Autor: WeBalkans
Velike ideje u malim elektroničkim setovima
Preduzetnica sa Kosova pokrenula inovativni proizvod za razvoj elektronskih i inženjerskih vještina kod djece
Arta Shehu Zaimi je mlada preduzetnica sa Kosova. Nakon što je diplomirala na studiju informatike, počela je da radi u komercijalnoj banci kao programer, a kasnije napredovala u svom pozivu do pozicije softverskog arhitekte. Međutim, ubrzo je postala majka i njen pogled na svijet se promijenio, kao njena i profesionalna vizija. Stoga je odlučila da se oproba u nešto drugačiji poslovnim vodama. „Uvijek mi je bilo krivo što sam, kao i mnogi iz moje generacije, morala da se pomučim da savladam praktičnu primjenu do tad usvojenih znanja, i osjećala sam potrebu da uradim nešto povodom toga, kako moje kćeri i njihova generacija ne bi prolazili slične probleme“, kaže Arta .
Zbog toga su, još 2015. godine, Arta i njena sestra odlučile pokrenuti J-Coders Academy, što je privatni kurs na kojem djeca od 8 do 18 godina mogu naučiti programske jezike, dizajn aplikacija i dizajn kompjuterskih igrica. Princip J-Coders akademije je podučiti djecu ovim konceptima, uz što više praktičnih vježbi.
“Smatramo da djeci treba približiti nauku i tehnologiju, učinivši je opipljivom i lakom za usvajanje, te da ih treba ohrabrivati da samostalno rješavaju probleme i razmišljaju van zadanih okvira.”
Nauka i tehnologija – lako za naučiti
Međutim, tokom rada na J-Coders akademiji, Arta i njena sestra su uvidjele da djeca imaju poteškoća u razumijevanju hardverskog inženjeringa i elektronike. Djeca nisu mogla razumijeti tu materiju jer postojeće metode za podučavanje nisu obezbijeđivale okruženje, blisko djeci, u kom bi mogli da eksperimentišu. „ Smatramo da djeci treba približiti nauku i tehnologiju, učinivši je opipljivom i lakom za usvajanje, te da ih treba ohrabrivati da samostalno rješavaju probleme i razmišljaju van zadanih okvira “, govori Arta.
Tako je nastala ideja o Labboxu, koji Arta smatra revolucionarnim proizvodom. Labbox se sastoji od malih kutija koje uključuju strujna kola, konektore za kablove i slične materijale koji djeci omogućavaju eksperimentisanje na malim inženjerskim i elektroničkim projektima.
Kada je prvobitni proizvod osmišljen, predstavljen je grupi roditelja i partnera. Proizvod je bio dobro prihvaćen pa su Arta i njena sestra odlučile da pokrenu posao sa tim proizvodom. Međutim, ovo je bio nov biznis za Kosovo, kao i region, i naišao je na dosta izazova. Posebno su imali problema sa fizičkom proizvodnjom njihovih jedinica. „Naš region nije baš najpovoljnije okruženje za kompanije kao što je Labbox, koje isporučuju fizičke elektronske proizvode. Suočili smo se sa ozbiljnim problemima u pronalaženju dobavljača ili partnerskih kompanija koje bi preuzele proizvodnju”, kaže Arta.
„Finansiranje početne faze našeg poslovanja, koje je bilo od ključnog značaja, obezbijedila je EU za koju se nadam da će nastaviti da podržava digitalni sektor u regionu, jer imamo mnogo talenata i ljudskih kapaciteta kojima je potrebna podrška da postanu veći brendovi .”
O projektu
Fond za razvoj preduzeća i inovacije Zapadnog Balkana (WB EDIF), koji finansira EU, ima za cilj da poboljša pristup finansiranju za mala i srednja preduzeća (MSP) na Zapadnom Balkanu. WB EDIF je dizajniran da ponudi komplementarne finansijske instrumente koji se odnose na sve moguće potrebe za finansiranjem MSP na Zapadnom Balkanu. Instrument se sastoji od četiri različita stuba: vlasničko finansiranje malih i srednjih preduzeća, garancija zajma, pozajmljivanje i usluge podrške malim i srednjim preduzećima.
