Skip to main content

Author: WeBalkans

„Kvalitet života mi se vidno poboljšao“

Written by WeBalkans on . Posted in Stories.

Uz podršku EU, kućna njega postaje stalna usluga za osobe sa invaliditetom u Mačvanskom okrugu

Dragana Marković Matić živi u Šapcu, na zapadu Srbije. Ona boluje od reumatoidnog artritisa, koji je vremenom doveo do smanjene pokretljivosti i nesposobnosti za samostalno obavljanje svakodnevnih aktivnosti. „Ne mogu da funkcionišem samostalno, ne mogu da se krećem. Kako godine prolaze, moji pokreti postaju sve ograničeniji”, kaže ona. Pogoršanje njenog stanja dovelo je do potrebe za redovnim njegovateljem koji bi joj pomagao veći dio dana. Porodica i prijatelji su bili tu da je podrže, ali po njenim rečima „to je posao sa punim radnim vremenom: biti moje ruke i noge“.

Dragana, naravno, nije jedina osoba u Šapcu kojoj je takva vrsta pomoći neophodna: sličan problem imaju i druge osobe sa invaliditetom. Porodice pokušavaju da pomognu, ali ne mogu uvijek da budu prisutne koliko je potrebno. Alternativno rješenje je angažovanje ličnog njegovatelja, ali to je finansijski teret koji većina porodica ne može sebi da priušti. Takvi lični njegovatelji takođe treba da budu obučeni za premještanje osobe u invalidska kolica, prebacivanje u krevet ili u automobil, kao i za pomoć pri presvlačenju i održavanju lične higijene. „Neko ko nikada nije imao kontakt sa osobama sa invaliditetom mora da prođe obuku za tu vrstu pomoći kako ne bi slučajno povrijedio sebe ili osobu o kojoj brine“, kaže Dragana.

„Najvažnije je bilo stvoriti okvir za obuku i obučiti prve polaznike koji su bili zainteresovani za pružanje usluga lične njege osobama sa invaliditetom.“

Desetogodišnji put

Dragana je članica Udruženja paraplegičara Mačvanskog okruga, koje je prije deset godina preuzelo inicijativu da se ovaj problem riješi kroz lokalne ustanove. Udruženje je tada uspelo da u strategiju socijalne politike Šapca uključi potrebu osoba sa invaliditetom za samostalnim životom. Priznavanje potreba osoba sa invaliditetom od strane političara bilo je važno dostignuće, ali kako nije bilo finansijske ili druge podrške, bilo je potrebno još gotovo deset godina borbe da bi se video opipljiv rezultat te politike.

Svijetlo na kraju tunela javilo se 2018. godine, kada je podršku pružio program ReLOaD (Regionalni program lokalne demokratije) koji finansira EU. „Najvažnije je bilo da se stvori okvir za obuku i obuče prvi polaznici koji su bili zainteresovani za pružanje usluga lične njege osobama sa invaliditetom“, kaže Slaviša Savić koji se nalazi na čelu Udruženja paraplegičara Mačvanskog okruga.

Uz podršku EU, a u saradnji sa Ministarstvom za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, Udruženje je identifikovalo ljude koji su bili zainteresovani za pružanje usluge lične nege, obučila ih i izdala licence. U okviru istog programa uspjeli su i da pokrenu pilot projekat podrške gde je pet osoba sa invaliditetom dobijalo ličnu njegu osam sati dnevno, a četiri druge osobe četiri sata podrške dnevno.

„Uključivanje troškova njegovatelja za osobe sa invaliditetom u opštinski budžet bio je ogroman skok i veliki uspjeh za nas i ne bismo uspeli bez podrške programa ReLOaD koji finansira EU.“

O programu

Regionalni program lokalne demokratije na zapadnom Balkanu (ReLOaD) finansira Evropska unija, a sprovodi ga Program za razvoj Ujedinjenih nacija (UNDP). Ciljevi programa uključuju jačanje participativne demokratije i integraciju EU na Zapadnom Balkanu unaprjeđivanjem pravnog, finansijskog i šireg okruženja za osnaživanje civilnog društva.

 

Realizacijom pilot programa udruženje je dobilo jače argumente da ubedi opštinske vlasti u to koliko je usluga lične njege presudna za osobe sa invaliditetom. Kao rezultat kontinuiranog lobiranja, Skupština opštine je konačno uvrstila ovu podršku na listu redovnih usluga koje opština pruža. Usluga je već uključena u budžet za 2021. godinu, opština već sada pokriva plate ličnih negovatelja, a pokrivaće ih i ubuduće.

„Uključivanje troškova njegovatelja za osobe sa invaliditetom u opštinski budžet bio je ogroman skok i veliki uspjeh za nas i ne bismo uspjeli bez podrške programa ReLOaD koji finansira EU“, kaže Slaviša.

Dragana i drugi Šapčani sa invaliditetom osjećaju se lakše jer su obezbijedili uslugu lične njege za čitav život.„Kvalitet života mi se vidno poboljšao. Sa ličnim njegovateljem se osjećam nezavisno”, kaže Dragana.

Biciklisti: sve ih je više u Podgorici

Written by WeBalkans on . Posted in Stories.

Svi na bicikle! Kako nevladina organizacija iz Crne Gore uz podršku EU koristi snagu pedala da pedalanje postane opšteprihvaćeno

Smještena u ravnici, sa površinom od oko 100 kvadratnih kilometara i mediteranskom klimom, Podgorica – glavni grad Crne Gore – ima sve peduslove da postane biciklistički grad. Međutim, gradu je nedostajala čak i najosnovnija infrastruktura za vožnju bicikla sve dok lokalna organizacija civilnog društva Biciklo.me 2013. godine nije počela da razvija tu vrstu kulture u gradu. „Zaista smo željeli da pretvorimo Podgoricu u grad koji je dobar i bezbjedan za bicikliste, a to želimo da učinimo vidljivim i ljudima koji ne koriste bicikle – još uvijek“, kaže Sonja Dragović, jedna od članica organizacije.

