Povratak svojim korijenima: mladi emigrant se vraća u Albaniju i postaje uspješan preduzetnik uz podršku EU.
Mikel Hoxha je napustio Albaniju da bi radio u građevini u Grčkoj. Kaže da je morao da se preseli u Grčku zbog teških ekonomskih uslova i nedostatka posla i profesionalne perspektive u domovini. Tu je radio nekoliko godina u građevinskom sektoru, gdje je posao bio težak i život nije postajao lakšim. Iz tog razloga je prije deset godina odlučio da se vrati svojim korijenima u Fier, i okuša sreću u domovini. Udružio je snage sa ostalim članovima porodice kako bi pokrenuo novi posao, ali nikada nije mislio da će postati uspješan kao sada.
Odmah po povratku iz Grčke napravio je mali staklenik. Ideja je bila uzgajati povrće u malom obimu, distribuirati ga na obližnje pijace i zarađivati za život za sebe i svoju porodicu. U to vrijeme bio je pionir u svom kraju za ovu vrstu poljoprivrednog posla, jer nijedan drugi mještanin njegovog grada ili okoline nije imao plastenike. Sjeća se i da je početak bio veoma težak jer nije imao veliku svotu novca za ulaganje, niti podršku vlade ili bilo koje druge institucije. Ali na kraju, naporan rad i njegov inovativni pristup radu su se isplatili i on je ušao u drugu vrstu poljoprivrednog biznisa koji se konstantno razvijao i prateći taj razvoj Mikel postaje cijenjenim preduzetnikom u ovoj oblasti.
„Vidio sam sjajnu priliku u sjemenu i odlučio da proširim staklenik gdje bih mogao proizvoditi sjeme za prodaju drugim poljoprivrednicima.“
Žanješ ono što si posijao
Jedan od najvažnijih preduslova za poljoprivredu je kvalitetno i finansijski povoljno sjeme i sadnice. S obzirom da Mikel nije imao novca za uvoz sjemena, počeo je sam da uzgaja sjeme za potrebe svog malog staklenika. Kako je svojim radom postao dobar u tom uzgoju, seljaci iz okoline, koji su već otvorili svoje plastenike, počeli su da naručuju od njega sadnice. „Vidio sam veliku priliku u sadnicama i odlučio da proširim staklenik u kojem bih mogao proizvoditi sjeme za prodaju drugim poljoprivrednicima“, kaže Mikel.
Nakon nekog vremena, Mikel je postao jedan od vodećih preduzetnika koji prodaje sjeme u svom području. Trenutno proizvodi i prodaje preko 12 miliona sadnica godišnje. Pored toga, već je izvozio sadnice lubenica u Crnu Goru, a prošle godine je počeo da izvozi male količine sadnica u Italiju i Bugarsku.
Posao je stalno rastao, ali Mikelu je bila potrebna podrška kako bi svoje poslovanje podigao na viši nivo. Čuo je za program, koji je dijelom Instrumenta pretpristupne pomoći za ruralni razvoj, koji finansira EU (IPARD), i kako je njegov posao bio savršeno podoban za taj program, odlučio je da se prijavi na njega.
„Podrška EU je bila prekretnica zahvaljujući kojoj sam mogao napraviti veliki iskorak od farmera do pravog preduzetnika u sjemenskom poslu.“
O programu
Dio Instrumenta za pretpristupnu pomoć (IPA), koji je osmišljen da podrži zemlje na putu ka članstvu u EU, je Instrument za pretpristupnu pomoć za ruralni razvoj (IPARD) i fokusira se na poljoprivredno-prehrambene sektore tih zemalja i ruralnih područja. Putem ovog alata, EU korisnicima pruža finansijsku i tehničku pomoć kako bi njihov poljoprivredni sektor i ruralna područja učinili održivijim, usklađujući ih sa Zajedničkom poljoprivrednom politikom EU.
Pravimo iskorak ka preduzetništvu
Uz IPARD podršku, Mikel je izgradio još jedan moderan staklenik površine 4830m2 opremljen potrebnom tehnologijom i sistemima koji omogućavaju godišnju sadnju i uzgoj rasada. „Podrška EU je bila prekretnica zahvaljujući kojoj sam mogao napraviti veliki iskorak od farmera do pravog preduzetnika u sjemenskom poslu“, kaže Mikel.
Podrška iz IPARD-a pokrila je 65% te investicije, a za ostatak je morao uzeti bankarski kredit. Mikel je ranije pokušavao da dobije kredit od banke kako bi proširio svoje poslovanje, ali tada ga nije dobio . On objašnjava da su banke bile spremne da mu odobre kredit tek kada je dobio podršku od IPARD-a.
Mikelovo poljoprivredno gazdinstvo trenutno zapošljava 25 radnika, a plan je da ih se zaposli još u budućnosti. Kupio je i novo zemljište jer se narudžbe za sadnice stalno povećavaju. „Poljoprivreda je vrlo dobar posao sve dok ste posvećeni napornom radu i održavanju kvaliteta svojih proizvoda,“ kaže on.
Projekat koji finansira EU, podržava Albaniju i Crnu Goru u promociji lokalne kuhinje na međunarodnom nivou.
Ivana Babović živi u živopisnom selu Konjuhe kod Andrijevice na sjeveru Crne Gore. Selo je udaljeno od obale i drugih mjesta po kojima je Crna Gora poznata među posjetiocima. Poljoprivreda je bila glavni izvor prihoda za Ivanu, njeno četvero djece i supruga sve do prije pet godina kada su predstavnici Regionalne razvojne agencije za Bjelasicu, Komove i Prokletije posjetili njihovo selo. Ti predstavnici su došli u selo da razgovaraju o mogućem uključivanju seljaka u posao kroz projekat koji finansira EU. Ivana kaže da je ovo bio šok za nju i njene prijateljice iz sela jer je njihovo selo rijetko ko posjećivao, a kamoli njih pozivao da postanu poslovne žene.
Osim prirodnih ljepota i tradicionalne arhitekture, Ivanin kraj obiluje i tradicionalnom kuhinjom. Posebnost te kuhinje proističe iz obilja organskog voća i povrća koje je inspirisalo niz tradicionalnih recepata, koji su strancima do početka ovog projekta bili vrlo malo poznati. U neke od delicija spadaju kaša pripremljena od kukuruza, mljevenog na tradicionalan način u seoskom mlinu; pite sa kiselim domaćim sirom; jela s mesom od životinja hranjenih na ispaši; i domaća rakija.
„Kada smo počele sa prvom obukom, nismo bile baš optimistične po pitanju ishoda, a ostali iz sela su bili skeptični i donekle su nas ismijavali govoreći ‘ti ideš u školu’. Ali kada je došao prvi posjetilac, stvari su se promijenile.”