Druga opcija je bila da Labbox sam preuzme proizvodnju, ali za to su im bila potrebna ozbiljna finansijska ulaganja koja, kao start-up, nisu mogli priuštiti. Labbox je stoga morao usredotočiti svoje napore na pronalazak finansija za početnu fazu poslovanja kako bi svoju prvu seriju proizvoda izbacili na tržište. Labbox je podnio prijedlog za podršku EU Fondu za razvoj preduzeća i inovacija za Zapadni Balkan (Western Balkan Enterprise Development and Innovation Facility ) (WBEDIF) i dobio je pozitivan odgovor.
EU im je pomogla u nabavci mašina kako bi mogli samostalno proizvoditi elektronske kutije i neovisno od drugih dobavljača ili potencijalnih partnera. „Finansiranje početne faze našeg poslovanja, koje je bilo od ključnog značaja, obezbijedila je EU za koju se nadam da će nastaviti da podržava digitalni sektor u regionu, jer imamo mnogo talenata i ljudskih kapaciteta kojima je potrebna podrška da postanu veći brendovi ,” govori Arta .
Elektronički blokovi Labbox uče djecu osnovama nauke i računarskog inženjeringa na zabavan i interaktivan način. Arta i njene kolege dizajnirali su i razvili seriju ovih kutija za sertifikovani STEM (nauka, tehnologija, inženjering i matematika) nastavni plan i program. Svaki proizvod koji razvijaju povezan je s određenim ciljem učenja i omogućava djeci da shvate određeni koncept. Nakon uspješnog pozicioniranja na domaćem tržištu, Labbox je brzo stekao reputaciju u zemlji i inostranstvu kao pionir u STEM obrazovanju. Državne škole širom Kosova su pilotirale nastavni plan i program Labbox, a 2018. godine kompanija je osvojila prvo mjesto na Startup igrama u okviru Investicionog samita Zapadnog Balkana (Western Balkans Investment Summit) u Londonu. Ali ovo je samo početak, jer je Arta spremna da iskoristi ovaj trenutak i posveti se daljoj izgradnji, do sad već uspješnog, Labbox-a. „Planiramo da se probijemo na evropsko i američko tržište i da proširimo naše distribucijske kanale kako bismo došli do maloprodajnih lanaca koji opskrbljuju državne škole i obrazovanje“, govori Arta.
“Kvalitet mog života se vidno poboljšao”
Personalna asistencija postaje trajna usluga za osobe sa invaliditetom u Mačvanskom okrugu Srbije, uz podršku EU.
Dragana Marković Matić živi u gradu Šapcu, u Mačvanskom okrugu u zapadnoj Srbiji. Ona se suočila sa dijagnozom reumatoidnog artritisa, koji je vremenom doveo do smanjene pokretljivosti i potrebe za podrškom za obavljanje svakodnevnih aktivnosti. “Ne mogu funkcionisati samostalno, ne mogu se kretati. Moji pokreti postaju sve ograničeniji s godinama”, konstatuje Dragana. Kako joj se zdravstveno stanje pogoršalo, usljed progresije njene bolesti, bila joj je potrebna konstantna angažovanost negovatelja koji bi joj pomagao veći dio dana. Porodica i prijatelji bili su tu da joj pomažu, ali po njenim riječima “ovo je bio posao sa punim radnim vremenom: biti moje ruke i noge”.
Potreba za personalnom asistencijom nije, naravno, rezervisana samo za Draganu: i druge osobe sa invaliditetom u Šapcu imaju sličan problem. Porodice pokušavaju pomoći, ali ne mogu uvijek biti tu koliko je potrebno. Alternativno rješenje za probleme osoba s invaliditetom je angažovanje personalnog asistenta, ali to je finansijski izdatak koji većina porodica ne može sebi dozvoliti. Takvi personalni asistenti takođe moraju biti stručno osposobljeni za premještanje osobe u invalidskim kolicima, prebacivanje u krevet ili u automobil, kao i za pomoć pri oblačenju i održavanju lične higijene. „Neko ko nikada nije imao kontakt sa osobama sa invaliditetom mora biti obučen da im pomogne kako ne bi slučajno povrijedio sebe ili osobu o kojoj brine“, kaže Dragana.
