Projekat koji finansira EU pomaže mladim ljudima da prozru predrasude i izraze svoje iskustvo u kratkim video zapisima.
Dvije kulturne organizacije – Dokufest iz Prizrena i Fond B92 iz Beograda – udružile su se kako bi okupile mlade ljude sa Kosova i iz Srbije i omogućile im da provjere da li ubjeđenja koja imaju jedni o drugima imaju osnova. Do sada je oko 40 mladih imalo priliku da dovede u pitanje svoje predrasude u projektu „Kako te vidim?“.
Dvadesetčetvorogodišnji Ismail Mirseli iz Prizrena objašnjava zašto se prijavio za ovu aktivnost: „Želio sam da saznam kakva interesovanja ima mlada osoba iz Srbije, i našao sam i sličnosti i suprotstavljena mišljenja o našim društvima.“ Tokom svoje posjete Srbiji, Mirseli je provodio vrijeme sa mladima iz Kruševca, koji na njegovo iznenađenje dosta podsjeća na njegov rodni grad. Na brzinu im je objasnio kakav je njegov život na Kosovu. Ostatak vremena je proveo razgovarajući o onome što mu je najvažnije: o svom interesovanju za film, pozorište i kulturu. „Vjerujem da ako popunimo informacioni jaz univerzalnim vrijednostima, ne ostavljamo prostora za bilo kakvu vrstu podjele.“
„Želio sam da saznam kakva interesovanja ima mlada osoba iz Srbije, i našao sam i sličnosti i suprotstavljena mišljenja o našim društvima.“
I zaista, organizatori su se pobrinuli da učesnici projekta ostanu usmjereni na kulturu, i što se tiče istraživanja i što se tiče izražavanja ličnog iskustva na kreativan način. Bilo je radionica, posjeta kulturnim lokacijama i na kraju kreiranje video snimaka koji odgovaraju na jednostavno pitanje – kako je susret sa vršnjacima licem u lice promijenio način na koji ih vide. Zbog mjera izazvanih koronavirusom, prva grupa iz 2020. godine morala je da se ograniči na video pozive, ali njihova kreativnost i dalje blista u kratkim video zapisima koje su napravili jedni o drugima
Menadžer projekta „Kako te vidim?“ Zana Arapi Dželadini kaže da su takvi projekti ono što je neophodno mladim ljudima da se zaista međusobno upoznaju, kako na Kosovu, tako i u Srbiji. Nedostatak informacija je ono što je dovelo do ideje o projektu, objašnjava ona. Sve je počelo kada su članovi Dokufest tima posjetili festival u Srbiji, a domaćini se iznenadili kada su čuli šta se sve dešava u Prizrenu. Oni do tada nisu znali ništa o tome. Zana dodaje da je važan dio projekta praćenje medija u potrazi za konfliktnim pričama i njihovo dijeljenje sa učesnicima projekta kako bi se uporedila različita gledišta.
„Mi smo samo mladi ljudi koji se zabavljaju, uživaju u ovim sastancima i filmovima.“
O projektu
Projekat „Kako te vidim?“ osmislile su i sprovele dvije organizacije civilnog društva sa Kosova i iz Srbije: Dokufest i Fond B92. Organizacije smatraju da stavovima mladih dominiraju predrasude i posljedice sukoba – prepreke koje stoje na putu mobilnosti cijelog regiona. Projekat je dobio sredstva iz pretpristupnih fondova Evropske unije, u okviru Programa civilnog društva i medija za Kosovo 2018-2019.
Jedna učesnica iz Srbije kaže da joj je ovo iskustvo bilo jedno od najboljih u životu. Sara Ećimović (23) odmah se povezala sa svojim vršnjakom sa Kosova. Prije nego što su se i lično upoznali, razgovarali su danima telefonom o zajedničkim interesovanjima, kao što su, na primjer, evropski film. „Saznala sam dosta o njegovoj porodici, muzici koju stvara i planovima za budućnost“, kaže Ećimović, koja je takođe bila među prvima koji su učestvovali na Dokufestu, festivalu kratkometražnog i dokumentarnog filma u Prizrenu. „Najzad sam uspjela da posetim Prizren i Kosovo”, dodaje ona. Tokom 2021. godine, zahvaljujući istom programu kulturne razmjene, ona i ostali učesnici će prikazati svoje snimke na festivalu Slobodna zona u Beogradu.
„Mi smo samo mladi ljudi, zabavljamo se i uživamo u ovim susretima i filmu“, sumira Sara utiske.
Kako su velike infrastrukturne investicije oslobodile sredstva za finansiranje savremenih digitalnih nastavnih sredstava u školi u Sjevernoj Makedoniji.
Jedna od najstarijih škola u Skoplju, prijestonici Sjeverne Makedonije, zove se 25. maj. Sagrađena je 1967. godine i trenutno u njoj uči oko 1.500 đaka. Već 50 godina nikakvi značajniji radovi na održavanju ili obnovi nisu sprovedeni. Prozori, toaleti, krovovi, pa čak i stolice i klupe do nedavno su bili isti kao sedamdesetih godina prošlog vijeka, zbog čega je škola već počinjala da liči na muzej.
Fadilj Murtezani bio je učenik ove škole sedamdesetih godina. Sjeća se da je tada škola važila za jednu od elitnih u gradu. Četrdeset godina kasnije, 2011. godine, postao je direktor škole. „Krov je prokišnjavao, zimi smo imali problema sa hladnoćom, a čak su i stolica i klupa u kojoj sam nekada sjedio i dalje bile tamo. Pronašao sam svoje ime na njoj“, kaže on sa dozom sjete.
Zajedno sa novim rukovodstvom škole, Fadilj je preuzeo inicijativu za hitno poboljšanje stanja u kojem se škola nalazi.
„Infrastrukturne investicije u školu oslobodile su sredstva za finansiranje savremenih, digitalnih nastavnih sredstava.“
Ušteda energije i ulaganje u digitalna nastavna sredstva
Radovi na renoviranju prvobitno su započeti kao inicijativa roditelja. Počeli su sa manjim popravkama, farbanjem školske ograde i čišćenjem dvorišta. Međutim, to nije bilo ni blizu dovoljno. Potrebni su bili mnogo ozbiljniji radovi za koje nije bilo sredstava. Međutim, energija i entuzijazam lokalne zajednice privukli su pažnju Ministarstva prosvjete i nauke, koje je ubrzo odobrilo zahtjev za obnovu i rekonstrukciju škole koja se finansirala uz podršku Investicionog okvira za zapadni Balkan (WBIF). WBIF je platforma koju pomaže EU i koja objedinjuje sredstva iz različitih izvora, uključujući Evropsku komisiju, bilateralne donatore i međunarodne finansijske institucije.