Putovanje od sela do međunarodnih klijenata
Ivana je bila jedna od prvih žena koja je pristala da bude dio projekta. Bila je navikla da kuha za svoju porodicu i da ugošćuje porodicu i prijatelje, ali kuhanje i ugošćavanje stranaca u zamjenu za novčanu nadoknadu, za nju je bilo nešto potpuno novo. “Do tada sam bila domaćica. Nisam imala pojma o biznisu, a odluka da se upustim u preduzetništvo nije bila laka – kaže ona. Međutim, projekat je mještankama pružio punu podršku, obezbijedivši im obuku vještinama vezanim za profesionalno ugošćavanje, kao što su ponašanje s posjetiteljima, prezentacija hrane i ponuda aktivnosti za turiste.
“Vjerujte mi, kada smo počele sa prvom obukom, nismo bile baš optimistične po pitanju ishoda, a ostali iz sela su bili skeptični i donekle nas ismijavali govoreći ‘ti ideš u školu’. Ali kada je došao prvi posjetilac, stvari su se promijenile”, kaže Ivana. Ivanin prvi posjetilac bila je mlada žena iz Belgije koja je ostala tri dana u selu, u njenom domaćinstvu , gdje je boravila i kuhala.
Pet godina kasnije, Ivana i njena porodica redovno ugošćuju posjetioce iz cijelog svijeta, a turizam je postao glavni prihod njene porodice. Jedna od njenih kćeri sada čak studira turizam i razmišlja o daljem razvoju njihovog poslovanja.
Projekat prekogranične saradnje (CBC), koji finansira EU, ima dva osnovna dijela kada je riječ o lokalnoj kuhinji kao turističkoj ponudi prekograničnog regiona. Ivana i njena porodica su imali koristi od dijela koji se tiče gastronomskih ruta, koji uključuje podršku seoskim porodicama i povezivanje sela u Albaniji i Crnoj Gori jednih sa drugim kako bi se ponudio integrisani koncept turizma zasnovan na rutama koje su fokusirane na gastronomiju.
Jednako važna komponenta projekta bilo je uključivanje tradicionalnih domaćih recepata u turističku ponudu istraživanjem i očuvanjem regionalnih jela i korištenjem ovih jela u lokalnim restoranima i gastronomskim rutama, uključujući i razvoj kušaonica u seoskim domovima. Cilj je bio oživjeti neka od zaboravljenih jela i obučiti domaće šefove kuhinje i kuhare za njihovu pripremu, kako bi ova jela našla svoje mjesto na jelovnicima lokalnih hotela i restorana.
“Veoma smo ponosni na uspjeh naše kuharice jer je ovo uspjeh ne samo za naš projekat, već i za zemlje koje su uključene u ovaj projekat.”
O projektu
Projekat „Lokalna kuhinja kao turistička ponuda u prekograničnoj regiji“ finansiran od strane EU započeo je 2018. i završio 2020. Cilj projekta je bio da se poveća konkurentnost turističkog sektora uključivanjem lokalne gastronomije u ukupnu turističku ponudu prekograničnog područja. Projekat su realizovali RRA Bjelasica, Komovi i Prokletije i Nacionalna turistička organizacija Crne Gore u saradnji sa Eko-partnerima za održivi razvoj i opštinom Pukë u Albaniji.
Jelena objašnjava da je hrana slična sa obje strane granice, ali da ima karakteristične ukuse i karakteristike svoje zemlje. Ovaj važan prekogranični element obogatio je projekat i turističku ponudu regije.
Kuharica, koja je prošla obuku tokom ovog projekta, osvojila je drugo mjesto u svijetu u kategoriji najbolji od najboljih među kulinarskim publikacijama, te prvo mjesto u kategoriji gastronomskog turizma na takmičenju Svjetskog dana održive gastronomije. Knjiga najboljih kulinarskih recepata izložena je u Muzeju Alfreda Nobela u Švedskoj od juna do septembra. „Veoma smo ponosni na uspjeh naše kuharice jer je to uspjeh ne samo za naš projekat već i za zemlje koje su uključene u ovaj CBC projekat“, kaže Jelena Krivčević, menadžerka projekta.
Projekat koji finansira EU podržava majku preduzetnicu na njenom putu da izgradi inovativan posao.
Mirna Perendija je majka troje djece iz Sarajeva, iz Bosne i Hercegovine. Dugo je radila na raznim poslovima od bankarstva do prodaje. Prije trinaest godina po prvi put je postala majka, a prvorođenče joj je ne samo donijelo radost i sreću, već i utrlo put za inovativni poslovni poduhvat. Trinaest godina kasnije, vlasnica je male kompanije koja napreduje, uz podršku EU. Osim što je njen proizvod prisutan na lokalnom tržištu, ona planira da taj proizvod predstavi i na tržištu EU.
Mirna se prisjeća da u vrijeme kada je postala roditelj, u Bosni i Hercegovini nije bilo ergonomskih nosiljki za bebe. Jednu nosiljku je nabavila uz pomoć prijatelja koji su živjeli u inostranstvu. Za svoje drugo dijete odlučila je da sama sašije nosiljku i tada je počela razmišljati da bi nosiljke mogle biti dobra poslovna ideja. To bi riješilo problem mnogih drugih roditelja, koji su, poput Mirne, morali da ih uvoze ili kupuju iz inostranstva uz pomoć prijatelja i rođaka.
“Odlučila sam da od tada pa nadalje neću raditi za druge ljude, već ću raditi na razvoju vlastitog biznisa.”
Od honorarnog do punog radnog vremena
U početku je Mirna sama proizvodila nosiljke za prijatelje, rodbinu i kolege i to je bio honorarni posao koji je radila kod svoje kuće. Međutim, kako je vrijeme odmicalo zahtjevi za nosiljkama su nastavili rasti, a 2015. godine je donijela odluku da ovaj honorarni posao pretvori u veći biznis. „Odlučila sam da od tada pa nadalje neću raditi za druge, već ću raditi na razvoju vlastitog biznisa“, kaže ona.
Kontinuirano je poboljšavala svoje proizvode mijenjajući, prilagođavajući i usavršavajući dizajn i funkcionalnost svojih nosiljki. Kako je potražnja rasla, zaposlila je dodatne saradnike na pola radnog vremena koji su joj pomogli u proizvodnji. Međutim, u određenom trenutku morala je napraviti veći iskorak u poslu. Nedostajale su joj informacije o poslovnom upravljanju i vještine za dalje proširenje svog poslovanja, a također su joj bile potrebne mašine. Tada je čula za EU4Business projekat koji finansira EU. “Vidjela sam priliku objavljenu na Facebooku, pa sam pomislila ‘ovo mi treba baš’ i odlučila sam da se prijavim”, kaže Mirna.
„Čvrsto vjerujem u žensko preduzetništvo i mislim da žene preduzetnice mogu napraviti čuda uz malu podršku. Zato se nadam da ću zaposliti još najmanje tri samohrane majke u našoj kompaniji, jer sam nekada bila samohrana majka.”