„Najvažnije je bilo stvoriti okvir za obuku i obučiti prve zainteresovane za pružanje usluga personalne asistencije osobama sa invaliditetom.”
Desetogodišnje putovanje
Dragana je članica Udruženja paraplegičara Mačvanskog okruga, koje je prije deset godina pokrenulo inicijativu da se ovaj problem riješi preko lokalnih institucija. Udruženje je tada uspjelo da potrebu za samostalnim životom osoba sa invaliditetom uključi u strategiju socijalne politike Šapca. Prepoznavanje potreba osoba sa invaliditetom od strane kreatora politike bilo je važno dostignuće, ali kako nije bilo finansijske ili druge podrške, bilo je potrebno još skoro deset godina borbe da se vidi opipljiv rezultat te politike.
Svjetlo na kraju tunela postalo je vidljivo 2018. godine kada je stigla podrška od programa ReLOaD (Regionalni program lokalne demokratije) koji finansira EU. „Najvažnije je bilo stvoriti okvir za obuku i obučiti prve zainteresovane za pružanje usluga personalne asistencije osobama sa invaliditetom.“, izjavljuje Slaviša Savić koji je na čelu Udruženja paraplegičara Mačvanskog okruga.
Uz podršku EU, au saradnji sa Ministarstvom za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, Udruženje je identifikovalo zainteresovane za pružanje usluge personalne asistencije te ih obučilo i licenciralo. U okviru istog programa uspjeli su pokrenuti i pilot projekat podrške gdje je pet osoba sa invaliditetom dobilo personalnu asistenciju, osam sati dnevno, a još četiri osobe, četiri sata dnevno.
„Uključivanje troškova personalnih asistenata za osobe sa invaliditetom u opštinski budžet bio je veliki skok i veliki uspjeh za nas i to ne bismo mogli bez podrške programa ReLOaD koji finansira EU,“
O programu
Regionalni program za lokalnu demokratiju na Zapadnom Balkanu (ReLOaD) finansira Evropska unija, a implementira Ujedinjeni nacionalni razvojni program. Ciljevi programa uključuju jačanje participativnih demokratija i integracije u EU na Zapadnom Balkanu kroz poboljšanje pravnog, finansijskog i šireg okruženja za osnaživanje civilnog društva.
Implementacija pilot programa dala je udruženju jači argument da uvjeri opštinske vlasti koliko je usluga personalne asistencije ključna za osobe sa invaliditetom. Kao rezultat kontinuiranog lobiranja, Skupština opštine je konačno uvrstila ovu podršku na listu redovnih usluga koje opština pruža. Usluga je već uključena u budžet za 2021. godinu, a plate personalnih asistenata sada su pokrivene, a ubuduće će ih pokrivati opština.
„Uključivanje troškova personalnih asistenata za osobe sa invaliditetom u opštinski budžet bio je veliki skok i veliki uspjeh za nas i to ne bismo mogli da uradimo bez podrške programa ReLOaD koji finansira EU“, kaže Slaviša.
Dragana i drugi Šapčani koji žive sa invaliditetom osećaju se opuštenije jer su obezbijedili uslugu personalne asistencije za cijeli život. “Kvalitet mog života se vidno poboljšao. Sa personalnim asistentom ste samostalni“, kaže Dragana.
Biciklizam: rastući trend u Podgorici
Na svom biciklu! Nevladina organizacija iz Crne Gore prmoviše biciklizam da postane dio mainstream-a, uz podršku EU.
Smještena u ravnici, sa površinom od oko 100 kvadratnih kilometara i mediteranskom klimom, Podgorica – glavni grad Crne Gore – ima sve potrebne preduslove da postane urbano biciklističko utočište. Međutim, ovom gradu je do nedavno nedostajala čak i najosnovnija infrastruktura za normalnu vožnju biciklom, tačnije sve do 2013. godine, kada se organizacija civilnog društva Biciklo.me potrudila da vožnja biciklima postane dijelom mainstream kulture ovog grada. „Istinski smo težili da Podgoricu pretvorimo u grad koji je pogodan i bezbijedan za vožnju biciklima, a želimo da to bude očigledno i ljudima koji još uvijek ne koriste bicikle”, govori Sonja Dragović, jedna od članica organizacije.