Zahvaljujući toj inicijativi, na školi su obnovljeni krov i fasada, zamijenjeni su prozori i renovirane su podne površine, kao i sistem za grijanje i električne instalacije. Ovo ulaganje u modernizaciju posebno je poboljšao energetsku efikasnost škole, omogućavajući joj da štedi energiju i istovremeno poboljšava kvalitet nastave. Ušteda energije od više od 100% na godišnjem nivou, ostvarena ovim ulaganjima, oslobodila je finansijska sredstva koja su izdvojena za drugu svrhu.
„Naša predavanja su sada zanimljivija, mnogo su zabavnija; smatramo da imamo sreće i ponosimo se našom školom.“
O projektu
Obnova škole 25. maj deo je većeg projekta koji uključuje izgradnju 70 novih objekata za fizičko obrazovanje u osnovnim i srednjim školama i obnovu 60 osnovnih i srednjih škola širom Sjeverne Makedonije. Projekat je imao koristi od kombinovanog ulaganja bespovratnih sredstava i kredita koji se usmeravaju kroz Investicioni okvir za zapadni Balkan, koji pomaže EU. To je obuhvatalo dva granta WBIF-ovih bilateralnih donatorskih doprinosa, kao i dva kredita u ukupnom iznosu od 42,5 miliona eura od Razvojne banke Saveta Evrope (CEB).
O WBIF-uInvesticioni okvir za Zapadni Balkan (WBIF) je platforma za koordinaciju donatora koja prikuplja sredstva iz različitih izvora, uključujući Evropsku komisiju. WBIF pruža finansiranje i tehničku pomoć strateškim investicijama u energetskom, ekološkom, socijalnom, transportnom i digitalnom infrastrukturnom sektoru. Takođe podržava inicijative za razvoj privatnog sektora. To je zajednička inicijativa EU, finansijskih institucija, bilateralnih donatora i vlada Zapadnog Balkana.
Bolji pristup za sve
Nastavnici i učenici škole sada imaju novi namještaj i nastavnu opremu, kao što su interaktivne table i video-projektori u svakoj učionici, što unaprjeđuje digitalne vještine učenika. „Naša predavanja su sada zanimljivija, mnogo su zabavnija; smatramo da imamo sreće i ponosimo se našom školom“, kaže Anilja Ibiši, učenica devetog razreda. Pored boljeg digitalnog pristupa, renoviranje je poboljšalo i pristup učenicima sa posebnim potrebama.
Škola služi kao uzor i druge obrazovne institucije u Sjevernoj Makedoniji je uzimaju kao primjer za pristup adekvatnoj obrazovnoj infrastrukturi. Postizanje evropskih obrazovnih standarda u školi 25. maj privuklo je pažnju i dovelo do upisa novih učenika. Fadilj ponosno kaže: „Stopa upisa je takođe značajno porasla nakon renoviranja, jer se prijavljuju i stanovnici drugih opština“.
Povratak korijenima: mladi emigrant se vraća u Albaniju i postaje uspješan preduzetnik uz podršku EU.
Mikel Hodža napustio je Albaniju da bi radio kao građevinski radnik u Grčkoj. Kako kaže, morao je da se preseli u Grčku zbog teških ekonomskih uslova, nedostatka radnih mjesta i poslovnih izgleda u svojoj zemlji. Tamo je radio nekoliko godina u građevinskom sektoru, gdje je posao bio težak, a život nimalo lakši. Stoga je prije deset godina odlučio da se vrati svojim korijenima u Fier, i da tamo oproba sreću. Udružio je snage sa drugim članovima porodice kako bi započeo novi posao, ali nikada nije ni pomislio da će imati toliko uspjeha.
Odmah po povratku iz Grčke izgradio je mali staklenik. Namjera je bila da uzgaja manje količine povrća, distribuira na obližnje pijace i tako izdržava sebe i svoju porodicu. U to vrijeme ni u njegovom selu ni u okolini niko nije imao staklenik, tako da je Mikel postao pionir u ovoj vrsti poljoprivrednog biznisa. On se takođe sjeća da je početak bio vrlo težak, jer nije imao značajnu sumu novca za investicije, a ni podršku vlade ili bilo koje druge institucije. Ali na kraju su se njegov veliki trud i inovativni pristup isplatili i on je ušao u drugačiju vrstu poljoprivrednog biznisa koji je stalno rastao i pretvorio ga u važnog preduzetnika u ovoj oblasti.
„Vidio sam veliku priliku u sjemenu i odlučio da proširim staklenik da bih mogao da proizvodim sjeme za prodaju drugim poljoprivrednicima.“
Kako siješ, tako žanješ
Jedan od najvažnijih preduslova za poljoprivredu je posjedovanje visokokvalitetnog sjemena i sadnica sa dobrom cijenom. Zato što Mikel nije imao novca da uvozi sjeme za potrebe svog malog plastenika, počeo je sam da ga čuva i priprema. S vremenom se izvještio u tome i mještani iz okoline koji su tada već imali svoje staklenike počeli su da naručuju sadnice od njega. „Vidio sam veliku priliku u sadnicama i odlučio sam da proširim staklenik kako bih mogao da proizvodim sjeme za prodaju drugim poljoprivrednicima“, kaže Mikel.
S vremenom, Mikel je postao jedan od vodećih preduzetnika u prodaji sjemena u svom kraju. Trenutno proizvodi i prodaje preko 12 miliona sadnica godišnje. Osim toga je već izvezao i sadnice lubenice u Crnu Goru, a prošle godine je počeo da izvozi male količine sadnica u Italiju i Bugarsku.
Posao je stalno rastao, ali je Mikelu bila potrebna podrška da bi ga podigao na viši nivo. On je čuo za program Instrument pretpristupne pomoći za ruralni razvoj (IPARD) koji finansira EU i pošto se savršeno uklapao u uslove, odlučio je da podnese zahtjev.
„Podrška EU je bila tačka u kojoj sam mogao da napravim veliki skok od poljoprivrednika do pravog preduzetnika u poslovanju sjemenjem.“
O programu
Dio Instrumenta za pretprijemnu pomoć (IPA), koji ima za cilj podršku reformama u zemljama u procesu pridruživanja EU, Instrument za pretprijemnu pomoć ruralnom razvoju (IPARD) fokusiran je na ruralna područja i sektore agro hrane tih zemalja. Ovim sredstvom EU korisnicima pruža finansijsku i tehničku pomoć kako bi njihov poljoprivredni sektor i ruralna područja bili održiviji i uskladila ih sa zajedničkom poljoprivrednom politikom EU.