U proljeće 2012. godine organizovan je prvi Bike-Up: ljudi su putem društvenih mreža pozvani da se okupe i proslave Dan planete Zemlje odlaskom na vožnju biciklom. Odaziv je bio takav da je inspirisao nove inicijative i ubrzo je mala grupa zaljubljenika u biciklizam počela da organizuje redovne mjesečne vožnje Kritične mase u Podgorici. Po lijepom vremenu, Kritična masa bi privukla nekoliko stotina biciklista svih uzrasta. U gradu od oko 200.000 stanovnika, bez skoro ikakve biciklističke infrastrukture, to je već bio dobar početak.

„Još u Beču i Kopenhagenu naučila sam da vozim bicikl u urbanim sredinama, zahvaljujući nevjerovatnoj biciklističkoj infrastrukturi koju su ti gradovi razvili. Kada sam se vratila u Podgoricu, pomislila sam, OK, sada treba da nabavim bicikl i da se povežem sa ljudima iz Biciklo.me“.

Imati pravo glasa u gradskoj mobilnosti

Sonja Dragović se učlanila u Biciklo.me nakon što je magistrirala urbanističke studije, koje su uključivale periode studija u Beču i Kopenhagenu. Pre toga je povremeno vozila bicikl, ali je tokom studija počela da koristi bicikl kao redovno prevozno sredstvo. Za to vrijeme je pratila Biciklo.me na društvenim mrežama. „Još u Beču i Kopenhagenu naučila sam da vozim bicikl u urbanim sredinama, zahvaljujući nevjerovatnoj biciklističkoj infrastrukturi koju su ti gradovi razvili. Kada sam se vratila u Podgoricu, pomislila sam, OK, sada treba da nabavim bicikl i da se povežem sa ljudima iz Biciklo.me“, kaže Sonja.

Biciklo.me je pokrenut kao inicijativa slobodnog udruživanja, koja se bavi samo organizacijom masovnih biciklističkih vožnji kako bi doprinijela vidljivosti biciklista u Podgorici. U 2013. godini ukazala se prilika za dobijanje određenih sredstava za poboljšanje uslova za bicikliste, pa se inicijativa registrovala kao NVO, i uspješno realizovala svoj prvi projekat – postavljanje prvih pravih parkinga za bicikle na 18 lokacija u Podgorici.

Od tada su osmislili i organizovali brojne male projekte koji su poboljšali sveukupne uslove za vožnju bicikla u gradu. „Sve u svemu, radimo u nekoliko različitih, ali međusobno povezanih pravaca kao što su unaprjeđenje infrastrukture, saobraćajnih politika i politika vezanih za mobilnost i edukacija javnosti o prednostima održive urbane mobilnosti“, kaže Sonja.

Podstaknuti uspjehom parkinga za bicikle, ubrzo su uslijedili i drugi projekti koje je vodila ili zagovarala NVO – od uvođenja prvih biciklističkih staza u prijestonici i prvog plana održive gradske mobilnosti od strane gradskog vijeća, do studija o unaprjeđenju saobraćaja i biciklističkog okruženja i pripremanja obrazovnog materijala za učenike osnovnih i srednjih škola.

„Ova i buduće podrške EU su veoma važne. Ne samo zbog novca, već više zbog činjenice da kada EU podrži akciju, postaje lakše ubijediti lokalne vlasti da i one to učine.“

O projektu

Biciklo.me je podržala EU kroz Regionalni program lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu (ReLOaD) koji ima za cilj jačanje participativne demokratije i procesa integracije u EU na Zapadnom Balkanu osnažujući civilno društvo da aktivno učestvuje u donošenju odluka. Ostali projekti koje je finansirala EU, a koji su podržali Biciklo.me su „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE“, koji se finansira u okviru instrumenta pretpristupne pomoći (IPA), projekta „Bolji saobraćaj, bolji grad“ i projekta pod nazivom „Unaprjeđenje kapaciteta za bolju životnu sredinu u Crnoj Gori“.

EU je podržala četiri od ovih projekata – studije o uslovima saobraćaja i mobilnosti u Podgorici, izradu predloga za unaprjeđenje zakonodavstva, kampanju podizanja svijesti u podgoričkim srednjim školama o prednostima biciklizma i postavljanje parkinga za bicikle u tri grada u sjevernom dijelu zemlje. „Ova i buduće podrške EU su veoma važne. Ne samo zbog novca, već više zbog činjenice da kada EU podrži akciju, postaje lakše ubijediti lokalne vlasti da i one to učine“, kaže Sonja.

U Podgorici je izgrađeno nekoliko kilometara biciklističkih staza, pa iako je kvalitet, kako dizajna tako i održavanja, mogao biti bolji, evidentno je da je ovaj bezbjedan biciklistički prostor privukao nove korisnike i podstakao ljude da izađu i prevezu se svojim biciklima.

Za Sonju je sada važno da grad uspostavi odgovarajuće procedure za planiranje i izgradnju biciklističkih staza, kao i da uloži u edukaciju gradskih planera o najnovijim trendovima i najboljim praksama u vezi sa biciklističkom infrastrukturom. „Što više ljudi vozi bicikl na ulici, to je bolje za sve. Kako ljudi koji voze bicikl ne koriste automobile, oni takođe ne zagađuju i ne prave buku. To čini grad boljim okruženjem za sve”, kaže Sonja.

Računar za svaku porodicu

Written by WeBalkans on . Posted in Stories.

Entuzijasta iz Sjeverne Makedonije omogućio je donacije više od 1.200 računara porodicama kojima su potrebni.

Tokom prve godine pandemije koronavirusa, ograničenje kretanja i zatvaranje škola imali su veliki uticaj na obrazovanje djece i svakodnevne navike, jer su djeca morala da pohađaju nastavu od kuće. Ova situacija direktno je ukazala na jaz između djece i porodica koje imaju pristup računarima i internetu i onih koje nemaju. Borče Stamenov iz Kavadaraca u Sjevernoj Makedoniji jedan je od heroja koji je doprinio smanjenju tog jaza. On je širom zemlje obezbijedio računare za 1.200 porodica koje nisu mogle sebi da ih priušte. Njegova priča je počela skoro sasvim slučajno.