O projektu
EU4Business ima za cilj stimulisati razvoj preduzetništva, izvozno orijentisanih sektora, turizma i poljoprivrede u Bosni i Hercegovini. Ukupni budžet EU4Business-a iznosi 16 miliona eura koji zajednički finansiraju Evropska unija (15 miliona eura) i njemačka vlada (1,1 milion eura). Projekat zajednički provode GIZ (Nemačka korporacija za međunarodnu saradnju), Međunarodna organizacija rada i Program Ujedinjenih nacija za razvoj . Njegov završetak je planiran za marta 2022. godine.
Uz podršku EU4Business projekta, Mirna je prošla obuku o vještinama poslovnog upravljanja i dobila 5.000 € finansijske podrške zahvaljujući kojoj je kupila novu mašinu. Ovom investicijom uspjela je povećati kvalitet i kvantitet proizvodnje i sada posjeduje potrebne međunarodne certifikate proizvoda za izvoz u zemlje članice EU.
Sada planira dalje širenje poslovanja i dalje povećanje broja radnika i saradnika. “Čvrsto vjerujem u žensko preduzetništvo i mislim da žene preduzetnice mogu napraviti čuda uz malu podršku. Zato se nadam da ću zaposliti još barem tri samohrane mame u našoj firmi, jer sam nekada bila samohrana mama”, kaže Mirna.
Od oskudnog do stabilnog: kako je jedan projekat, koji podržava EU, spasio glavni grad Kosova od nestašice vode.
Musa Hasani radi kao telefonski operater u regionalnoj vodovodnoj kompaniji u Prištini više od tri decenije. Njegov posao je naizgled jednostavan: odgovara na telefonske pozive klijenata i prosljeđuje žalbe nadležnim odjeljenjima u vodovodu. Međutim, oko 2000. godine ovaj jednostavan posao postao je užurban i stresan. Musa se sjeća da je primao preko 200 poziva dnevno, od kojih su većina bili neprekidne pritužbe potrošača na nestašicu vode.
Poslje rata 1999. godine, glavni grad Kosova, Priština, suočio se sa ogromnom migracijom ljudi iz drugih dijelova Kosova. Javna komunalna infrastruktura koja je bila planirana za manje od 150.000 stanovnika sada je morala da podmiri populaciju od preko 300.000 ljudi. Tokom naredne decenije, isključenje vode znalo je trajati više od deset sati dnevno u bilo kom prištinskom naselju. “Ljudi su bili bijesni, jer je to značajno uticalo na njihov kvalitet života. Ovu ljutnju su prenosili na nas preko telefona”, prisjeća se Musa.
“U martu 2014. jezero Badovc je imalo dovoljno vode da snabdijeva građane još jedan mjesec, a Batllava za dva. Da nismo imali period obilnih kiša u aprilu, Priština i okolne opštine bi bukvalno bile bez vode za piće.”
Priča o dva jezera
Sokol Xhafa je direktor Regionalnog vodovoda u Prištini. Sjeća se da je kompanija još 2010. godine započela neke radove koji su donekle popravili situaciju. Međutim, postojala je potreba za dugoročnim rješenjem. Tada su jedini izvori distribucije vode bila dva vještačka rezervoara u blizini Prištine – jezera Batllava i Badovc. Količina vode u ovim jezerima zavisi od količine padavina. S obzirom da su klimatske promjene uticale na nivoe vode u jezerima, opskrba vodom bi mogla snažno fluktuirati od prekomjerne akumulacije vode do nivoa suše.
U 2014. godini, stanovnici Kosova su doživijeli najveću nestašicu vode u posljednje tri decenije. “U martu 2014. jezero Badovc je imalo dovoljno vode da snabdijeva građane još jedan mjesec, a Batllava za dva. Da nismo imali period obilnih kiša u aprilu, Priština i okolne opštine bi bukvalno bile bez vode za piće“, kaže Xhafa.
Međutim, situacija se promijenila na bolje, zahvaljujući podršci od strane projekta regionalnog vodosnabdjevanja Prištine, vrijednog 35 miliona eura, uključujući i grant od 5 miliona eura od EU. Zahvaljujući ovoj investiciji i finansiranju, posredstvom Investicionog okvira za Zapadni Balkan, projekat je spasio Prištinu od problema nestašice vode u godinama koje dolaze i obezbijedio pouzdano vodosnabdijevanje okolnog regiona. Projekat je uključivao razvoj novog izvora vode iz jezera Gazivode. Infrastruktura omogućava kanalisanje vode od Ibarskog kanala do novoizgrađenog postrojenja za prečišćavanje vode u Škabaju. Novi pogon se sastoji od laboratorije, operacione sale i kancelarije, te radionice i društvenih prostorija.
„Da nismo imali novu fabriku, morali bismo da najavimo vanredno stanje, a Priština i okolne opštine bi redovno bile bez vode i do 12 sati dnevno.”
O projektu
Projekat regionalnog vodosnabdijevanja Prištine imao je koristi od kombinovane investicije grantova i zajmova koja je pružena posredstvom Investicionog okvira za Zapadni Balkan (WBIF). Ovo je uključivalo 5 miliona eura vrijedan grant podrške od Evropske unije, zajam u vrijednosti 20 miliona eura od KfW razvojne banke u ime njemačkog Ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj te 10 miliona eura vrijedan doprinos od regionalne kompanije za vodu.
O WBIF-uWestern Balkans Investment Framework (WBIF) je platforma za koordinaciju donatora koja ujedinjuje sredstva iz različitih izvora, uključujući Evropsku komisiju. WBIF obezbjeđuje finansiranje i tehničku pomoć za strateška ulaganja u sektore energy , environment, social, transport, i digital infrastructure. Takođe podržava private sector developmentinicijative. To je zajednička inicijativa EU, finansijskih institucija, bilateralnih donatora i vlada Zapadnog Balkana.
“2019. i 2020. su bile godine sa najdužom sezonom suše. Da nismo imali novu fabriku, morali bismo da najavimo vanrednu situaciju, a Priština i okolne opštine bi redovno bile bez vode i do 12 sati dnevno“, kaže Sokol Xhafa.
Isplativo i stabilno snabdijevanje
Voda se crpi iz prirodnog izvora i kanališe kroz otvoreni gravitacijski cjevovod do stanice gdje se pumpa u postrojenje za vodu kako bi se tretirala, prerađivala i filtrirala. Postrojenje za vodu Shkabaj ima kapacitet od 700 l/s: što je dovoljno da se obezbijedi ekonomično i kontinuirano snabdijevanje vodom sljedećih opština: Prištine, Obilića, Kosova Polja, Gračanice i Podujeva.