U proljeće 2012. organizovan je prvi Bike-Up: ljudi su pozvani putem društvenih mreža da se okupe i proslave Dan planete Zemlje tako što će doći na zajedničku vožnju biciklima. Odaziv je inspirisao nove inicijative i ubrzo je mala grupa biciklističkih entuzijasta počela da organizuje redovne mjesečne vožnje u Podgorici, pod nazivom Critical Mass. Po sunčanom danu, ovo bi privuklo nekoliko stotina biciklista koji pripadaju različitim dobnim i društvenim skupinama. To je bio obećavajući početak s obzirom da je Podgorica grad koji broji oko 200.000 stanovnika i koji nema gotovo nikakvu biciklističku infrastrukturu.
„U Beču i Kopenhagenu naučila sam kako voziti bicikl u urbanim sredinama, zahvaljujući nevjerovatnoj biciklističkoj infrastrukturi koju su ovi gradovi razvili. Kada sam se vratila u Podgoricu, pomislila sam “OK, sad trebam da nađem bicikl, a i da se nađem sa ovim ljudima iz Biciklo.me.”
Odlučivati o načinu transporta u gradu
Sonja Dragović postala je dio Biciklo.me nakon što je magistrirala urbanističke studije koje je pohađala u Beču i Kopenhagenu. Prije toga je povremeno vozila bicikl, ali je tokom studija počela da koristi bicikl kao svakodnevno prevozno sredstvo. U međuvremenu je pratila Biciklo.me na društvenim mrežama. „ U Beču i Kopenhagenu naučila sam kako voziti bicikl u urbanim sredinama, zahvaljujući nevjerovatnoj biciklističkoj infrastrukturi koju su ovi gradovi razvili. Kada sam se vratila u Podgoricu, pomislila sam “OK, sad trebam da nađem bicikl, a i da se nađem sa ovim ljudima iz Biciklo.me“, govori Sonja.
Biciklo.me je započeo kao inicijativa slobodnog udruženja, koja se bavila samo organizovanjem masovnih biciklističkih vožnji kako bi doprinijela vidljivosti biciklista u Podgorici. U 2013. godini ukazala se prilika za dobijanje finansijskih sredstava za poboljšanje uslova za prevoz biciklima, pa se inicijativa registrovala kao nevladina organizacija i uspješno realizovala svoj prvi projekat – postavljanje prvih odgovarajućih parkirališta za bicikle, na 18 lokacija u Podgorici.
Od tada je udruženje razvilo i vodilo brojne male projekte koji su doprinijeli boljem okruženju za bicikliste u gradu. „U suštini, radimo na nekoliko različitih, ali međusobno povezanih poslova: na poboljšanju infrastrukture, saobraćaja i politika vezanih za prevoz, te na edukaciji javnosti o prednostima održive gradske mobilnosti“, kaže Sonja.
Potaknuti uspjehom parkirališta za bicikle, ubrzo su uslijedili i drugi projekti koje je vodila ili zagovarala ova nevladina organizacija – od uvođenja prvih biciklističkih staza u glavnom gradu i prvog plana održive gradske mobilnosti od strane gradskog vijeća, do istraživačkih studija o unapređenju saobraćajnog i biciklističkog okruženja i kreiranja edukativnog materijala za učenike osnovnih i srednjih škola.
„Ova, a i buduća podrška EU su veoma važne, i to ne samo zbog novca, već zbog činjenice da kada EU podrži neku akciju, postaje lakše uvjeriti lokalne vlasti da učine isto.”
O projektu
Biciklo.me je podržan od strane EU kroz Regionalni program o lokalnoj demokratiji na Zapadnom Balkanu (ReLOaD) koji ima za cilj jačanje participativnih demokratija i procesa EU integracija na Zapadnom Balkanu osnaživanjem civilnog društva da aktivno učestvuje u donošenju odluka . Ostali projekti finansirani od strane EU koji su podržali Biciklo.me su: „OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do kreiranja politika – M'BASE“, koji se finansira u okviru instrumenta za pretpristupnu pomoć (IPA), zatim projekat „Bolji saobraćaj, bolji grad“ te projekat pod nazivom „Jačanje kapaciteta za bolju životnu sredinu u Crnoj Gori“.