Borče radi u firmi Bidat Informatika iz Kavadaraca koja pruža usluge popravke softvera i hardvera. On objašnjava da su mušterije godinama ostavljale svoje stare kompjutere u njihovoj radnji, kako bi stažisti mogli na njima da se vježbaju. Jedna žena je 2016. godine došla u Bidat Informatiku i rekla da joj je potreban kompjuter, ali da načina da ga kupi. Borče je došao na ideju da sastavi računar za nju, koristeći rezervne djelove koje je imao u radnji. Kada je računar bio spreman, on i kolega su ga odnijeli toj ženi.

„Kada sam osjetio radost djece i vidio sjaj u njihovim očima, odlučio sam da nastavim da radim sa poklanjanjem kompjutera i usrećim što više djece.“

Mala donacija koja je prerasla u pokret

Prilikom isporuke kompjutera toj ženi, Borče i kolega su upoznali njeno troje djece koja su bila presrećna zbog Borčetovog poklona. „Kada sam osjetio radost djece i video sjaj u njihovim očima, odlučio sam da nastavim da radim sa poklanjanjem kompjutera i usrećim što više djece“, kaže Borče.

Nakon toga, Borče je pokrenuo stranicu „Doniraj kompjuter“ na društvenim mrežama kako bi mogao da dođe do većeg broja ljudi koji su bili spremni da doniraju polovne računare i većeg broja porodica koje nisu mogle sebi da priušte računar. Kao što je predvidio, porodice kojima je pomoć bila potrebna bile su brojne, ali je, na njegovo iznenađenje, i broj zainteresovanih donatora bio veliki. Prvo je stiglo 20 kompjutera iz lokalne firme koja je mijenjala svoje stare kompjutere. „Vijest o ovoj donaciji objavili smo na našim društvenim mrežama i odmah zatim je uslijedilo još donacija”, kaže Borče.

Njegova humanitarna misija dobila je na tempu tokom pandemije kada je Ministarstvo prosvjete Sjeverne Makedonije odlučilo da prebaci nastavu na internet. Kao rezultat toga, stotine djece i mladih iz siromašnih porodica i udaljenih krajeva suočilo se sa velikim izazovom.

Tokom te godine, Borče i njegove kolege povećali su broj isporučenih doniranih računara sa oko 100 godišnje na približno 500. Da bi se bolje organizovali i optimizovali tok isporuke kompjutera od donatora do ljudi kojima su potrebni, morali su da pokrenu veb stranicu. Pomogli su mu pojedinci koji su mu prenosili poruke od onih kojima je pomoć bila potrebna i preduzeća za dostavu kao što je Eko logistički servis, koji je besplatno isporučivao kompjutere.

„EU je bila voljna da nam obezbijedi oko 140 računara i druge IT opreme. Ovo je bila divna i najveća donacija koju smo do sada primili.“

O inicijativi

Doniraj kompjuter je inicijativa koju je pokrenuo Borče Stamenov iz Kavadaraca u Sjevernoj Makedoniji. Inicijativa je do sada uspjela da širom Sjeverne Makedonije isporuči 1.200 računara porodicama kojima je pomoć potrebna. Hardver su donirali pojedinci, kompanije i ustanove, uključujući i delegaciju EU u Skoplju, koja je obezbijedila preko 140 komada IT opreme, od laptopa i desktop računara do štampača.

Borčeta je kontaktirala Delegacija EU u Skoplju, koja je obnavljala kompjutere i drugu informatičku opremu, i čula za njegovu inicijativu. „EU je bila voljna da nam obezbijedi oko 140 jedinica računara i druge IT opreme. Ovo je bila divna i najveća donacija koju smo do sada primili“, kaže Borče.

Kontakt sa Delegacijom EU u Skoplju nastavljen je i posle njihove donacije. Ove godine Borče je dobio Specijalnu nagradu Evropljanin godine za solidarnost. Njegov doprinos je prepoznat u poboljšanju kvaliteta života porodica kojima je potrebna digitalna povezanost, posebno akutna tokom pojačane izolacije i onlajn učenja u vrijeme pandemije.

Borčetovi kompjuteri stigli su praktično u svaki kutak Makedonije. Dobio je zahvalnice u raznim oblicima – od pisama do video snimaka. I planira da nastavi. „Nadam se da u bliskoj budućnosti više neće biti potrebe za mojim doprinosom, jer će vlada ili druge institucije omogućiti svakoj porodici u Severnoj Makedoniji da posjeduje novi računar. Ali do tada ću nastaviti da radim na tome”, kaže on.

Rijeka Cernica – od opasnosti do užitka

Written by WeBalkans on . Posted in Stories.

Kako je projekat EU i saradnja dvije zajednice pomogla da se spreče poplave i poboljša kvalitet života ljudi u pograničnom regionu između Kosova i Sjeverne Makedonije.

Cernica je selo sa oko 600 stanovnika na kosovskoj strani granice sa Sjevernom Makedonijom. Istoimena rijeka koja protiče kroz centar sela čini ga jednim od najljepših u tom kraju, ali i jednim od najizloženijih poplavama. Fatljum Mehmeti iz Cernice ponosan je na prirodne ljepote svog sela i njegove vrijedne meštane, ali dodaje da bi njihov život mogao da bude mnogo bolji kada bi samo mogli da izbjegnu smrad koji dolazi iz rijeke zbog otpadnih voda koje se u nju slivaju, kao i štete koju prave poplave. „Svake božije jeseni i zime živjeli smo u strepnji zbog moguće štete koju bi poplave nanijele našim kućama, njivama i životima“, kaže on.

Problem s poplavama nema samo selo Cernica. Čitav taj pogranični region već decenijama ima isti problem, a sa klimatskim promjenama poplave su postale češće. Samo ovog ljeta preko 60 porodica u regionu moralo je da bude evakuisano iz svojih kuća zbog poplava. Nije bilo ljudskih žrtava, ali je materijalna šteta bila značajna. Opština Gnjilane procijenila je štetu od ovogodišnjih poplava na oko 1,5 miliona eura. Preko 30 kuća postalo je neuseljivo, pet mostova je srušeno, a hektari obradivog zemljišta oštećeni.