Musa Hasani je svakako primijetio dobrobit koju je donio ovaj projekat, u vidu većeg zadovoljstva potrošača i kvaliteta života za stanovnike Prištine i njenog regiona – i manje ljutitih telefonskih poziva na koje on odgovara. Nova infrastruktura je takođe donijela tehnološki napredak koji omogućava vlastima da prate nivoe vode u jezerima Badovc i Batllava, čime se obezbjeđuje održivost resursa vode u regiji.
Finansiranje EU omogućilo je nevladinoj organizaciji iz Sjeverne Makedonije da razvije alat virtuelne stvarnosti koji vas vraća u gladijatorske bitke od prije 1.500 godina.
Stobi, arheološko nalazište u Sjevernoj Makedoniji, nekada je bio jedan od najvažnijih gradova u Evropi. Od oko 200. godine prije nove ere, i skoro sedam vijekova nakon toga, igrao je značajnu ulogu u Rimskom carstvu. Na raskršću trgovačkih puteva izrastao je u važan grad, koji je čak kovao svoj novac. U rimsko doba Stobi je bio glavni grad rimske provincije zvane Macedonia Salutaris, a njeni građani su imali isti status kao građani Rima. Kao i u svakom drugom važnom rimskom gradu, gladijatorske igre su bile neizostavan dio urbane kulture. Danas je Stobi važno arheološko nalazište sa hrišćanskim bazilikama, termama, pozorištem, sinagogom, ostacima puteva i ogromnih kuća, pa čak i kazinom. Iako se život u gradu vjerovatno neće nikada obnoviti, njegovi gladijatori se vraćaju!
Koncept korištenja istorijskih i kulturnih lokaliteta kao turističkih destinacija još je u začetku u Sjevernoj Makedoniji. Arheološkim lokalitetima često nedostaje dobra vizuelna prezentacija i informativne table; pripovijedanje rijetko ide dalje od brošura i postera, takođe učešće publike na događajima na tim lokalitetima je malo i zanemarivo. Međutim, visoko konkurentno turističko tržište zahtijeva od lokaliteta kulturnog naslijeđa da razviju strategije i saradnju s kreativnim industrijama koje bi im pomogle oko promocije. Jedna od takvih opcija je korištenje inovativnih rješenja kao što je aplikacija za obilazak virtuelne stvarnosti (VR) kao alata za istraživanje i oživljavanje kulturne baštine. VR tehnologija nudi javnosti priliku da u potpunosti doživi realističnu rekonstrukciju događaja i priča koje najbolje predstavljaju dato mjesto kulturnog naslijeđa.
“3D okruženje predstavlja unutrašnjost gladijatorske arene, a takođe projektuje uvodnu ceremoniju prije bitke, kao i generičku gomilu ljudi, pružajući posjetiteljima osjećaj da su dio publike.”
Virtuelno među gladijatorima
U saradnji sa Nacionalnim institutom Stobi, a uz podršku EU fondova, NVO Centar za društvene inovacije Blink 42-21 razvila je aplikaciju virtuelne stvarnosti koja će posjetioce Stobija uključiti u boj gladijatora, smještenog unutar starog pozorišta. Milan Tančeski, menadžer projekta, objašnjava da VR aplikacija uključuje 3D vizualizaciju i rekonstrukciju pozorišta.
Ovo omogućava posjetiocima da steknu mnogo dublje i cijelokupnije razumijevanje prostora, uz nesmetani pogled na strukture i glavne spomenike koji više ne postoje. „3D okruženje predstavlja unutrašnjost gladijatorske arene, a takođe projektuje uvodnu ceremoniju pred bitku, kao i generičku publiku, pružajući posjetiocima osjećaj da su dio publike“, kaže Milan.
Razvoj ovog projekta predstavljao je veliki izazov. Grad je u ruševinama, pa je prvo došlo do razvoja scenarija i priče kao osnove za razvoj 3D modela likova i okolne arhitekture. Kao dio procesa, arhitekta je razvio plan starog pozorišta i pretvorio ga u 3D model. Kao završni dio aktivnosti, projekat je trebao razviti 3D modele u prirodnoj veličini za gladijatore i za oko 700 likova iz publike. Pri tome su se dobro konsultovali sa stručnjacima i koristili istorijske podatke, tako da bi doživljaj svega bio što realniji i zasnovan na činjenicama.
“Na svom vrhuncu pozorište je imalo 7.000 sjedećih mjesta, a uspjeli smo osmisliti i oživjeti 700 likova, većinom dinamičnih: koji navijaju ili stoje. Dakle, vidite osobu pored, iza ili ispred vas kako navija ili stoji ili sjedi.”
O projektu
Projekat razvoja i promocije turizma, koji finansira EU, a sprovodi Vijeće za regionalnu saradnju, ima budžet od 5 miliona eura. Radi na razvoju i promociji međunarodno zajedničke regionalne ponude kulturnog i avanturističkog turizma, povećavajući broj turista koji posjećuju šest privrednih regija zapadnog Balkana i produžujući boravak turista u regionu. Blink 42-21 bio je među primaocima grantova u drugom krugu grantova – u vrijednosti do 54.000 € svaki – koji su dodijeljeni u oktobru 2019. Vijeće za regionalnu saradnju je sveobuhvatni okvir saradnje koji je vođen od strane regije kojoj pripada. Njegov cilj je da promoviše saradnju, pomirenje i ekonomski i društveni razvoj u regionu. Finansijski je podržan od strane EU.
Ako sada posjetite Stobi, možete zatražiti set za virtuelnu stvarnost, koji se sastoji od laptopa i VR naočara. Sa tom opremom ćete sjesti na određeno mjesto u pozorištu. U trenutku kada stavite naočare i uključite opremu, putujete 1.500 godina unazad i okruženi ste publikom i možete uživati u gladijatorskoj ceremoniji koja se odvija na glavnoj sceni pozorišta.
“Na svom vrhuncu pozorište je imalo 7.000 sjedećih mjesta, a uspjeli smo osmisliti i oživjeti 700 likova, većinom dinamičnih: koji navijaju ili stoje. Pa vidite osobu pored, iza ili ispred sebe kako navija ili stoji ili sjedi”, kaže Milan.
Dodirivanje srca ljudi kroz aktivizam za podršku jednoj od najdiskriminisanijih zajednica u Albaniji.
“Ljubav je vakcina protiv homofobije” bio je slogan koji se ove godine koristio za aktivnosti koje slave različitost i ponos svih lezbejki, homoseksualaca, biseksualaca, transrodnih, queer i interseksualnih (LGBTQI) osoba u Albaniji. Bio je to poziv LGBTI zajednice na razumijevanje i prihvatanje, koji je uslijedio nakon onoga što Alliance Against LGBTQI Discrimination opisuje kao tešku godinu, punu neizvjesnosti, straha i izolacije tokom pandemije koronavirusa. Alijansa je jedna od vodećih organizacija koja stoji iza aktivizma povodom obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije (IDAHOT) koji se održava u sedmici od 17. maja.