Ključni korak ka preduzetništvu
Uz podršku IPARD-a, Mikel je izgradio još jedan savremeni staklenik od 4830 kvm opremljen neophodnom tehnologijom i sistemima koji omogućavaju cjelogodišnju sadnju i uzgoj sadnica. „Podrška EU bila je tačka u kojoj sam mogao da napravim veliki skok od poljoprivrednika do pravog preduzetnika u poslu sa sjemenjem“, kaže Mikel.
Podrškom IPARD-a pokriveno je 65% investicije, a za ostalo je morao da uzme kredit od banke. Mikel je ranije pokušavao da dobije kredit za proširenje posla, ali mu to nije pošlo za rukom. On objašnjava da su banke, kada mu je odobrena podrška IPARD-a, bile spremne da kreditiraju preostali dio.
Mikel trenutno ima 25 radnika i planira da zaposli još ljudi u budućnosti. Kupio je još zemlje, jer je narudžbina za sadnice sve više. „Poljoprivreda je veoma dobar biznis ako ste spremni vrijedno da radite i posvećeni ste održavanju kvaliteta svojih proizvoda“, kaže on.
Projekat koji finansira EU podržava Albaniju i Crnu Goru u međunarodnoj promociji lokalne kuhinje.
Ivana Babović živi u živopisnom selu Konjuhe kod Andrijevice na sjeveru Crne Gore. Selo je daleko od primorja i drugih mjesta po kojima je Crna Gora poznata u svijetu turizma. Ivana, njeno četvoro djece i suprug uglavnom su živjeli od poljoprivrede, sve dok prije pet godina predstavnici Regionalne razvojne agencije za Bjelasicu, Komove i Prokletije nisu posjetili njihovo selo. Došli su da razgovaraju o mogućem poslu koji bi mještani mogli da pokrenu kroz projekat koji finansira EU. Ivana kaže da je ovo bio šok za nju, njene prijateljice i ostale mještane, jer je rijetko ko zalazio u njihov kraj, a kamoli ljudi koji im nude šansu da postanu poslovne žene.
Osim prirodnih lepota i tradicionalne arhitekture, Ivanino područje ima i bogatu kulinarsku tradiciju. To je rezultat obilja organskog voća i povrća od kojeg se spravljaju raznovrsna tradicionalna jela koja su do početka ovog projekta uglavnom bila nepoznata onima koji ne potiču iz Ivaninog kraja. Među specijalitetima se nalazi i kačamak od kukuruznog brašna mljevenog na starinski način u seoskoj vodenici; pite od kisjelog zelja i domaćeg sira; jela sa mesom životinja koje su uzgajane u domaćinstvu i domaću rakiju.
„Kada je obuka počela, nismo bile baš previše optimistične u vezi sa ishodom, a drugi mještani su bili skeptični i zavitlavali nas da opet idemo u školu. Međutim, kada je stigao prvi gost, stvari su se promijenile.“
Od izolovanog sela do gostiju iz inostranstvaIvana je bila jedna od prvih žena koja je pristala da učestvuje u projektu. Navikla je da kuva za svoju porodicu i da ugošćava rodbinu i prijatelje, ali kuvanje i ugošćavanje stranaca u zamjenu za novčanu nadoknadu bila je potpuno nova priča za nju. „Do tada sam bila domaćica. Nisam imala pojma o biznisu, a odluka da se upustim u preduzetništvo nije bila laka“, kaže ona. Međutim, projekat je pružio punu podršku, uključujući i profesionalne ugostiteljske vještine, kao što su odnos prema gostima, prezentacija hrane i ponuda aktivnosti za turiste.
„Ako mi vjerujete, kada je obuka počela, nismo bile baš previše optimistične u vezi sa ishodom, a drugi mještani su bili skeptični i zavitlavali nas da smo se vratile u školu. Međutim, kada je stigao prvi gost, stvari su se promijenile“, kaže Ivana. Njena prva gošća bila je mlada žena iz Belgije koja je ostala tri dana, živeći i kuvajući sa porodicom.
Nakon pet godina, Ivana i njena porodica redovno primaju posjetioce iz cijelog svijeta, a turizam im je postao glavni izvor prihoda. Jedna od njenih ćerki sada čak i studira turizam i razmišlja o širenju posla.
Projekat prekogranične saradnje (CBC) koji finansira EU i koji se bavi lokalnim kulinarstvom kao turističkom ponudom prekograničnog regiona ima dvije glavne komponente. Ivana i njena porodica iskoristile su komponentu gastronomskih puteva koja je uključivala podršku seoskim domaćinstvima i međusobno povezivanje sela u Albaniji i Crnoj Gori kako bi ponudila integrisani koncept turizma zasnovan na putu koji je usmjeren ka gastronomiji.
Jednako važna komponenta projekta bila je i uključivanje tradicionalnih lokalnih recepata u turističku ponudu putem istraživanja i očuvanja regionalnih jela i njihovim korišćenjem u lokalnim restoranima i na gastronomskim putevima, uključujući i otvaranje degustacionih tačaka u seoskim domaćinstvima. Cilj je bio da se ožive neka od zaboravljenih jela i lokalni kuvari obuče da ih pripremaju, da bi ona našla svoje mesto u jelovnicima lokalnih hotela i restorana.
„Veoma smo ponosni na uspjeh našeg Kuvara, jer je to uspjeh ne samo za naš projekat, već i za zemlje koje su uključene u njega.“
O projektu
Projekat „Lokalna kuhinja kao turistička ponuda u prekograničnom regionu“ koji finansira EU počeo je 2018. godine i završio se 2020. godine. Cilj projekta bio je da se poveća konkurentnost turističkog sektora uključivanjem lokalne gastronomije u ukupnu turističku ponudu prekogranične oblasti. Projekat su realizovali RRA Bjelasica, Komovi i Prokletije i Nacionalna turistička organizacija Crne Gore u saradnji sa Eko-partnerima za održivi razvoj i Opštinom Puke iz Albanije.
Jelena objašnjava da je hrana slična sa obje strane granice, ali i da ipak ima karakterističan ukus i svojstva. Ovaj važan prekogranični element obogatio je projekat i turističku ponudu regiona.
Kuvar koji je pripremljen u okviru ovog projekta osvojio je drugo mjesto u svijetu u kategoriji najboljih kulinarskih publikacija i prvo mjesto u kategoriji prehrambenog turizma na takmičenju „Svjetski dan održive gastronomije“. Knjiga je od juna do septembra bila izložena u Muzeju Alfreda Nobela u Švedskoj. „Veoma smo ponosni na uspjeh našeg Kuvara jer je to uspjeh ne samo za naš projekat već i za zemlje koje su uključene u ovaj projekat CBC-a“, kaže Jelena Krivčević, menadžerka projekta.