„Mještani već dugi niz godina lobiraju kod lokalnih vlasti i našeg rukovodstva da im pomognu da poprave rječno korito kako bi se šteta od poplava smanjila.“

Nema više poplava

Besim Haziri iz javnog vodovodnog preduzeća Hidromorava na Kosovu objašnjava da poplave imaju prirodne uzroke, mada sa značajnim ljudskim uticajem kao rezultat klimatskih promjena. Međutim, u slučaju Cernice i okoline, poplave su takođe rezultat nedostatka odgovarajuće infrastrukture. „Mještani već dugi niz godina lobiraju kod lokalnih vlasti i našeg rukovodstva da im pomognu da poprave rječno korito kako bi uticaj poplava bio smanjen“, kaže Besim.

Iako su bili veoma voljni da pomognu, preduzeće i lokalne vlasti nisu imale ni finansijska sredstva ni stručnost za ovaj važan projekat. Prilika se ukazala 2019. godine kada su otkrili da mogu da dobiju podršku iz programa prekogranične saradnje (CBC) Kosova i Sjeverne Makedonije koji finansira EU. Preduzeće Hidromorava uspješno se prijavila zajedno sa Javnim preduzećem Vodovod Kumanovo, iz makedonskog grada koji se nalazi s druge strane granice. To je bio početak projekta koji su nazvali „Značajne koristi za životnu sredinu i zdravlje u pograničnom području“, koji bi imao dugoročan pozitivan uticaj na živote lokalnih stanovnika.

Za dvije godine, u okviru projekta izvršeno je nekoliko značajnih infrastrukturnih intervencija. To je podrazumijevalo preuređenje korita rijeke i smanjenje zagađenja zemljišta razdvajanjem otpadnih i atmosferskih voda – sve to znači da otpadne vode više ne teku direktno u rijeku i takođe se oslobađaju neprijatnog mirisa. Pored toga, projekat je donio i neke estetske promjene izgradnjom šetališta i prostorima za sjedenje i rekreaciju uz rijeku. Slična poboljšanja izvršena su i sa druge strane granice u opštini Kumanovo.

„Zahvaljujući podršci EU, sada ne moramo da brinemo o opasnosti po naše živote i imovinu od poplava svake zime.“

O projektu

Projekat CBC-a koji finansira EU, „Značajne koristi za životnu sredinu i zdravlje u pograničnom području“ pokrenut je u februaru 2020. i završen u oktobru 2021. godine. Ukupna vrijednost projekta bila je preko pola miliona eura.

Da bi se obezbijedila održivost, projekat je takođe pokrenuo i sproveo kampanju podizanja ekološke svijesti o održavanju rijeke i okolnog područja čistim. Besim napominje da je, osim finansiranja EU, prekogranična razmjena znanja i ideja sa kolegama iz Vodovoda Kumanovo imala značajan uticaj na uspjeh projekta.

Fatljum objašnjava da je ovaj projekat imao bitan uticaj na njihove živote. „Zahvaljujući podršci EU sada ne moramo da brinemo o opasnosti po naše živote i imovinu od poplava svake zime“, kaže on.

Povratak kući nakon 20 godina

Written by WeBalkans on . Posted in Stories.

Program koji sufinansira EU podržao je izbeglicu iz Bosne i Hercegovine da započne novi život u svom rodnom selu.

Rat u Bosni i Hercegovini unesrećio je stotine hiljada porodica. Mnogi su izgubili svoje voljene ili posao i morali su da napuste svoje rodne gradove i sela, da se nikada ne vrate. Davorin Savić iz sela Bačevići, kod Mostara, jedan je od onih koji su preko noći morali da napuste svoje ognjište i nađu utočište negdje drugde. Međutim, Davorin je takođe jedan od srećnika koji je uspio da se vrati u svoje selo i tamo započne novi život.

Grad Mostar bio je jedan od mnogih multietničkih gradova u Bosni i Hercegovini u kojima su Hrvati, Bošnjaci i Srbi živjeli u slozi. Međutim, ova harmonija je nestala s početkom rata koji je trajao od 1992. do 1995. godine. Hiljade ljudi je poginulo, a procjenjuje se da je raseljeno više od milion ljudi, što ga čini najrazornijim sukobom u Evropi od kraja Drugog svetskog rata.

“Bilo je teško živjeti kao izbjeglica, ali nekako smo uspeli da preživimo. Živjeli smo pod kirijom, a uglavnom sam radio na lokalnoj pijaci za male pare.”

Najzad, povratak kući

Sukob u Mostaru počeo je i razvio se brzo, a Davorin i njegova porodica morali su isto tako da reaguju, ostavljajući kuću i svu imovinu u selu. Pošto su Srbi, preselili su se u Srbiju. Davorinova sjećanja na dane kada je 1992. godine zajedno sa bratom i majkom napustio porodičnu kuću da bi pobjegao u Beograd još uvijek su sveža. „Bilo je teško živjeti kao izbeglica“, prisjeća se on. „Ali nekako smo uspjeli da preživimo. Živjeli smo pod kirijom, a uglavnom sam radio na lokalnoj pijaci za male pare.”

U Beogradu je živio 18 godina, ali 2010. godine porodica se konačno vratila u Bačeviće, gdje su, na njihovu veliku žalost, saznali da im je kuća potpuno srušena. Međutim, sreća im se ubrzo promijenila. „Komšije su nam rekle za program koji je rekonstruisao kuće za povratnike”, kaže Davorin. „Brzo smo podnijeli zahtev za Regionalni stambeni program.“

Davorin priznaje da život u Bosni i Hercegovini nije lak, posebno za povratnike i interno raseljene osobe. Iako je prije rata radio u elektrani, po povratku u BiH nije mogao da nađe posao u tom preduzeću. Još uvijek nema posao sa sigurnom platom ili zdravstvenom zaštitom.

„Nikada nisam zamišljao da ću se vratiti u svoje selo i proizvoditi povrće u stakleniku i obrađivati zemlju.“

O projektu

U Bosni i Hercegovini je do danas uručeno oko 1.800 stambenih jedinica u okviru Regionalnog stambenog programa. Konačni cilj je da više od 3.000 stambenih jedinica bude izgrađeno do juna 2023. godine. Za Regionalni stambeni program do sada je izdvojeno skoro 291 milion eura, od čega je više od 76 miliona namijenjeno projektima u BiH. Sa 235 miliona eura, Evropska unija je glavni donator Programa.