Xheni Karaj, direktor Alijanse, vodeći je aktivista više od jedne decenije. Ovogodišnje inicijative fokusirane su na javne nastupe i umjetničke nastupe. “Naša zajednica treba da zna da smo mi tu da ih podržimo, a 17. maj je prava prilika da izađemo”, kaže Karaj. “Ne bi se trebali osjećati postiđenim ili krivim.”
“Porodica bi trebala biti sigurno utočište [za LGBTQI osobe]. Kroz umjetnost nastojimo osvojiti srca ljudi kako bismo promijenili njihovo mišljenje.”
Među najistaknutijim dijelovima programa bila je i queer monodrama postavljena u kulturnom centru u glavnom gradu Tirani. Predstava se pozabavila najvećim strahovima LGBTQI osoba u Albaniji, uključujući samoprihvatanje i važnost prihvatanja u porodici. “Porodica bi trebala biti siguran raj. Kroz umjetnost nastojimo osvojiti srca ljudi kako bismo promijenili njihovo mišljenje”, kaže Karaj. Ona je prva članica LGBTQI zajednice u zemlji koja je javno otkrila svoju seksualnost kao lezbejke. Karaj je u svom radu motivisana hrabrošću LGBTI osoba da postave izazov pred konzervativno albansko društvo.
Paralelno sa podizanjem svijesti, LGBT organizacije su takođe angažovale javne institucije da se posvete strateškom okončanju diskriminacije LGBTQI osoba u cijeloj zemlji. Istraživanja pokazuju da je dvostruko više LGBTQI osoba meta diskriminacije i isključenosti u odnosu na ostatak populacije. Uz podršku zajedničkog programa EU / Vijeća Evrope, Horizontal Facility for the Western Balkans and Turkey, organizacije civilnog društva poput Alijanse mogu bolje premostiti jaz između zajednice i institucija za provođenje zakona. Primjer za to je Direktorat državne policije koji je imenovao kontakt osobe za razgovore sa LGBTQI zajednicom i poboljšao svoje protokole za prijavljivanje slučajeva zločina iz mržnje. Kroz programske inicijative podstiču se prilike za dijalog između zajednice i policije, kako u Albaniji, tako i u cijelom regionu.
Vijeće Evrope je nedavno prilagodilo i prevelo na albanski priručnik koji informiše policiju o tome kako da profesionalno reaguje u takvim situacijama i takođe je organizovao aktivnosti za izgradnju kapaciteta u okviru polocijskih snaga. Ovaj priručnik pokreće uspostavljanje niza pratećih inicijativa koje će se baviti diskriminacijom, nejednakošću i jačati inkluziju u policiji, kao i niza inicijativa u odnosu policije i građana. Ove inicijative su vođene standardima EU i Vijeća Evrope u poštovanju i promovisanju ljudskih prava.
“Jedini put kada se seksualna orijentacija pominjala tokom kampanje za opšte izbore bilo je kada su politički protivnici htjeli jedni druge vrijeđati.”
O programu
Akcija „Promovisanje različitosti i jednakosti u Albaniji“ ima za cilj jačanje mehanizama diskriminacije u zemlji, uključujući bolje promovisanje/zaštitu prava LGBTI osoba i borbu protiv govora mržnje, u skladu sa standardima i preporukama Vijeća Evrope. Aktivnosti takođe ciljano podržavaju pristupne pregovore Albanije sa Evropskom unijom u oblasti osnovnih prava.
Program se finansira u okviru Horizontalnog instrumenta II Evropske unije/Vijeća Evrope za Zapadni Balkan i Tursku (Horizontal Facility II) 2019-2022, što je njihov zajednički trud da se upoznaju sa reformskim organizacijama korisnika ovog programa, u oblasti ljudskih prava, pravila i demokratije i da se pobrinu da te reforme budu u skladu sa evropskim standardima.
U sklopu borbe za slobodno i ravnopravno društvo za sve seksualne i rodne identitete, Alijansa smatra da su glavni institucionalni izazov političke stranke. Prije skoro deset godina, uz podršku Savjeta Evrope, predložene su izmjene dva ključna zakona koja dozvoljavaju istospolne brakove i prepoznavanje pola za transseksualne osobe. Međutim, Skupština to nikada nije uzela u razmatranje.
„Ne postoji nikakva politička volja“, kaže Karaj, koji djeluje razočarano, ali ne i iznenađeno. Alijansa je pitala sve stranke koje učestvuju na opštim izborima 2021. o planovima za poboljšanje položaja LGBTQI zajednice, ali je odgovor bio šutnja. Kako kaže Karaj, “Seksualna orijentacija je jedino pominjana u predizbornoj kampanji kada su politički protivnici htjeli jedni druge vrijeđati”. Nevladina organizacija je razvila javnu kampanju upirući prstom u političare koji su takve prakse koristili u nedavnoj izbornoj kampanji i u protekloj godini.
Takva atmosfera znači da se članovi zajednice odbijaju kada prijave zlostavljanje, maltretiranje i nasilje u porodici. Ipak, prema riječima Xhenija Karaja, LGBTQI osobe u Albaniji su otporna zajednica koja ostaje aktivna bez obzira na veliki pritisak u everyday životu. Zajednica ima online peer support service da pruži savjete i pravnu pomoć. Solidarnost sa ljudima u potrebi porasla je tokom pandemije, posebno uz pomoć donatora. Poruka koju svi šalju je “Krenar”. Na engleskom se prevodi kao “Proud”.
Organizacija za zaštitu okoliša sakuplja podatke i plasira informacije kako bi vizuelno dočarala skriven, ali evidentan problem koji postoji u albanskim gradovima.
Tirana je živ grad u kojem živi trećina stanovništva Albanije. Sa svojih 0,85 miliona stanovnika i porastom nataliteta, to je mjesto gdje se sve različitosti spajaju i koje svima nudi priliku za obrazovanje ili poslovanje. Ali glavni grad ima ograničenu infrastrukturu javnog prevoza koja podstiče ljude da voze više automobila, a u posljednje tri decenije potražnja za stanovima uslovila je ubrzan rast u poslovanju građevinskog sektora. Sve ovo je imalo loš uticaj na kvalitet života i dovelo do sada konstantnog nivoa zagađenosti vazduha.
U zemlji sa samo nekoliko senzora za praćenje kvaliteta vazduha, Albanci mogu samo pretpostaviti kakav vazduh udišu. Međutim, osnovana je ekološka organizacija Milieukontakt koja je željela to promijeniti. Željela je mjeriti zagađenje u znatno većoj mjeri – na pet stotina lokacija. Istovremeno je željela uključiti što više ljudi u svoje djelovanje kako bi se povećala svijest o ovom nevidljivom, ali evidentnom ekološkom problemu.