Projekat koji finansira EU podržava majku preduzetnicu na njenom putu ka izgradnji inovativnog biznisa.
Sarajka Mirna Perendija je majka troje djece. Dugo je radila razne poslove, od bankarstva do trgovine. Prije trinaest godina prvi put je postala majka, a njeno prvorođeno dijete ne samo da joj je donijelo radost i sreću, nego je i trasiralo put inovativnom poslovnom poduhvatu. Danas je ona vlasnica male kompanije koja napreduje, uz podršku EU. Osim pokrivanja lokalnog tržišta, ona planira da svoj proizvod predstavi i tržištu EU.
Mirna se prisjeća da u vrijeme kada je postala majka, u Bosni i Hercegovini nije bilo ergonomskih nosiljki za bebe, takozvanih kengura. Uspjela je da nabavi jednu uz pomoć prijatelja koji su živjeli u inostranstvu. Za svoje drugo dijete odlučila je da sama sašije nosiljku i tada joj je palo na pamet da bi proizvodnja nosiljki za bebe mogla biti dobra poslovna ideja. To bi riješilo problem mnogim drugim roditeljima, koji su, kao i Mirna, morali da ih uvoze ili naručuju iz inostranstva uz pomoć prijatelja i rođaka.
„Tada sam odlučila da više ne radim za druge, već da razvijam sopstveni biznis.“
Od usputnog, do posla s punim radnim vremenom
U početku, Mirna je samostalno kod kuće pravila nosiljke za bebe prijateljima, rođacima i kolegama, što joj je bio usputni posao. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, broj porudžbina je rastao, pa je 2015. godine donijela odluku da ovaj usputni posao pretvori u glavni. „Tada sam odlučila da više ne radim za druge, već da razvijam sopstveni biznis“, kaže ona.
Konstantno je poboljšavala svoje proizvode mijenjajući, prilagođavajući i usavršavajući dizajn i funkcionalnost nosiljki. Kako je potražnja rasla, angažovala je dodatne honorarne saradnike koji su joj pomagali u proizvodnji. Međutim, u određenom trenutku morala je da napravi odlučujući korak. Nije znala dovoljno o poslovnom menadžmentu i šta treba da uradi da bi proširila poslovanje. Bile su joj potrebne i bolje mašine. Tada je čula za projekat EU4Business koji finansira EU. „Vidjela sam njihovu objavu na Fejsbuku i pomislila, ‘ovo je baš ono što mi treba’ i odlučila da se prijavim“, kaže Mirna.
„Čvrsto vjerujem u žensko preduzetništvo i mislim da uz malu podršku preduzetnice mogu da naprave čuda. Zato se nadam da ću u našoj firmi zaposliti još najmanje tri samohrane majke, jer sam nekada i ja bila u njihovoj koži.“
O projektu
Cilj EU4Business-a je da stimuliše razvoj preduzetništva, izvozno orijentisanih sektora, turizma i poljoprivrede u Bosni i Hercegovini. Ukupni budžet EU4Business iznosi 16 miliona eura, a zajednički ga finansiraju Evropska unija (15 miliona eura) i njemačka vlada (1,1 milion eura). Projekat sprovode GIZ (Njemačka korporacija za međunarodnu saradnju), ILO (Međunarodna organizacija rada) i UNDP (Program Ujedinjenih nacija za razvoj), a završiće se u martu 2022. godine.
Uz podršku EU4Business projekta, Mirna je prošla obuku o poslovnom menadžmentu i dobila 5.000 eura finansijske podrške od koje je kupila bolju mašinu. Ovom investicijom uspjela je da poveća kvalitet i količinu proizvodnje i sada ima neophodne međunarodne sertifikate za izvoz u EU.
Sada planira da još više proširi svoje poslovanje i poveća broj radnika i saradnika. „Čvrsto vjerujem u žensko preduzetništvo i mislim da preduzetnice uz malu podrušku mogu da naprave čuda. Zato se nadam da ću u našoj firmi zaposliti još najmanje tri samohrane majke, jer sam nekada i ja bila u njihovoj koži“, kaže Mirna.
Od sporadičnog do konstantnog: kako je projekat koji je podržala EU spasio glavni grad Kosova od nestašice vode.
Musa Hasani radi kao telefonista u prištinskom vodovodu duže od tri decenije. Njegov posao je na prvi pogled jednostavan: odgovara na telefonske pozive građana i prosljeđuje žalbe odgovornim odeljenjima. Međutim, oko 2000. godine, ovaj naizgled jednostavan posao postao je naporan i stresan. Musa se prisjeća kako je primao preko 200 poziva dnevno, od kojih su većina bile pritužbe građana na nestašicu vode.
Posle rata 1999. godine, Priština se suočila sa velikim prilivom stanovništa iz ostalih djelova Kosova. Komunalna infrastruktura koja je planirana za manje od 150.000 stanovnika sada je morala da zadovolji potrebe više od 300.000 ljudi. Tokom sljedeće decenije, dešavalo se da prekidi snabdijevanja vodom budu duži i od deset sati dnevno u bilo kojem prištinskom naselju. „Ljudi su bili bijesni, jer je to značajno uticalo na kvalitet njihovog života. Iskaljivali su svoj bijes na nas preko telefona”, seća se Musa.
„U martu 2014. godine, Gračaničko jezero je imalo vode samo za još mjesec dana, a Batlavsko za dva. Da nismo imali period obilnih kiša u aprilu, Priština i okolne opštine bi ostale bez vode za piće.“
Priča o dva jezera
Sokol Džafa je direktor Regionalnog vodovoda u Prištini. On se prisjeća da je još 2010. godine ovo preduzeće izvelo određene intervencije koje su u izvjesnoj mjeri poboljšale situaciju. Ali postojala je potreba za dugoročnim rješenjem. Tada su jedina izvorišta gradske vode bila dva vještačka akumulaciona jezera u blizini Prištine – Batlavsko i Gračaničko. Količina vode u ovim jezerima zavisi od padavina. A sa klimatskim promjenama koje su uticale na nivo vode u jezerima, zalihe su značajno varirale od prekomjerne akumulacije do blizu presušivanja.
Kosovo je 2014. godine doživjelo najgoru nestašicu vode u posljednje tri decenije. „U martu 2014. godine, Gračaničko jezero je imalo vode samo za još mjesec dana, a Batlavsko za dva. Da nismo imali period obilnih kiša u aprilu, Priština i okolne opštine bi ostale bez vode za piće“, kaže Džafa.