Međutim, uprkos svemu, Davorin uspijeva da obezbijedi dostojanstven život sebi, svojoj majci i porodici svog brata, koji je preminuo prošle godine. Ovo je u velikoj mjeri zahvaljujući kući koja je obnovljena uz podršku Regionalnog stambenog programa i plastenika i malog traktora koji su obezbijeđeni uz podršku Katoličke službe za pomoć. „Nisam mogao ni da zamislim da ću se vratiti u svoje selo i proizvoditi povrće u stakleniku i obrađivati zemlju“, smijeje se on. „Ali ovo je sjajno. Svoje proizvode prodajem na pijaci u Mostaru.“

Razmišljajući o svom životu danas, Davorin odmah spominje ljubaznost svojih komšija različitih nacionalnosti. Za razliku od situacije kada je morao da pobjegne iz Bačevića, sada kaže: „Živimo zajedno, pomažemo jedni drugima i slavimo sve praznike.“

Novi rast na vojvođanskim poljima

Written by WeBalkans on . Posted in Stories.

Mladi srpski poljoprivrednik ostvario dečački san uz podršku EU.

Milan Plavšić (35) živi u Sremskoj Mitrovici. Potiče iz porodice sa dugom tradicijom u poljoprivredi, ali za razliku od oca i djeda, Milan je imao priliku da diplomira na poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu. Njegov cilj je da porodični posao podigne na veći nivo. „S poljoprivredom sam rastao. Naprosto je obožavam i nikada nisam ni pomišljao da se bavim nekim drugim poslom”, kaže Milan.

Vojvodina je poznata po plodnom zemljištu koje je vjekovima bilo idealno za poljoprivredne usjeve poput kukuruza, pšenice, soje i suncokreta. Pokrajina je najveći proizvođač i izvoznik poljskih usjeva na Zapadnom Balkanu. Kao i Milan, većina ljudi u regionu bavi se poljoprivredom, ali, uprkos prednosti dobrog zemljišta, poljoprivrednici se suočavaju sa ozbiljnim poteškoćama.  „Neka od malih poljoprivrednih domaćinstava sa dva do tri hektara zemlje ili prodaju svoje zemljište ili ga iznajmljuju većim proizvođačima, jer nisu u mogućnosti da investiraju u novu tehnologiju i kupe opremu za modernu poljoprivredu“, kaže on.

„Stari traktor se pretvorio u problem, jer više nije radio kako treba i nismo mogli da ispoštujemo rokove ili proizvedemo neophodne količine usjeva.“

Novi traktor, bolje poslovne prilike

Sa svojih 20 hektara zemlje, Milan sebe smatra proizvođačem srednje veličine, ali i on je imao poteškoća. Posjedovanje traktora je presudno za njegovu djelatnost, a onaj koji je Milanova porodica imala kupljen je 1987. godine. Milan se sjeća radosti kada je prvi put vozio ovaj traktor sa samo 12 godina. Ali kako je vrijeme prolazilo, mašina je počela da pokazuje znake starosti. „Stari traktor se pretvorio u problem, jer više nije radio kako treba i nismo mogli da ispoštujemo rokove ili proizvedemo neophodne količine usjeva“, kaže Milan.

Porodica je znala da treba da uloži u novi traktor, koji može da košta i do 70.000 evra, što je ogroman iznos za proizvođače njihove veličine. Nisu imali dovoljno novca, a podizanje kredita u ovom iznosu je delovalo previše rizično i skupo na duži rok. Ali bez nove opreme, njihov posao bi bio ozbiljno ugrožen.

Tračak nade se javio kada je Milan čuo za Program pretpristupne pomoći za ruralni razvoj (IPARD) koji finansira EU i koji podržava poljoprivredu u Srbiji i regionu. Uvidjevši da ispunjava kriterijume, Milan je odlučio da podnese zahtjev za podršku. Prijava je bila uspješna i porodica je uspjela da kupi novi traktor.

„Sa novim traktorom koji smo dobili uz podršku EU, sada mogu da radim brže i bezbjednije i da imam kvalitetnije prinose.“

O projektu

Deo Instrumenta za pretprijemnu pomoć (IPA), koji ima za cilj podršku reformama u zemljama u procesu pridruživanja EU, Instrument za pretprijemnu pomoć ruralnom razvoju (IPARD) usmjeren je na ruralna područja i sektore agro hrane tih zemalja. Ovim sredstvom, EU korisnicima pruža finansijsku i tehničku pomoć kako bi njihov poljoprivredni sektor i ruralna područja bili održiviji i uskladila ih sa Zajedničkom poljoprivrednom politikom EU.

Program IPARD podržao je Milanovu porodicu sa više od 50% iznosa za kupovinu novog traktora. Ostatak je porodica pokrila dijelom od sopstvene ušteđevine, a dijelom od kredita koji su uzeli od banke i koji je bilo lakše dobiti uz podršku IPARD-a. „S novim traktorom koji smo dobili uz podršku EU, sada mogu da radim brže i bezbjednije i da imam kvalitetnije prinose“, kaže Milan.

Milan ima viziju daljeg širenja jer ima kvalitetno zemljište i tržište. Ono što je najvažnije, on sada ima i novi Steyr traktor, baš onaj o kojem je sanjao kao dečak. „San svakog mladića koji živi u poljoprivrednom domaćinstvu je da kupi novi traktor. To je bio i moj san. Uz podršku EU, taj san mi se ostvario“, kaže Milan.

Premošćavanje Save

Written by WeBalkans on . Posted in Stories.

Novi most između Hrvatske i BiH, koji podržava EU, predstavljaće veliku promjenu za lokalne privrede i okolinu, olakšavajući veze između Zapadnog Balkana i EU.

Teran Mušinović je kamiondžija iz Bosne i Hercegovine (BiH). Godinama već putuje u Hrvatsku i druge zemlje EU gdje prevozi robu. Tvrdi da je jedan od najtežih djelova njegovog posla čekanje na granicama. Najteži granični prelaz u Bosni i Hercegovini za njega je Gradiška. „Čeka se po pet, šest, sedam, ponekad čak i osam sati kod Gradiške”, kaže Teran.