“Svi koji žive u Tirani svjesni su lošeg kvaliteta vazduha, ali sada imamo podatke koji potvrđuju koliko je on loš.”
U zemlji sa samo nekoliko senzora za praćenje kvaliteta vazduha, Albanci mogu samo pretpostaviti kakav vazduh udišu. Međutim, osnovana je ekološka organizacija Milieukontakt koja je željela to promijeniti. Željela je mjeriti zagađenje u znatno većoj mjeri – na pet stotina lokacija. Istovremeno je željela uključiti što više ljudi u svoje djelovanje kako bi se povećala svijest o ovom nevidljivom, ali evidentnom ekološkom problemu.
„Svi koji žive u Tirani su svjesni lošeg kvaliteta zraka, ali sada imamo podatke koji potvrđuju koliko je on loš“, kaže Arion Sauku, koordinator projekta Green Lungs koji je bio prvi te vrste i koji je pružio tako sveobuhvatne podatke o datom problemu. Koristeći alternativne tehnike praćenja, projekat je mjerio zagađenje mobilnim mjeračima na stotinama lokacija širom glavnog grada. Mjerenja su vršena: u užurbanom centru grada, na frekventnim ulicama u blizini škola, kao i na stajalištima duž najdužih autobuskih linija u Tirani. Projekat Zelena pluća je ispitao osam različitih parametara za mjerenje zagađivača. “Najveći zagađivači vazduha su transport i građevinska industrija. Nivoi zagađenja koje smo redovno mjerili prelaze propisane standarde EU, a u nekim slučajevima su tri do četiri puta veći“, kaže Sauku.
U periodu od tri godine, Zelena pluća, koje finansira EU, proširila su svoje praćenje na još tri najveća grada – Drač, Elbasan i Skadar. Rezultati: isti zagađivači uzrokovani onim što je najviše traženo: izgradnjom stambenih objekata i automobilima. Ne postoje ekološki standardi koje bi ispunjavala građevinska industrija, a upravo ta industrija uzrokuje visok nivo prašine tokom cijele godine. U međuvremenu, konstantni zagađivači su i automobili koji nisu u skladu sa standardima za vozila i oni ispuštaju opasne čestice dok sagorijevaju gorivo. Podaci pokazuju da se u zemlji koristi oko 700 hiljada automobila.
Ovi sektori zahtijevaju brzu i kontinuiranu intervenciju kako bi se smanjilo zagađenje vazduha, pogotovo sada kada se problem može identifikovati i potkrijepiti obiljem validnih podataka. Ali ovaj problem se očigledno prenio i na druga urbana područja u regionu. Nivo zagađenja vazduha na zapadnom Balkanu jedan je od najviših u Evropi koji direktno utiče na zdravlje građana. Stoga je Evropska unija postavila temu uklanjanja zagađenja, uključujući vodu i tlo, među glavne oblasti kojima se treba baviti u okviru Green Agenda. To je nova strategija rasta koja teži prelasku sa tradicionalnog ekonomskog modela na održivu ekonomiju, i to u skladu sa evropskim zelenim dogovorom.
„Postoji mnoštvo informacija o sve tri komponente na koje donosioci odluka mogu itekako da djeluju – generisali smo podatke, ilustrovali mape i pisali narative kako bismo ukazali na žarišta.”
O programu
Projekat Zelena pluća dizajnirao je i implementirao alternativnu i sveobuhvatnu platformu za praćenje kvaliteta vazduha, zagađenja bukom i evaluaciju zelenih usluga koje pruža urbani ekosistem. Ovo je postignuto uz finansijsku podršku Evropske unije da se ojača međusektorska saradnja između vlade i civilnog društva i da se razviju kapaciteti organizacije civilnog društva.
Osim mjerenja kvaliteta vazduha, alternativna platforma koju su uspostavili Zelena pluća pratila je i zagađenje bukom koje je uzrokovano ljudskim djelovanjem, kao i ekosistem urbanog ozelenjavanja. „Postoji mnoštvo informacija o sve tri komponente na koje donosioci odluka mogu itekako da djeluju – generisali smo podatke, ilustrovali mape i pisali narative kako bismo ukazali na žarišta“, kaže Sauku koji vjeruje da politike moraju biti kreirane iz različitih struja i dolaziti iz različitih pravaca kako bi se poboljšali životi ljudi u Abanskim glavnim gradovima.
Do tada je napravljen pionirski rad u vizualizaciji problema kvaliteta vazduha. Istovremeno, tokom implementacije projekta, Zelena pluća su uspjela edukovati mlade o ovoj temi, u školama i na svakodnevnom putu na posao. Pored radoznalih prolaznika koji su primijetili stotine mobilnih mjerača u svom susjedstvu, projekat je ostavio nezamjenjivu internetsku bazu podataka za svakoga ko hoće da locira žarišta zagađenosti vazduha u gradu u kojem žive.
Keep It Green i njena mreža volontera podižu svijest o industrijskom zagađenju i drugim pitanjima životne sredine u industrijskom gradu Obiliku.
Na samo deset minuta vožnje od glavnog grada Prištine, mali grad Obilik je centar rudarske industrije na Kosovu. Sa samo 6.800 stanovnika, Obilik je dom tri rudnika uglja i dvije elektrane koje proizvode većinu električne energije na Kosovu.
Ovo je region koji se u velikoj mjeri oslanja na zapošljavanje iz elektrana, sa 5.000 ljudi iz Obilika i susjednih sela koji rade u industriji. Neizbježno, ove rudarske i industrijske aktivnosti su takođe izazvale ogromnu štetu po životnu sredinu.
“Sjedili smo i pili kafu i kada smo počeli razgovarati o svim [ekološkim] problemima sa kojima se naša zajednica suočava. Shvatili smo da moramo nešto učiniti.”
Keep it Green je omladinska organizacija koja radi na podizanju svijesti o problemima koji se tiču životne sredine u Obliku i njihovom uticaju na stanovništvo.
“Oko 30 posto ljudi u Obiliku pati od respiratornih bolesti,” kaže Guxim Klinaku, direktor Keep It Green za EED.
On objašnjava kako je Keep It Green inspirisan jednim razgovorom vođenim u kafiću 2015. godine. Kako se Klinaku prisjeća: „Sjedili smo i pili kafu i počeli smo da pričamo o svim problemima sa kojima se naša zajednica suočava. Shvatili smo da moramo nešto učiniti.”
Podsticanje građana na zaštitu životne sredine
Šest godina kasnije, Keep It Green je sada mreža od skoro 60 ljudi koji se fokusiraju na projekte u zajednici koji ohrabruju lokalne građane da postanu zainteresovaniji za zaštitu svoje životne sredine. Posljednjih par godina nismo prošli bez izazova s obzirom na ekonomske poteškoće s kojima se mnogi suočavaju u ovoj industrijskoj regiji.