EU je podržala četiri njihova projekata – studije o uslovima saobraćaja i mobilnosti u Podgorici, izradu prjedloga za unapređenje zakonodavstva, pokretanje kampanje za podizanje svijesti u podgoričkim srednjim školama o prednostima vožnje biciklom i postavljanje parkirališta za bicikle u tri grada na sjevernom dijelu zemlje. “Ova, a i buduća podrška EU su veoma važne, i to ne samo zbog novca, već zbog činjenice da kada EU podrži neku akciju, postaje lakše uvjeriti lokalne vlasti da učine isto”, govori Sonja.
U Podgorici je izgrađeno nekoliko kilometara biciklističkih staza. Iako je kvalitet projektovanja i održavanja pomenutih mogao biti bolji, očigledno je da je ovaj bezbjedan biciklistički prostor privukao nove korisnike i podstakao ljude da koriste bicikle.
Sonji je sada bitno da vidi da grad uspostavlja odgovarajuće procedure za planiranje i izgradnju biciklističkih staza, te da ulaže u edukaciju urbanista o najnovijim trendovima i najboljim praksama u vezi s biciklističkom infrastrukturom. „Što više ljudi vozi bicikl, svima nam je bolje. Kako ljudi koji voze bicikle ne koriste automobile, oni ni ne zagađuju okoliš niti stvaraju buku. Ovo čini grad boljim okruženjem za sve nas”, kaže Sonja
Računar za svaku porodicu
Entuzijasta iz Sjeverne Makedonije omogućio je za porodice lošijeg materijalnog statusa donacije u vidu 1.200 računara.
Obrazovanje i svakodnevnica djece su bili znatno promijenjeni tokom prve godine pandemije COVID-19, zbog ograničenja kretanja i zatvaranja škola što je uslovilo djecu da pohađaju nastavu od kuće. Ova situacija je takođe ukazala na razlike koje postoje između djece i porodica koje imaju pristup računarima i internetu i onih koji nemaju. Borče Stamenov iz grada Kavadarci u Sjevernoj Makedoniji jedan je od heroja koji je doprinijeo da se bar u tom pogledu prevaziđu postojeće razlike, obezbijedivši, širom zemlje, računare za 1.200 porodica koje nisu mogle da ih priušte sebi. Ova priča je počela sasvim slučajno.
Borče radi u „Bidat Informatika“, firmi iz Kavadaraca koja se bavi popravkom softvera i hardvera. Objašnjava da su klijenti godinama ostavljali svoje stare računare u njihovoj radnji koje bi potom praktikanti te firme koristili da se poduče zanatu. Još 2016. godine, u firmu Bidat informatika došla je jedna gospođa sa molbom da joj je potreban računar, ali da nema sredstava da ga kupi. Borče je tada došao na ideju da bi mogao iskoristiti neupotrebljene dijelove starih računara da sastavi računar za nju. On i njegov kolega su ga potom dostavili toj gospođi na njenu kućnu adresu.
“Radost te djece i sjaj u njihovim očima nagnali su me da se i danas bavim donacijom računara i da usrećim što više djece.”
Mala donacija koja se pretvorila u pokret
Kada su Borče i njegov kolega posjetili tu gospođu u njenom domu, upoznali su i njeno troje djece koja su bila presretna zbog Borčeovog poklona. “ Radost te djece i sjaj u njihovim očima nagnali su me da se i danas bavim donacijom računara i da usrećim što više djece.”, kaže Borče.
Nakon toga, Borče je pokrenuo stranicu na društvenim mrežama „Doniraj Kompjuter“ kako bi mogao doći do što više ljudi koji žele da doniraju polovne računare i što više porodica kojima su oni bili potrebni. Baš kao što je i mislio, mnogim porodicama je bio potreban računar, ali iznenadio ga je veliki broj ljudi koji su ih donirali. Prvo je došlo 20 računara iz lokalne kompanije, koja je zamijenila novim svoje stare računare. “Ovu donaciju smo objavili na našim stranicama na društvenim mrežama, i sve je više donacija pristizalo,” kaže Borče.