Gradiška je grad na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, smješten na desnoj obali rijeke  Save preko puta drugog gradića, Stare Gradiške, koji se nalazi u Hrvatskoj. Gradiška je nekada bila mirno malo mjesto sa malim prometom posjetilaca. Međutim, kada su Bosna i Hercegovina i Hrvatska stekle nezavisnost, grad je postao važan granični prelaz između dvije zemlje. Dugi redovi vozila i frustrirani vozači sada su uobičajen prizor u Gradiški jer put do granice prolazi kroz grad oko dva kilometra, izazivajući saobraćajne gužve, uska grla i zagađenje vazduha.

„Svojevremeno je izgrađen most da poveže dva mala grada. Međutim, sada se tu nalazi granični prelaz, što je izazvalo probleme sa dugim kolonama na granici i u samoj Gradiški.“

Most koji spaja ljude i privredu

 Davor Vučković radi kao koordinator u JP Autoputevi, u Republici Srpskoj. On objašnjava da je stari most koji sada povezuje dvije zemlje na graničnom prelazu Gradiška izgrađen sedamdesetih godina prošlog vijeka. „Svojevremeno je izgrađen most da poveže dva mala grada. Međutim, sada se tu nalazi granični prelaz, što je izazvalo probleme sa dugim kolonama na granici i u samoj Gradiški“, kaže Davor.

Uz podršku Evropske unije, situacija se sada mijenja. U sklopu investicionog projekta Koridor Vc – najvećeg infrastrukturnog projekta u istoriji zemlje – izgrađen je novi most, zajedno sa graničnim objektima, izvan urbanog jezgra. Zvanično povezan u oktobru 2021. godine, most preko rijeke Save dugačak 430 metara sada povezuje ne samo BiH i Hrvatsku, već i region Zapadnog Balkana sa EU.

Očekuje se da će moderni objekti i poboljšana infrastruktura skratiti čekanja na granici na putu 2a, koji se proteže skoro 240 kilometara od Lašve (Zenice) u Bosni i Hercegovini preko Banjaluke, do Okučana u Hrvatskoj. Sve zajedno, most, granični objekti i dionica autoputa Ruta 2a između Banjaluke i Gradiške, koji je već završen 2011. godine, dobili su bespovratna sredstva u iznosu od 3,2 miliona eura od Evropske unije i kredit u iznosu od 65 miliona eura od Evropske investicione banke, kreditne ustanove EU.

 “With 105 km already built in the Republika Srpska and about 115 km in the Federation of Bosnia and Herzegovina, with the support of the EU, BiH has more than 200 km of the most advanced motorway network with the highest safety standards for all users on the roads.”

O projektu

Panevropski koridor Vc u Bosni i Hercegovini je prvi veliki autoput i najveći infrastrukturni projekat u istoriji zemlje. Evropska unija je do sada uložila preko 225 miliona eura bespovratnih sredstava, zajedno sa skoro milijardu eura kredita preko Evropske investicione banke, za izgradnju 12 deonica autoputa Koridora Vc u BiH i jednog prekograničnog mosta.

Ovo finansiranje se usmjerava kroz Investicioni okvir za Zapadni Balkan, donatorsku investicionu platformu koju vodi EU i koja objedinjuje bespovratna sredstva sa finansiranjem partnera za implementaciju kako bi se podržalo proširenje EU i socio-ekonomski razvoj u regionu.

Kako pojašnjava Davor, zahvaljujući ovoj investiciji značajno će se povećati protok robe i ljudi, a unaprjeđenju bezbjednosti doprinijeće i lakši protok saobraćaja i kvalitetne veze. „Sa već izgrađenih 105 km u Republici Srpskoj i oko 115 km u Federaciji Bosne i Hercegovine, uz podršku EU, BiH ima više od 200 km najsavremenije mreže autoputeva sa najvišim sigurnosnim standardima za sve korisnike puteva.“

Međutim, ne radi se samo o boljim vezama između BiH i Hrvatske. Novi granični prelaz takođe će obezbijediti vezu sa širom transevropskom transportnom mrežom, što će biti velika promjena za lokalnu ekonomiju. Za Terana i njegove brojne kolege to znači da će u budućnosti tranzit kamiona ka EU biti brži. Granični prelaz će takođe imati širi uticaj – stvaranje novih radnih mjesta, a kako bukvalno tako i metaforički, pružiće priliku za „izgradnju mostova“ između graničnih zajednica i kultura.

Stopama Majke Tereze

Written by WeBalkans on . Posted in Stories.

Obnova hodočasničke planinske staze koja povezuje Kosovo i Sjevernu Makedoniju donosi podsticaj lokalnim ekonomijama i zajedničkom kulturnom nasljeđu.

Letnica je selo na jugoistoku Kosova sa manje od 5.000 stanovnika. Međutim, tokom nekoliko ljetnjih sedmica, broj stanovnika sela se povećava na preko 30.000. Razlog tome je hodočašće do statue Crne Bogorodice, Gospe od Letnice.

Ova statua stara je više od 300 godina i njena priča počinje u Skoplju, prijestonici Sjeverne Makedonije. Posle povlačenja austrijske vojske iz grada u šesnaestom vijeku i povratka Skoplja pod osmansku vlast, grupa katolika je izbjegla u Letnicu, noseći sa sobom statuu Crne Bogorodice. U devetnaestom vijeku, Fulgencije Carev, arhiepiskop skopski, organizovao je godišnje hodočašće u Letnicu.

„Pošto je porijeklom iz Prizrena a odrasla je u Skoplju, djetinjstvo Majke Tereze je savršen primjer zajedničkog kulturnog nasljeđa koje treba da poveže ljude iz oba mjesta i šire.“

U avgustu 1928, jedna od hodočasnica bila je mlada Anjeze Gondže Bojadžiju, koja je taj put svake godine prelazila od svoje sedme godine. Anjeze se rodila i odrasla u Skoplju, ali je upravo u Letnici na taj dan uspenja čula poziv Gospe od Letnice, Crne Bogorodice, da postane sestra misionarka i služi siromašnima svijeta. Te godine je napustila Skoplje da bi se pridružila časnim sestrama lorentinkama i otplovila u Indiju pod imenom Sestra Marija Tereza.