„Teško je navesti ljude da brinu o životnoj sredini kada se bore da zarade za život“, priznaje Klinaku.
Keep It Green su svjesni ove realnosti, dok nastavljaju da se zalažu za zeleniju energiju u Obiliku. Prije perioda Covid-19, održavali su nedeljne proteste ispred elektrane kako bi se zalagali za sprovođenje zakona o zaštiti životne sredine u Obiliku. Oni su takođe organizovali mnoge aktivnosti za zajednicu kako bi poboljšali život u gradu.
Volonteri su nedavno očistili park i ukrasili ga uličnom umjetnošću I napravili od njega prijatno mjesto za lokalno stanovništvo. Oni su predvodili godišnji Green Art Fest, festival koji se održavao širom grada, da bi podigli svijest o pitanjima životne sredine. Ova organizacija radi s lokalnim školama od 2016. godine, vodeći radionice „Smanji, ponovo upotrijebi, recikliraj“, podučavajući učenike kako da smanje otpad.
Keep It Green je takođe aktivan u organizaciji ljetnih kampova za mlade koji se bave ekološkim temama. Glavni cilj ovih kampova je podizanje nove generacije mladih lidera za ekološki aktivizam na Kosovu.
Suočavanje sa Covid-19
Kao i druge slične organizacije, Keep It Green je morao smisliti kreativne načine da se prilagodi pandemiji Covid-19. Dok su se radionice „Smanji, ponovo koristi, recikliraj“ pokazale uspješnim čak i u obliku webinara, morali su otkazati održavanje Green Art Festa 2020. Ovog ljeta planiraju voditi jedan od svojih zaštitnih kampova ekoloških aktivista, u kom će sudjelovati 20 učesnika u trodnevnom treningu za podizanje svijesti o ekološkim problemima.
„Ovo finansiranje dolazi u veoma važnom trenutku za nas. Životna sredina je sada veoma popularna tema…i nadam se da će uskoro i ovdje stići zeleni talas.”
O Evropskoj zadužbini za demokratiju
European Endowment for Democracy (EED) je nezavisna organizacija koja dodjeljuje grantove, osnovale su je Evropska unija (EU) i zemlje članice EU 2013. godine radi podsticanja demokratije u evropskom susjedstvu, na zapadnom Balkanu, Turskoj i šire. EED podržava organizacije civilnog društva, prodemokratske pokrete, građanske i političke aktiviste, te nezavisne medijske platforme i novinare koji rade na pluralističkom, demokratskom političkom sistemu.
Ovo je skraćena verzija članka kojeg je objavila European Endowment for Democracy. Pročitajte original article
Podrška Evropske zadužbine za demokratiju (EED) sada omogućava kompaniji Keep it Green da izraste iz volonterske operacije, koja preživljava na entuzijazmu, u stabilniju organizaciju sa redovnim osobljem. Takođe ta podrška obezbjeđuje da Keep it Green aktivnosti, kao što je kamp podizanja svijesti o životnoj sredini, postanu stalne aktivnosti, omogućavajući više strateškog planiranja i razvoja.
„Ovo finansiranje dolazi u veoma važnom trenutku za nas. Životna sredina je sada vrlo popularna tema širom svijeta, sve više ljudi je zainteresovano da se aktivno bave njom. Iako je ova tema manje diskutovana na Kosovu, nadam se da će uskoro i ovdje stići zeleni talas“, kaže Klinaku.
Crnogorska kompanija povećava izvoz i prihode, te zapošljava građane uz podršku EU.
Suva šunka je specijalitet Njeguša, sela u blizini Cetinja u Crnoj Gori. Poznata je po posebnom ukusu i mirisu koji je rezultat mješavine morskog i planinskog vazduha i bukovog drveta koje sagorijeva tokom procesa sušenja. Crnogorcima i posjetiocima ove zemlje poznat je taj ukus, a sada kompanija iz Crne Gore radi na prepoznatljivosti tog ukusa širom regiona zapadnog Balkana i šireg tržišta.
Mediteranea je srednje velika crnogorska porodična firma u vlasništvu muža i žene Marije i Ivana Špadijera. Firma je počela sa malom prodajom mesnih prerađevina 2006. godine i postepeno je povećavala prihode, a njeguški pršut je postao jedan od njihovih glavnih proizvoda. Ivan objašnjava da je za pršut potrebna složena proizvodnja: proces sušenja uključuje soljenje morskom solju oko tri sedmice, prešanje kako bi se uklonio višak tekućine koje traje još tri sedmice, te lagano dimljenje i sušenje na hladnom planinskom povjetarcu u trajanju od tri mjeseca nakon čega slijedi sazrijevanje. Cijeli proces proizvodnje traje oko godinu dana.
“Naši podizvođači nisu bili u mogućnosti da ispune ove zahtjeve kako treba pa smo odlučili da sami preuzmemo posao pakovanja”
Povećanje kvaliteta i prihoda
Oko deset godina Mediteranea je otkupljivala pršut od proizvođača na Njegušima, a pakovali su je drugi kooperanti. Posao je išao dobro, a tržište se širilo, ali ovaj rast je donio i nove izazove. Kvalitet sirovog proizvoda je bio konstantan, ali je kompanija počela da ima problema sa pakovanjem. Ivan objašnjava da su počeli stizati zahtjevi kupaca za poboljšanje kvaliteta ambalaže. „Naši podizvođači nisu bili u mogućnosti da ispune ove zahtjeve kako treba pa smo odlučili da sami preuzmemo posao pakovanja“, kaže on.
Za to im je bila potrebna dodatna oprema i objekti jer je ovo bio novi prostor za kompaniju. U početku su ulagali sopstvenim kapacitetima, ali to nije bilo dovoljno da zadovolje potražnju. Stoga su odlučili da se prijave za podršku koju pružaju Instrumenti EU za pretpristupnu pomoć za ruralni razvoj, IPARD. Kao rezultat toga, dobili su skoro 35.000 eura dodatne opreme, uključujući mašinu za pakovanje i dvije električne lančane dizalice za podizanje na visinu do 11 metara.
“Da nije bilo podrške EU kroz IPARD, i dalje bismo se borili. Podrška nas je učinila nezavisnijim i pomogla nam da preuzmemo kontrolu nad sudbinom i uspjehom naše kompanije.”
O programu
Dio Instrumenta za pretpristupnu pomoć (IPA) koji je osmišljen da podrži reforme u zemljama u procesu pridruživanja EU, Instrument za pretpristupnu pomoć za ruralni razvoj (IPARD) fokusira se na poljoprivredno-prehrambene sektore tih zemalja i njihovih ruralnih područja. Putem ovog alata, EU pruža korisnicima finansijsku i tehničku pomoć kako bi njihov poljoprivredni sektor i ruralna područja učinili održivijim, usklađujući ih sa zajedničkom poljoprivrednom politikom EU-a.