Međutim, situacija se promijenila nabolje zahvaljujući projektu regionalnog vodovoda za Prištinu vrijednog 35 miliona eura, uključujući i bespovratna sredstva EU u iznosu od 5 miliona eura. Zahvaljujući ovoj investiciji i finansiranju, usmjerenim kroz Investicioni okvir za Zapadni Balkan, projekat je spasio Prištinu od problema nestašice vode u narednim godinama i obezbijedio pouzdano snabdevanje za okolinu. Dio projekta bio je razvoj novog izvorišta vode u jezeru Gazivode. Infrastruktura omogućava da se voda kanališe od Ibarskog kanala do novoizgrađenog postrojenja za prečišćavanje vode u Škabaju. Novo postrojenje se sastoji od laboratorije, pogona i kancelarija, sa radionicom i zajedničkim prostorijama.
„Da nismo otvorili novu fabriku, morali bismo da objavimo vanrednu situaciju, a Priština i okolne opštine bi se u protekle dvije godine suočavale sa svakodnevnom dvanaestočasovnom nestašicom vode.“
O projektu
Projekat regionalnog vodosnabdijevanja u Prištini imao je koristi od kombinovanog ulaganja bespovratnih sredstava i kredita koji se usmjeravaju kroz Investicioni okvir za zapadni Balkan (WBIF). To je uključivalo 5 miliona eura bespovratnih sredstava od Evropske unije, kredit od 20 miliona eura od razvojne banke KfW u ime njemačkog Ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj, kao i doprinos od 10 miliona eura od regionalnog Vodovoda.
O WBIF-uInvesticioni okvir za Zapadni Balkan (WBIF) je platforma za koordinaciju donatora koja prikuplja sredstva iz različitih izvora, uključujući Evropsku komisiju. WBIF pruža finansiranje i tehničku pomoć strateškim investicijama u energetskom, ekološkom, socijalnom, transportnom i digitalnom infrastrukturnom sektoru. Takođe podržava inicijative za razvoj privatnog sektora. To je zajednička inicijativa EU, finansijskih institucija, bilateralnih donatora i vlada Zapadnog Balkana.
„2019. i 2020. godina bile su godine sa najdužom sušom posljednjih godina. Da nismo otvorili novu fabriku, morali bismo da objavimo vanrednu situaciju, a Priština i okolne opštine bi se u protekle dvije godine suočavale sa svakodnevnom dvanaestočasovnom nestašicom vode“, kaže Sokol Džafa.
Isplativo i stabilno snabdijevanje
Voda se crpi iz prirodnog izvora i kanališe otvorenim gravitacionim cjevovodom do stanice gdje se pumpa do postrojenja za tretiranje, preradu i filtriranje vode. Fabrika vode Škabaj ima kapacitet 700 l/s – dovoljno da obezbijedi isplativo i kontinuirano snabdijevanje vodom Prištinu, Obilić, Kosovo Polje, Gračanicu i Podujevo.
Musa Hasani je svakako primijetio razliku otkako je sproveden ovaj projekat, zadovoljstvo Prištevaca i stanovnika okolnih mjesta, kao i kvalitet njihovog života svakako se poboljšao – a samim tim ima i manje bijesnih telefonskih poziva s kojima mora da se nosi. Nova infrastruktura donijela je i tehnološki napredak koji vlastima omogućava da prate vodostaj Badovačkog i Batlavskog jezera, čime se obezbjeđuje održivost vodnih resursa regiona.
Sredstva EU omogućila su nevladinoj organizaciji iz Sjeverne Makedonije da razvije doživljaj u virtuelnoj stvarnosti u kojem ćete prisustvovati gladijatorskim borbama kao prije 1.500 godina.
Antički grad Stobi bio je jedan od najvažnijih gradova u Evropi. Od oko 200. godine p. n. e, pa u narednih gotovo sedam vekova, zauzimao je značajnu ulogu u Rimskom carstvu. Na raskrsnici trgovačkih puteva, izrastao je u važan grad, koji je čak kovao i sopstveni novac. Za vrijeme Rimljana, Stobi je bio glavni grad rimske provincije Makedonija Salutaris, a njegovi stanovnici imali su status rimskih građana. Kao i u svakom drugom bitnom rimskom gradu, gladijatorske borbe bile su neizostavan dio urbane kulture. Danas je Stobi važno arheološko nalazište sa hrišćanskim bazilikama, kupalištima, amfiteatrom, sinagogom, ostacima puteva i velikih kuća, a čak i kockarnicom. Iako život u gradu vjerovatno nikada neće biti oživljen, njegovi gladijatori se vraćaju!
Koncept korišćenja istorijskih i kulturnih lokacija kao turističkih destinacija još uvijek je u povoju u Sjevernoj Makedoniji. Arheološkim lokalitetima često nedostaje dobra vizuelna prezentacija i informativne table; pripovijedanje rijetko ide dalje od brošura i plakata, a angažovanje publike na licu mjesta je malo ili nikakvo. Međutim, visokokonkurentno turističko tržište zahtijeva od lokacija kulturnog nasljeđa da razviju strategije i saradnju sa kreativnim industrijama kako bi im se pomoglo da se istaknu. Jedna od takvih opcija je korišćenje inovativnih rješenja kao što je aplikacija za obilazak lokacije u virtuelnoj stvarnosti (VR) kao sredstvo za istraživanje i oživljavanje kulturnog nasljeđa. VR tehnologija nam nudi priliku da uronimo u događaje i priče iz prošlih vremena kao da se zaista tamo nalazimo i na taj način steknemo najstvarniju moguću predstavu o bilo kojoj lokaciji kulturnog nasljeđa.
„3D okruženje predstavlja unutrašnjost arene u kojoj se bore gladijatori. Prvo se prisustvuje uvodnoj svečanosti, a oko sebe možemo vidjeti publiku, što stvara doživljaj kao da sjedimo na tribinama.“
U virtuelnom društvu gladijatora
U saradnji sa Nacionalnim institutom Stobi i uz podršku sredstava EU, nevladina organizacija Centar za društvene inovacije Blink 42-21 razvio je aplikaciju virtuelne stvarnosti koja vodi posjetioce Stobija na gladijatroske borbe u rimskom amfiteatru. Milan Tančeski, menadžer ovog projekta, objašnjava da njihova aplikacija sadrži 3D perspektivu rekonstruisanog amfiteatra.