Tokom pandemije, njegova humanitarna misija ubrzala je prijašnji tempo rada. To se desilo kada je Ministarstvo obrazovanja Sjeverne Makedonije odlučilo da škole pređu na onlajn nastavu. Kao rezultat toga, stotine djece i mladih iz siromašnih porodica i udaljenih regija suočilo se sa naizgled nepremostivim problemom.
Broj doniranih računara je ubrzano rastao tokom ove godine a Borče i njegove kolege su radili na tome i povećali količinu godišnje isporuke računara sa 100 na otprilike 500. Morali su pokrenuti web stranicu kako bi bolje organizovali tok isporuke od donatora do ljudi kojima su potrebni računari. U tim aktivnostima isporuke, Borčeu su pomogli pojedinci, koji bi mu javljali kome su računari potrebni, te dostavne kompanije poput Eko Logistic Servisa koje bi besplatno isporučivale računare.
„EU nam je obezbijedila oko 140 računara i druge dijelove IT opreme. Ovo je bila nevjerovatna i najveća donacija koju smo do sada dobili.”
O inicijativi
Doniraj Kompjuter je inicijativa koju je pokrenuo Borče Stamenov iz Kavadaraca u Sjevernoj Makedoniji. Do sada je inicijativa bila u mogućnosti da isporuči 1.200 računara porodicama kojima je potrebna pomoć, širom Sjeverne Makedonije. Hardver su donirali privatni pojedinci, kompanije i institucije, uključujući i delegaciju EU u Skoplju koja je obezbijedila preko 140 komada IT opreme od laptopa i desktop računara do štampača.
Znajući za Borčeovu inicjativu, Delegacija EU u Skoplju stupila je u kontakt s njim jer je trebala mijenjati svoje stare računare i drugu informatičku opremu. “EU je bila spremna da nam obezbijedi oko 140 računara i druge IT opreme. Ovo je bila nevjerovatna i najveća donacija koju smo do sada dobili”, kaže Borče.
Borče je ostao u kontaktu s Delegacijom EU u Skoplju i nakon njihove donacije računara. Ove godine Borčeu je dodijeljena nagrada Evropljanin godine, posebna nagrada za solidarnost. Njegov doprinos je prepoznat u tome što je mnogim porodicama učinio život kvalitetnijim jer im je omogućio da budu digitalno povezani, što je bilo posebno izraženo tokom pojačane izolacije i onlajn učenja u vrijeme COVID-a.
Borčeovi računari su stigli do gotovo svih regiona u Makedoniji. Primao je zahvalnice u različitim oblicima – od pisama do video zapisa. I planira da nastavi. “Nadam se da u bliskoj budućnosti više neće biti potrebe za mojim doprinosom jer će vlada ili druge institucije omogućiti svakoj porodici u Sjevernoj Makedoniji da posjeduje novi računar. Ali do tada ću nastaviti da radim na ovome”, kaže on.
Ukroćena rijeka Cernica
Kako projekat Evropske unije i saradnja u zajednici pomažu da se zaustave poplave i poboljša život ljudi u pograničnom regionu između Kosova i Sjeverne Makedonije.
Cernica je selo koje broji oko 600 stanovnika i nalazi se na kosovskoj strani granice sa Sjevernom Makedonijom. Istoimena rijeka koja teče kroz centar sela čini ga jednim od najljepših područja u regionu, ali i najpodložnijim poplavama. Fatlum Mehmeti, mještanin Cernice, ponosan je na prirodne ljepote svog sela i na njegov vrijedni živalj, ali dodaje da bi im život bio mnogo bolji kada bi se mogli riješiti neugodnog mirisa koji dolazi iz rijeke, u koju se slijevaju otpadne vode, te poplava i oštećenja usljed njih. “Svake jeseni i zime živjeli smo u strepnji zbog moguće štete koju bi poplave mogle nanijeti našim kućama, oranicama i životima”, kaže on.