Oslobađanje kulturnog i ekonomskog potencijala

Put prekograničnog hodočašća kojim je Majka Tereza prolazila bio je zatvoren i decenijama nije korišćen niti održavan, a ljudi su počeli da odlaze u Letnicu kolima. Kosovska Fondacija za kulturno nasljeđe bez granica (CHwB) i njihova partnerska organizacija Fondacija za razvoj malih i srednjih preduzeća iz Skoplja vidjele su da bi obnova i ponovno otvaranje planinske staze bila dobra prilika za promovisanje kulturnog nasljeđa i ekonomskog razvoja regiona, posebno ako bi se priča povezala sa životom Majke Tereze.

Adea Mekulji je menadžerka projekta. „Majka Tereza je poznata širom svijeta, ali je bilo vrlo malo informacija o mladoj Anjeze Gondže Bojadžiju, prije nego što je postala poznata“, kaže ona. „Pošto je porijeklom iz Prizrena a odrasla je u Skoplju, djetinjstvo Majke Tereze je savršen primjer zajedničkog kulturnog nasljeđa koje treba da poveže ljude iz oba mjesta i šire.“

Ključna podrška EU

Ideju je podržala EU, a istraživanje i prikupljanje informacija o ranom životu Majke Tereze bila je jedna od glavnih komponenti projekta „Na tragu Majke Tereze“ koji je finansiran u okviru programa EU za prekograničnu saradnju između Kosova i Sjeverne Makedonije.

Pored restauracije i signalizacije hodočasničkog puta kao planinarske staze, kao i prikupljanja i objavljivanja informacija o ranom životu Majke Tereze, projekat je doprinio i restauraciji lokaliteta kulturnog nasljeđa kao što su Muzej Majke Tereze u Prizrenu, hodočasničko mjesto u Letnici i Manastir Svetog Pantelejmona u Gornjem Nereziju u Skoplju.

„Projekat će imati uticaja na dalje kulturno obrazovanje ljudi u pograničnom području i na dalji ekonomski razvoj pograničnog regiona.“

O projektu

Glavni cilj projekta „Na tragu kulturne staze Majke Tereze“ koji finansira EU bio je jačanje saradnje između organizacija civilnog društva i drugih na Kosovu i u Sjevernoj Makedoniji kroz priznavanje zajedničkih vrijednosti i zajednički ekonomski rast.

Adea objašnjava da je podrška EU bila od presudnog značaja za oživljavanje projekta, sa širim uticajima koji će odjeknuti širom regiona. „Projekat će imati uticaj na dalje kulturno obrazovanje ljudi u pograničnom području i na dalji ekonomski razvoj pograničnog regiona“, kaže ona.

Staza Majke Tereze sada je otvorena za posjetioce koji žele da prošetaju ili se pridruže hodočašću na starinski način i usput saznaju nešto više o jednoj od najpoznatijih ličnosti dvadesetog vijeka.

Zapadni Balkan bruji od organskog uzgoja

Written by WeBalkans on . Posted in Stories.

Projekat koji finansira EU pomaže pčelarima iz Sjeverne Makedonije da se prebace na ekološki uzgoj.

Opština Kavadarci nalazi se u tikveškom okrugu u Sjevernoj Makedoniji. S manje od 40.000 stanovnika, kao i mnoge druge ruralne oblasti na Zapadnom Balkanu, opština pati od iseljavanja mladih ljudi i porodica koje odlaze u veće gradove u potrazi za boljim životom. Iseljavanje mladih bila je glavna motivacija za pokretanjeprojekta inkubatora Vitac koji finansira EU, a koji promoviše ekološko pčelarstvo, jer se zna da je nedostatak ekonomskih mogućnosti glavni razlog migracije u veće gradove. Zlatka Milkov jedna je od onih koji za sada još uvijek žive u Kavadarcima. Završila je poljoprivredni fakultet, ali je radila kao računovođa nekoliko godina. U međuvremenu, Zlatkin muž, koji radi kao električar, gaji pčele. „Ali ja nikada nisam bila zainteresovana za pčelarstvo; samo sam pomagala mužu da pakuje med tek kada smo imali konačan proizvod“, kaže Zlatka.

Međutim, njen suprug je 2020. godine čuo za program koji nudi obuku o ekološkoj proizvodnji meda, obezbijeđen u okviru projekta Vitac, a koji je osmišljen i realizovan u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu (ReLOaD) koji finansira EU. Zlatka je imala više slobodnog vremena od svog muža jer tada nije radila, pa ju je pitao da li bi mu se pridružila. Nevoljno je pristala.

„Naučila sam mnogo toga, od biologije pčela do zanimljivih pojedinosti o proizvodnji meda. Svaki trenutak je bio zabavan i zanimljiv.”

Organsko pčelarstvo, poslovna prilika budućnosti

Obuka je trajala devet mjeseci i obuhvatala je teorijska i praktična znanja o ekološkom pčelarstvu. „Naučila sam mnogo toga, od biologije pčela do zanimljivih pojedinosti o proizvodnji meda. Svaki trenutak je bio zabavan i zanimljiv”, kaže Zlatka.

U toku jedne godine, 15 osoba je učestvovalo u projektu, uključujući žene i mlade iz tog kraja. Tokom praktične obuke učesnici su uzgojili 30 ekoloških kolonija pčela koje su im potom date kako bi mogli da započnu ili prošire svoja pčelarska dobra sa organskim pristupom. Učesnici su takođe dobili sertifikate za organski uzgoj pčela. Učesnici su naučili kako se organska hrana, uključujući i organski med, uzgaja bez upotrebe sintetičkih pesticida i đubriva i bez genetski modifikovanih organizama (GMO). Samim tim što mnogi veruju da je organska hrana bezbjednija, hranljivija i ukusnija, učesnici su dobili pristup svjetskom tržištu organske hrane koje je u razvoju.

 

“Podrška EU bila je od presudnog značaja, jer opštine u regionu imaju sredstva samo za veoma male projekte. Uz podršku EU, uspjeli smo da realizujemo mnogo veći projekat i riješimo potrebe lokalne zajednice sa dugotrajnim uticajem.“

O projektu

 Osnovni cilj projekta inkubatora Vitac za organsko pčelarstvo je sprječavanje iseljavanja i doprinos oživljavanju sela u opštini Kavadarci. Projektne aktivnosti obuhvataju teorijsku i praktičnu obuku za ciljnu grupu u proizvodnji organskih pčelinjih proizvoda i kolonija pčela.