Mediteranea sada proizvodi i distribuiše preko 50 tona finalnih proizvoda godišnje. Imaju mnogo klijenata, među kojima su hoteli i restorani i lanci supermarketa. Oko 90% njihovog prihoda dolazi od izvoza. Dok proizvodnju još uvijek pokrivaju kooperanti na području Njeguša, pakovanje i distribuciju sada u potpunosti pokriva kompanija. Takođe su udvostručili broj svog tima sa četiri na osam i planiraju da ga dodatno povećaju.
Ivan objašnjava da je podrška EU bila ključna za ovu uspješnu priču. „Da nije bilo podrške EU kroz IPARD, i dalje bismo se borili. Podrška dobijena od IPARD-a učinila nas je nezavisnijim i pomogla nam da preuzmemo kontrolu nad sudbinom i uspjehom naše kompanije”, kaže on.
Projekat koji finansira EU podržava jedinstven način promocije kulturnog naslijeđa na Zapadnom Balkanu.
Zamislite regiju u kojoj možete pronaći spomenike iz antičke Grčke, Rimskog i Osmanskog carstva i socijalističkih režima. Ovo je mjesto gdje se miješaju istočne i zapadne kulture – u pogledu hrane, tradicionalne odjeće, jezika i drugih činioca kulturnog naslijeđa: ovo je zapadni Balkan. Udruženje Manifest – nevladina organizacija iz Srbije, je upravo, zajedno sa partnerima iz Crne Gore i Sjeverne Makedonije razvila jedinstven način promocije ovog malo poznatog naslijeđa.
Njihov inovativni koncept razvijen je kao dio projekta koji finansira EU, Heritage Walks and Talks. Oni rade na tome da posjetiocima približe lokacije baštine i povećaju privlačnost manje poznatih lokacija korištenjem inovativnih metoda pripovijedanja za predstavljanje činjenica, ali i usmenog predanja i urbanih legendi, promovišući to sve savremenim online metodama, uključujući društvene mreže i namjensku mobilnu aplikaciju. Projekat se bavi promovisanjem spomenika iz Drugog svjetskog rata, koristeći u te svrhe carske palate i antička naselja, zatim šetnju sve do praistorijskih naselja koja se nalaze u prelijepim krajolicima.
Koncept Šetnje baštinom je prvi put pomenut tokom Faro konvencije Vijeća Evrope o vrijednostima kulturnog nasljeđa za društvo, kao dobra praksa za inicijative koje se tiču baštine u zajednici. Ideja projekta nastala je iz ovog koncepta, posredstvom koga se posjetioci upoznaju sa skrivenim mjestima svog obližnjeg područja slušajući o njima zanimljivu priču. Osim što turiste dovode do lokalnih zanimljivosti, šetnje baštinom dovode posjetioce i do lokalnih pružaoca usluga, a svi su povezani određenom pričom.
„U svakom muzeju ili kulturnoj instituciji imamo profesionalce koji su dobri u svom specifičnom polju kao što su arheologija, antropologija ili biologija, ali nisu tako dobri u pripovijedanju. Željeli smo ponuditi novi pristup.”
Drugačija vrsta pripovijedanja
Ivan Svetozarević je projektni menadžer iz Udruženja Manifest koji je za ovaj projekat dobio grant od Projekta razvoja i promocije turizma, koji finansira EU, a implementira Vijeće za regionalnu saradnju. Pojašnjava da je ideja za projekat nastala na osnovu niza specifičnih izazova sa kojima se turistička privreda suočavala u promociji kulturnog naslijeđa. Glavni izazov bio je nedostatak atraktivnih metoda interpretacije i pripovijedanja za kulturnu baštinu uopšte, a posebno za kulturnu baštinu u ruralnim područjima.
„U svakom muzeju ili kulturnoj instituciji imamo profesionalce koji su dobri u svom specifičnom polju kao što su arheologija, antropologija ili biologija, ali nisu tako dobri u pripovijedanju“, kaže on.
Projekat je odabrao osam lokacija u tri zemlje zapadnog Balkana, uključujući Feliks Romulijanu u Srbiji, srednjovijekovnu tvrđavu Svač u Crnoj Gori, Samoilovu tvrđavu u Sjevernoj Makedoniji i slične, i angažovao profesionalce da razvijaju priče zasnovane na činjenicama ali i na usmenom predanju i urbanim legendama te je osmislio jedinstven pristup koji priču stavlja u širi kontekst. „Željeli smo da ponudimo novi pristup pripovijedanju nasljeđa na Zapadnom Balkanu: novi proizvod,“ kaže Ivan. Paralelno, projekat je razvio specifične rute oko lokacija. Rute obuhvataju lokalna preduzeća kao što su male prodavnice i restorani i na taj način pružaju priliku za angažman i obezbijeđuju korist za lokalne zajednice i preduzeća oko lokacija.
“Kada je u pitanju kulturni turizam većina posjetilaca po defaultu bira veća mjesta i gradove za posjetu. Lokacije odabrane u našem projektu uglavnom su u ruralnim područjima koja sada imaju ekonomske koristi od turizma.”
O projektu
Projekat razvoja i promocije turizma, koji finansira EU, a sprovodi Vijeće za regionalnu saradnju, vrijedan je 5 miliona eura. Radi na razvoju i međunarodnoj promociji zajedničke regionalne ponude kulturnog i avanturističkog turizma, povećavajući broj turista koji posjećuju šest ekonomija Zapadnog Balkana i produžavajući boravak turista u regionu. Udruženje Manifest bilo je među primaocima grantova u drugom krugu grantova – u vrijednosti do 54.000 € svaki – dodijeljenih u oktobru 2019. Vijeće za regionalnu saradnju (RCC) je inicijativa koju sufinansira EU i koja promoviše saradnju, pomirenje i ekonomski i društveni razvoj u regionu.
Odabrani sajtovi su iz Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Srbije. Rute i priče se postavljaju na web stranicu i mobilnu aplikaciju koju je projekt razvio, tako da posjetioci mogu samostalno posjećivati stranice i uživati u njihovim sadržajima. Ovo pruža priliku posjetiocima da dožive prekogranično iskustvo dok uživaju u kulturnoj baštini koju promoviše projekat. Na ovaj način projekat doprinosi zajedničkoj promociji regionalne kulturno-turističke ponude, produžava boravak posjetioca u regiji i povećava prihode i zaposlenost u turističkoj industriji.
Većina lokacija odabranih u okviru projekta nalazi se u ruralnim područjima, a Ivan objašnjava: „Kada je u pitanju kulturni turizam većina posjetilaca po defaultu bira veća mjesta i gradove za posjetu. Lokacije odabrane u našem projektu uglavnom su u ruralnim područjima koja sada imaju ekonomske koristi od turizma”.