Tako posjetilac dobija mnogo bolji i cjelovitiji doživljaj prostora, sa neograničenim pogledom na strukture i značajne spomenike koji više ne postoje. „3D okruženje predstavlja unutrašnjost arene u kojoj se bore gladijatori. Prvo se prisustvuje uvodnoj svečanosti, a oko sebe možemo vidjeti publiku, što stvara doživljaj kao da sjedimo na tribinama“, kaže Milan.
Priprema ovog projekta bila je prilično izazovna. Od grada su ostale samo ruševine, što znači da je trebalo pripremiti scenario i priču kao osnovu za razvijanje modela u 3D za likove i objekte u okruženju. Tokom procesa, jedan arhitekta je rekonstruisao plan amfiteatra i pretvorio ga u 3D model. Kao poslednji dio aktivnosti, projekat je razvio 3D modele gladijatora u stvarnoj veličini, kao i približno 700 likova iz publike. Tokom rada, tijesno su sarađivali sa stručnjacima i koristili
„U najboljim danima, amfiteatar je imao 7000 mjesta, a mi smo uspjeli da oživimo 700 likova od kojih se većina kreću: navijaju ili stoje. Dakle, vidite čovjeka pored vas, iza vas ili ispred vas kako navija ili stoji ili sjedi.”
O projektu
Projekat razvoja i promocije turizma, koji finansira EU, a sprovodi Savjet za regionalnu saradnju, vrijedan je 5 miliona eura. On radi na razvoju i međunarodnom promovisanju zajedničkih regionalnih kulturnih i avanturističkih turističkih ponuda, povećanju broja turista koji posjećuju šest privreda Zapadnog Balkana i produženju turističkih boravaka u regionu. Blink 42-21 je bio među primaocima bespovratnih sredstava u drugom krugu grantova u vrijednosti do 54.000 € svaki, dodijeljenih u oktobru 2019. godine. Savjet za regionalnu saradnju je sveobuhvatni okvir saradnje u regionalnom vlasništvu i sa regionalnim rukovodstvom, koji promoviše saradnju, pomirenje i ekonomski i društveni razvoj u regionu. Finansijski ga podržava EU.
Ako sada posjetite Stobi, možete zatražiti komplet za virtuelnu stvarnost, koji se sastoji od laptopa i naočara za VR. Sa tom opremom ćete sjesti na određeno mjesto u amfiteatru. Onog trenutka kada stavite naočare i uključite opremu, putujete 1500 godina u prošlost, okruženi ste publikom i u mogućnosti ste da uživate u gladijatorskim borbama koje se održavaju na glavnoj pozornici.
„U najboljim danima, amfiteatar je imao 7000 mjesta, a mi smo uspjeli da oživimo 700 likova od kojih se većina kreću: navijaju ili stoje. Dakle, vidite čovjeka pored sebe, iza vas ili ispred vas kako navija ili stoji ili sjedi”, kaže Milan.
Kako dotaći srca ljudi kroz aktivizam za podršku jednoj od najugroženijih zajednica u Albaniji.
„Ljubav je vakcina protiv homofobije“ bio je slogan koji se ove godine koristio za aktivnosti kojima se slavi raznolikost i ponos svih lezbejki, gejeva, biseksualaca, transrodnih, queer i interseks (LGBTQI) osoba u Albaniji. To je bio poziv LGBTI zajednice na razumijevanje i prihvatanje nakon onoga što Savez protiv diskriminacije LGBTQI opisuje kao tešku godinu, punu neizvjesnosti, straha i izolacije tokom pandemije koronavirusa. Savez je jedna od vodećih organizacija koja stoji iza aktivnosti povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije (IDAHOT), koji se obilježava 17. maja.
Dženi Karaj, direktorka Alijanse, vodeća je aktivistkinja već duže od decenije. Ovogodišnje inicijative usredsrijeđene su na javne nastupe i umjetničke performanse. „Naša zajednica mora da zna da smo tu da ih podržimo, a 17. maj je prava prilika da izađemo“, kaže Karaj. „Ne treba da se osjećaju posramljeno ili kao da su nešto zgriješili.“
„Porodica treba da bude sigurno utočište [za LGBTQI osobe]. Umjetnošću nastojimo da osvojimo srca ljudi kako bismo im promijenili mišljenje.“
Među atrakcijama programa bila je i queer monodrama postavljena u kulturnom centru u Tirani. Predstava se bavila najvećim strahovima LGBTQI osoba u Albaniji, uključujući samoprihvatanje i značaj prihvatanja u porodici. „Porodica treba da bude bezbjedno okruženje. Umjetnošću nastojimo da osvojimo srca ljudi kako bismo im promijenili mišljenje“, kaže Karaj. Ona je prva članica LGBTQI zajednice u Albaniji koja je javno objavila svoje seksualno opredeljenje kao lezbejka. Karaj za svoj rad nalazi motivaciju u hrabrosti LGBTI osoba da izazovu konzervativno albansko društvo.
Uporedo sa podizanjem svijesti, LGBT organizacije su angažovale i javne ustanove da se posvete strateškom okončanju diskriminacije LGBTQI osoba širom zemlje. Istraživanja pokazuju da je dvostruko više LGBTQI osoba meta diskriminacije i isključivosti u poređenju sa ostatkom populacije. Uz podršku zajedničkog programa EU/Saveta Evrope, Horizontalnog instrumenta za Zapadni Balkan i Tursku, organizacije civilnog društva poput Alijanse u stanju su da bolje premoste jaz između zajednice i ustanova za sprovođenje zakona. Primjer za to je Državni policijski imenik koji je odredio tačke za kontakt sa LGBTQI zajednicom i unaprijedio svoje protokole za prijavljivanje slučajeva zločina iz mržnje. Prilike za dijalog između zajednice i policije podstiču se kroz programske inicijative u Albaniji, kao i širom regiona.
Savjet Evrope nedavno je prilagodio i preveo na albanski jezik priručnik za policiju kako da profesionalno reaguje na takve slučajeve, a takođe je organizovao aktivnosti za izgradnju kapaciteta u okviru policijskih jedinica. Ovaj priručnik pokreće uspostavljanje niza pratećih inicijativa koje će se baviti diskriminacijom, nejednakošću i jačanjem inkluzije unutar policije, kao i u odnosu između policije i građana. Ove inicijative se vode standardima EU i Saveta Evrope u pogledu poštovanja i promovisanja ljudskih prava.