Pored toga, kroz novoosnovani informacioni centar, poljoprivrednici iz opštine Kavadarci sada dobijaju besplatne savjete i smjernice kako da svoju proizvodnju pretvore u organsku.   Projekat je realizovalo Udruženje organskih proizvođača Biovita , a finansiran je u okviru ReLOaD programa za koji sredstva obezbjeđuje EU, a sufinansira Opština Kavadarci.

Biljana Georgievska, rukovoditeljka projekta, objašnjava da je za njegovu uspješnu realizaciju bilo potrebno mnogo truda, ali i da je rezultat zavisio od posvećenosti učesnika. „Podrška EU bila je od presudnog značaja, jer opštine u regionu imaju sredstva samo za veoma male projekte. Uz podršku EU, uspjeli smo da realizujemo mnogo veći projekat i riješimo potrebe lokalne zajednice sa dugotrajnim uticajem“, kaže ona.

Zlatka je postala stožer porodičnog uzgoja pčela koji je sada gotovo u potpunosti organski. U međuvremenu, njihov proizvod je osvojio prvu nagradu za kvalitet meda na godišnjem nacionalnom takmičenju u Tetovu. „Razmišljam o otvaranju prodavnice organske hrane u bliskoj budućnosti. Ako nam to uspije, onda bih možda mogla u potpunosti da se posvetim tom poslu“, kaže Zlatka.

„Najzad imam mjesto koje mogu da nazovem svojim“

Written by WeBalkans on . Posted in Stories.

Program koji EU sufinansira daje izbjeglici iz Hrvatske novi dom i život u Srbiji.

Mira Mihajlović (43) odrasla je sa ocem, majkom i mlađim bratom u selu u blizini Karlovca u Hrvatskoj. Imala je srećno djetinjstvo, pohađala je turističku srednju školu i maštala da postane menadžerka u turizmu. Njen život se 1995. godine zbog rata promijenio, kada je Mira imala 17 godina. „Bilo je užasno; nismo znali kako da reagujemo, ali nam je instinkt govorio da moramo da krenemo – da bježimo“, kaže Mira.

Tako su Mira i njena porodica krenuli u nepoznato. U početku su se pridružili izbjegličkom konvoju, a kako nisu imali prevoz, pomogao im je komšija koji je imao traktor. Kasnije su ostali bez goriva, i morali su da nastave pješke još nekoliko dana. Dok su prolazili kroz šumu, Mirin trinaestogodišnji brat se izgubio pa su morali da se vrate da ga traže. Srećom, pronašli su ga, ali Mira kaže da su ga zbog tog iskustva neko vrijeme mučile noćne more i još neke poteškoće.

„Nisam baš vjerovala da ću dobiti podršku za kuću. Zapravo, uopšte nisam vjerovala u to.”

Kada su stigli u Srbiju, Mira i njena porodica živjeli su u kolektivnim centrima za izbjeglice i radili na poljima kukuruza, čistili kuće i cijepali drva da bi zaradili za život. Nakon nekog vremena, Mira se udala, ali brak nije bio uspješan, dvije godine kasnije se razvela. Vratila se da živi sa roditeljima. „Bilo je veoma teško. Bilo je teško naći posao, a trebalo je zaraditi za kiriju i ostale troškove“, kaže ona.

Ponovo se odselila, i sa svojim malim sinom se nastanila u selu Ratar blizu Obrenovca. Bila je srećna što je našla posao čistačice u obližnjoj školi, ali je i sa tom platom jedva uspijevala da skupi za kiriju.

Mira je čula od komšije da Regionalni stambeni program (RHP) pomaže izbjeglicama i ljudima koji su raseljeni iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine i koji nemaju riješeno stambeno pitanje. Odlučila je da se prijavi za pomoć, iako je bila veoma skeptična u pogledu mogućnosti da dobije krov nad glavom. „Nisam baš vjerovala da ću dobiti podršku za kuću. Zapravo, uopšte nisam vjerovala u to”, kaže ona.

Bolji dani na vidiku

Regionalni stambeni program, čiji je glavni donator EU, pozitivno je odgovorio na Mirin zahtjev. Rekli su joj da mogu da joj ponude stan, ili, ako ima plac, da joj pomognu da sagradi kuću. Mira je izabrala treću opciju, gdje joj je program pomogao da kupi kuću u kojoj je već živjela kao podstanarka.

„Po prvi put u životu imam nešto svoje. Stvarno sam srećna i spokojna. Mirno zaspim kad legnem u krevet.“

O projektu

Regionalni stambeni program (RHP) je zajednička inicijativa Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Cilj RHP-a je da doprinese rješavanju dugotrajne raseljeničke situacije najugroženijih izbjeglica i raseljenih lica posle sukoba u bivšoj Jugoslaviji 1991- 1995.

Na osnovu trenutnih obećanja međunarodne donatorske zajednice, do kraja 2022. godine RHP bi trebalo da obezbijedi trajno stambeno rješenje za 11.800 najugroženijih porodica – što znači preko 36.000 ljudi u četiri zemlje učesnice. Ukupni troškovi ovih projekata su 291 milion eura, od čega će 237 miliona eura (80%) finansirati donatori RHP-a, a preostala 54 miliona eura (20%) zemlje učesnice u projektu. Sa 235 miliona eura, Evropska unija je glavni donator Programa.

Kada je najzad kupila kuću, njen život se promijenio nabolje jer se oslobodila bremena kirije. Uz podršku Katoličke službe za pomoć, takođe je uspjela da izgradi staklenik u svojoj bašti gdje uzgaja povrće koje prodaje na lokalnoj pijaci, što joj dobro dođe kao dodatni prihod. „Prvi put u životu imam nešto svoje. Stvarno sam srećna i spokojna. Mirno zaspim kad legnem u krevet“, kaže Mira.

Mira tvrdi da joj budućnost djeluje svijetlo. Dio njenih planova uključuje otvaranje male prodavnice u ambaru u njenoj bašti, jer selo nema prodavnicu, a to bi bio način da započne posao od kojeg će moći da obezbijedi bolju budućnost svom sinu. Sada kada osjeća da joj se sreća promijenila, vjeruje da bi mogla da dobije dodatnu podršku od donatora za svoj poduhvat.