Problem poplava nije rezervisan samo za Cernicu. Cijela pogranična regija ima ovaj problem već decenijama, a usljed promjene klime poplave su sve češća pojava. Samo ovog ljeta više od 60 porodica u regionu moralo je biti evakuisano iz svojih kuća zbog poplava. Ljudskih žrtava nije bilo, ali je učinjena značajna materijalna šteta. Opština Gnjilane procijenila je štetu od ovogodišnjih poplava na 1,5 miliona eura. Više od 30 kuća je postalo neuslovnim za život, pet mostova je porušeno, a hektari oranica su poplavljeni.
„Mještani sela već dugi niz godina lobiraju kod lokalnih vlasti i naše uprave da im pomognu da urede korito rijeke na način da se smanji broj poplava i ublaži njihov štetan uticaj.”
Nema više poplava
Besim Haziri iz javnog vodovoda Hidromorava na Kosovu objašnjava da poplave uzrokuje priroda, ali da i ljudski faktor ima ulogu u tome jer utiče na klimatske promjene. Međutim, u slučaju Cernice i regije, poplave su takođe rezultat nedostatka odgovarajuće infrastrukture. “Mještani sela već dugi niz godina lobiraju kod lokalnih vlasti i naše uprave da im pomognu da urede korito rijeke na način da se smanji broj poplava i ublaži njihov štetan uticaj”, kaže Besim.
Iako su bili veoma zainteresovani da pomognu, kompanija i lokalne vlasti nisu imale finansijskih sredstava i dovoljno stručnog kadra za ovako važan projekat. Prilika za realizaciju projekta ukazala se 2019. godine kada su saznali da mogu dobiti podršku iz programa prekogranične saradnje (CBC) za Kosovo i Sjevernu Makedoniju koji finansira EU. Preduzeće Hidromorava uspješno se prijavilo za program zajedno sa JP Vodovod Kumanovo, iz prekograničnog grada Kumanova. Bio je to početak projekta, kojeg su nazvali „ Održive okolišne i zdravstvene blagodeti u pograničnim područjima“, koji bi dugoročno pomogao lokalnom stanovništvu.
U protekle dvije godine, učinjeni su mnogi infrastrukturni radovi zahvaljujući ovom projektu. Ti radovi su se odnosili na preuređenje korita rijeke i smanjenje zagađenosti tla. Odvojene su otpadne vode od padavina – to znači da otpadna voda više ne teče direktno u rijeku a time su eliminisani i neugodni mirisi koji su dopirali iz rijeke. Osim toga, projekat je zaslužan za izgradnju šetališta duž rijeke i klupa za odmor te mjesta za rekreaciju. Slični radovi su učinjeni i sa druge strane granice, u opštini Kumanovo.
“Zahvaljujući podršci EU, sada smo mirni tokom zime i ne strahujemo više od poplava koje će načiniti štetu našim životima i imovini.”
O projektu
Projekat prekogranične saradnje koji finansira EU „Održive okolišne i zdravstvene blagodeti u pograničnim područjima “ pokrenut je u februaru 2020. i završen u oktobru 2021. Ukupna vrijednost projekta iznosila je preko pola miliona eura.
Kako bi ova ulaganja bila održiva, projekat je takođe pokrenuo i implementirao kampanju podizanja ekološke svijesti o održavanju čistoće rijeke i okolnog područja. Besim napominje da je, osim sredstava EU, za uspjeh ovog projekta zaslužna i prekogranična razmjena znanja i ideja sa kolegama iz Vodovoda Kumanovo.
Fatlum objašnjava da je ovaj projekat značajano uticao na njihove živote. „ Zahvaljujući podršci EU, sada smo mirni tokom zime i ne strahujemo više od poplava koje će načiniti štetu našim životima i imovini. “, kaže on.
Moj povratak kući nakon 20 godina
Kako program koji sufinansira EU podržava izbjeglicu iz Bosne i Hercegovine da započne novi život u svom rodnom selu.