„Tokom predizborne kampanje, seksualna orijentacija se pominjala samo kada su politički protivnici željeli da vrijeđaju jedni druge.“
O programu
Akcija „Promovisanje različitosti i jednakosti u Albaniji“ ima za cilj jačanje mehanizama antidiskriminacije u zemlji, uključujući bolje promovisanje/zaštitu prava LGBTI osoba i borbu protiv govora mržnje, u skladu sa standardima i preporukama Saveta Evrope. Aktivnosti takođe imaju za cilj da podrže pregovore Albanije s Evropskom unijom o pridruživanju u oblasti osnovnih prava.
Program se finansira u okviru Horizontalnog instrumenta II Evropske unije/Saveta Evrope za Zapadni Balkan i Tursku (Horizontalni instrument II) 2019-2022, zajedničkog nastojanja dvije organizacije da ispune reformske agende korisnika u oblasti ljudskih prava, vladavine prava i demokratije i da se usklade sa evropskim standardima.
Alijansa smatra da su političke stranke glavni institucionalni izazov u borbi za slobodno i ravnopravno društvo za sve seksualne i rodne identitete. Prije skoro deset godina, uz podršku Savjeta Evrope, predložene su izmjene dva ključna zakona koji omogućavaju istopolni brak i priznavanje promjene pola za transseksualne osobe. Međutim, Skupština ove predloge nikada nije uzela u obzir.
„Ne postoji nikakva politička volja“, kaže Karaj, koja djeluje razočarano, ali ne i iznenađeno. Alijansa je pitala sve stranke koje su učestvovale na opštim izborima 2021. godine o njihovim planovima za unaprjeđenje položaja LGBTQI zajednice, ali za odgovor je dobila ćutanje. Kako Karaj svjedoči, „Tokom predizborne kampanje, seksualna orijentacija se pominjala samo kada su politički protivnici željeli da vređaju jedni druge“. Ova nevladina organizacija razvila je javnu kampanju u kojoj se ukazuje na političare koji su koristili takvu praksu u nedavnoj predizbornoj kampanji i u protekloj godini.
Takva atmosfera znači da se članovi zajednice ne shvataju ozbiljno kada prijavljuju zlostavljanje, maltretiranje i nasilje u porodici. Ipak, prema riječima Dženi Karaj, LGBTQI osobe u Albaniji su otporna zajednica koja ostaje aktivna bez obzira na veliki pritisak u svakodnevnom životu. Zajednica ima onlajn servis podrške koji pruža opšte i pravne savjete. Solidarnost sa ljudima u nevolji je rasla tokom pandemije, uglavnom uz pomoć donatora. Poruka koju svi oni šalju je „Krenar“. To na albanskom znači „Ponosno“.
Organizacija za zaštitu životne sredine skuplja podatke kako bi predočila skriveni, ali očigledan problem u albanskim gradovima.
Tirana je živ, ustreptao grad u kojem živi trećina albanskog stanovništva. Broj stanovnika stalno raste, trenutno ih je 850.000, a ovaj grad predstavlja grotlo u koje se slivaju svi koji traže priliku u obrazovanju ili biznisu. Međutim, linije gradskog prevoza su ograničene, tako da su mnogi primorani da za prevoz koriste automobile, dok je potražnja za stanovima pokrenula građevinsku industriju u posljednje tri decenije. Sve to uzima danak u obliku stalnog povećanog nivoa zagađenja vazduha.
U zemlji sa samo nekoliko monitora, Albanci mogu samo da nagađaju kakav je kvalitet vazduha koji udišu. Međutim, etablirana organizacija za zaštitu životne sredine Milieukontakt željela je to da promijeni. Željela je da izmjeri zagađenje u mnogo većim razmjerama – na 500 lokacija. Plan je bio da se istovremeno uključi i što više ljudi kako bi se povećala svijest o ovom nevidljivom, ali očiglednom ekološkom problemu.
„Svi koji žive u Tirani svjesni su lošeg kvaliteta vazduha, ali sada imamo podatke koji potvrđuju koliko je on tačno loš.“
„Svi koji žive u Tirani svjesni su lošeg kvaliteta vazduha, ali sada imamo podatke koji potvrđuju koliko je tačno loš“, kaže Arion Sauku, koordinator projekta Green Lungs, koji je prvi pružio tako sveobuhvatne podatke o ovom problemu. Koristeći alternativne tehnike praćenja, projekat je mjerio zagađenje mobilnim brojilima na stotinama lokacija na području prijestonice. Među njima su se našli užurbani centar grada, prometni djelovi u blizini škola, kao i stanice duž najdužih autobuskih linija u Tirani. Projekat Green Lungs proučavao je osam različitih parametara za mjerenje zagađujućih materija. „Najveći zagađivači vazduha su transportna i građevinska industrija. Nivoi koje smo redovno mjerili premašuju standarde EU, a u nekim slučajevima su tri do četiri puta viši“, kaže Sauku.
Tokom trogodišnjeg perioda, EU je finansirala Green Lungs koja je proširila svoje mjerenje na još tri velika grada — Drač, Elbasan i Skadar. Rezultat: iste zagađujuće materije koje su posljedica ono za čim je najveća potražnja: stanovanje i automobili. Građevinska industrija nema nikakve ekološke standarde, a ona je uzrok visokom nivou prašine u vazduhu tokom čitave godine. U međuvremenu, stalni zagađivači su i stari automobili koji ispuštaju opasne čestice prilikom sagorijevanja goriva. Prema zvaničnim podacima, u zemlji je u upotrebi oko 700 hiljada automobila.
„Postoje brojne informacije o sve tri komponente, kako bi donosioci odluka mogli da reaguju – generisali smo podatke, obiljeležili mape i ilustrovali narative kako bismo ukazali na žarišta.“
O programu
Projekat Green Lungs osmislio je i sproveo alternativnu i inkluzivnu platformu za praćenje kvaliteta vazduha, zagađenja bukom i procjenu usluge koju pruža urbani ekosistem ozelenjavanja. To je postignuto uz finansijsku podršku Evropske unije za jačanje međusektorske saradnje između Vlade i civilnog društva i razvoj kapaciteta organizacija civilnog društva.
Ovi sektori zahtijevaju brzu i kontinuiranu intervenciju kako bi se smanjilo zagađenje vazduha – sada kada se problem može podržati sveobuhvatnim i obimnim podacima. Međutim, ovaj problem se očigledno proširio i na druga urbana područja u regionu. Nivo zagađenja vazduha na Zapadnom Balkanu jedan je od najviših u Evropi i ima direktan uticaj na zdravlje građana. Zato je Evropska unija postavila smanjenje zagađenja, uključujući tu i vodu i zemljište, među glavne oblasti koje treba riješiti u okviru Zelene agende. To je nova strategija rasta koja teži prelasku sa tradicionalnog ekonomskog modela na održivu ekonomiju, u skladu sa Evropskim zelenim dogovorom.
Pored mjerenja kvaliteta vazduha, alternativna platforma koju je uspostavila organizacija Green Lungs takođe je pratila zagađenje bukom koju proizvodi čovjek i urbani ekosistem ozelenjavanja. „Postoje brojne informacije o sve tri komponente kako bi donosioci odluka mogli da reaguju – generisali smo podatke, obiljeležili mape i ilustrovali narative kako bismo ukazali na žarišta“, kaže Sauku, koji smatra da politike moraju da budu višestruke kako bi se poboljšao kvalitet života ljudi u najvećim albanskim gradovima.
Do tada, ostvaren je pionirski rad na predočavanju problema kvaliteta vazduha. Istovremeno, dok sprovodi projekat, GreenLungs je uspjela da informiše omladinu o ovom pitanju oko njihovih škola i građane u svakodnevnom putovanju na posao. Pored znatiželjnih prolaznika koji su primijetili stotine mobilnih brojila u svom komšiluku, projekat je ostavio jedinstvenu onlajn bazu podataka u kojoj svi mogu da lociraju žarišta zagađenja vazduha u svom gradu.
Keep It Green i njena mreža volontera podižu svijest o industrijskom zagađenju i drugim ekološkim pitanjima u industrijskom gradu Obiliću.
Na samo deset minuta vožnje od Prištine nalazi se Obilić, centar kosovske rudarske industrije. U okolini mjesta koje ima samo 6.800 stanovnika nalaze se tri rudnika uglja i dvije elektrane koje proizvode veći deo kosovske električne energije.
Riječ je o regionu koji se u velikoj mjeri oslanja na radna mjesta u elektranama, a u industriji radi 5.000 ljudi iz Obilića i susjednih sela. Ne iznenađuje da su ove rudarske i industrijske aktivnosti prouzrokovale veliku štetu po životnu sredinu.
„Sjedjeli smo i pili kafu i kada smo počeli da pričamo o svim [ekološkim] problemima sa kojima se naša zajednica suočava, shvatili smo da moramo nešto da preduzmemo.“
Keep it Green je lokalna omladinska organizacija koja radi na podizanju svijesti o ekološkim pitanjima u Obliću i uticaju koji ona imaju na stanovništvo.
„Oko 30 odsto ljudi u Obiliću boluje od respiratornih bolesti”, kaže za EED Gudzim Klinaku, direktor organizacije Keep It Green.
On objašnjava kako je nastanak organizacije Keep It Green začet razgovorom u kafiću 2015. godine. Klinaku se prisjeća: „Sjedjeli smo i pili kafu i kada smo počeli da pričamo o svim [ekološkim] problemima sa kojima se naša zajednica suočava, shvatili smo da moramo nešto da preduzmemo“.
Podsticanje građana da zaštite svoju životnu sredinu
Šest godina kasnije, Keep It Green je mreža od gotovo 60 ljudi koji se u svojoj zajednici usredsrjeđuju na projekte koji podstiču mještane da se više zainteresuju za zaštitu sopstvene životne sredine. Posljednjih nekoliko godina nisu bile lake, s obzirom na ekonomske teškoće sa kojima se mnogi suočavaju u ovom industrijskom regionu. „Teško je natjerati ljude da vode računa o životnoj sredini kada jedva krpe kraj s krajem“, priznaje Klinaku.
Aktivisti Keep It Green-a su svjesni te stvarnosti, ali se i dalje zalažu za zeleniju energiju u Obiliću. Prije pandemije koronavirusa održavali su nedjeljne proteste ispred termoelektrane zalažući se za primjenu ekoloških zakona u Obiliću. Organizovali su mnoge akcije za poboljšanje kvaliteta života u gradu.
Volonteri su nedavno očistili park i ukrasili ga strit-artom kako bi ga učinili prijatnijim za svoje sugrađane. Oni su pokrenuli godišnji Green Art Fest, gradski festival za podizanje svijesti o ekološkim pitanjima. Keep It Green takođe radi sa lokalnim školama od 2016. godine, sprovodeći radionice „Smanji, opet upotrijebi, recikliraj“, učeći đake kako da stvaraju što manje smeća.
Keep It Green je aktivna i u organizovanju omladinskih ljetnjih kampova koji se bave ekološkim temama. Glavni cilj ovih kampova je stvaranje nove generacije ekoloških lidera na Kosovu.
Suočavanje sa pandemijom
Kao i druge slične organizacije, Keep It Green je morala da smisli kreativne načine za prilagođavanje pandemiji koronavirusa. Iako su se radionice „Smanji, opet upotrijebi, recikliraj“ pokazale uspješnim čak i u formi vebinara, 2020. godine su morali da otkažu održavanje Green Art Festa. Ovog ljeta planiraju da organizuju jedan od svojih ekoloških kampova koji su njihov zaštitni znak, sa 20 učesnika koji će pohađati trodnevnu obuku o podizanju ekološke svijesti.
„Ova finansijska pomoć dolazi u veoma važnom trenutku za nas. Ekologija je sada izuzetno popularna tema …i nadam se da će uskoro i ovdje stići zeleni talas.“
O Evropskoj zadužbini za demokratiju
Evropska zadužbina za demokratiju (EED) je nezavisna organizacija koja dodjeljuje grantove. Zadužbinu su 2013. godine osnovale Evropska unija (EU) i zemlje članice EU radi podsticanja demokratije u Evropskom susjedstvu, na Zapadnom Balkanu, u Turskoj i šire. EED podržava organizacije civilnog društva, prodemokratske pokrete, građanske i političke aktiviste i nezavisne medijske platforme i novinare koji podržavaju pluralistički, demokratski politički sistem.
Ovo je skraćena verzija članka koji je objavila Evropska zadužbina za demokratiju. Pročitajte originalni članak
Podrška Evropske zadužbine za demokratiju (EED) sada omogućava organizaciji Keep It Green da pređe iz volonterskog načina rada, koji opstaje na entuzijazmu, u stabilniju organizaciju sa stalno zaposlenim osobljem. To će takođe omogućiti da aktivnosti kao što je kamp za podizanje ekološke svijesti postanu stalna aktivnost, što omogućava strateško planiranje i razvoj.
„Ova finansijska pomoć dolazi u veoma važnom trenutku za nas. Ekologija je sada izuzetno popularna tema širom svijeta, sve više ljudi je zainteresovano da se uključe. Dok je svijest na Kosovu za sada manje razvijena, nadam se da će uskoro i ovdje stići zeleni talas“, kaže Klinaku.