Rat u Bosni i Hercegovini je bio tragičan na svoj način za stotine hiljada porodica. Mnogi su izgubili svoje voljene, neki su izgubili samo posao ili morali da napuste svoje rodne gradove i sela, i da se više nikada tu ne vrate. Davorin Savić iz sela Bačevići kod Mostara jedan je od onih koji su preko noći morali napustiti svoju kuću i izbjeći odatle. Međutim, Davorin je i jedan od sretnika koji se uspio vratiti u svoje selo i tamo započeti novi život.
Grad Mostar je bio jedan od mnogih multietničkih gradova u Bosni i Hercegovini u kojima su Hrvati, Bošnjaci i Srbi živjeli u slozi. Međutim, ovaj sklad je narušen početkom rata 1992. godine koji je trajao do 1995. godine. Tokom rata, pobijene su hiljade ljudi, a procjenjuje se da je raseljeno preko milion ljudi, što ga čini najrazornijim sukobom u Evropi od kraja II Svjetskog rata.
“Bilo je teško živjeti kao izbjeglice, ali uspjeli smo nekako preživjeti. Iznajmili smo neko mjesto da tu živimo, a ja sam uglavnom radio na lokalnoj pijaci, za male pare.”
Konačno sam kući
Samo što je počeo sukob u Mostaru, već se jako pojačao i proširio, i to nevjerovatnom brzinom. Stoga je Davorin, zajedno sa svojom porodicom, morao brzo da reaguje i napusti njihovu imovinu i kuću u selu. Njegova porodica i Davorin su bili Srbi pa su se odlučili poći za Srbiju. Za Davorina su još svježa sjećanja iz 1992. godine kada je napustio porodičnu kuću, zajedno sa bratom i majkom, da bi pobjegao u Beograd. “Bilo je teško živjeti kao izbjeglice”, prisjeća se on. “Ali uspjeli smo nekako preživjeti. Iznajmili smo neko mjesto da tu živimo, a ja sam uglavnom radio na lokalnoj pijaci, za male pare.”
U Beogradu je živio 18 godina, ali se 2010. njegova porodica konačno vratila u Bačeviće i tada saznala da im je kuća potpuno srušena. Bili su očajni tada ali srećom njihova situacija se trebala uskoro promijeniti. “Upoznali smo komšije koji su nam rekli za program rekonstrukcije kuća za povratnike”, kaže Davorin. “Brzo smo predali zahtjev Regionalnom stambenom programu.”
Davorin priznaje da život u Bosni i Hercegovini nije lak, posebno za povratnike i interno raseljena lica. Iako je prije rata radio u elektrani, po povratku u BiH nije mogao tu naći posao. Još uvijek nema posao sa sigurnom platom ili zdravstvenim osiguranjem.
“Nikad nisam ni slutio da ću se vratiti u svoje selo i proizvoditi povrće u stakleniku i obrađivati zemlju.”
O projektu
U okviru Regionalnog stambenog programa u Bosni i Hercegovini do sada je isporučeno oko 1.800 stambenih jedinica. Konačni cilj je da se do juna 2023. godine izgradi više od 3.000 stambenih jedinica. Za Regionalni stambeni program do sada je dodijeljeno skoro 291 milion eura, od čega je više od 76 miliona eura za projekte u BiH. Evropska unija je glavni donator Programa, obezbijeđujući sredstva u iznosu 235 miliona eura.
Ipak, uprkos svemu, Davorin uspijeva obezbijediti dostojanstven život sebi, svojoj majci i porodici svog brata, koji je preminuo prošle godine. Tome su značajno doprinijeli Regionalni stambeni program koji je obezbijedio sredstva za izgradnju njihove kuće, kao i internacionalna humanitarna agencija Catholic Relief Services koja je porodici obezbijedila staklenik i mali traktor. „Nikad nisam ni slutio da ću se vratiti u svoje selo i proizvoditi povrće u stakleniku i obrađivati zemlju“, smije se. “To je naprosto sjajno. Svoje proizvode prodajem na pijaci u Mostaru.”
Kada promišlja i razgovara o svom današnjem životu, Davorin ne propušta priliku da se osvrne na ljubaznost svojih komšija iz različitih etničkih grupa. Za razliku od situacije kada je morao da bježi iz Bačevića, sada kaže: “Živimo zajedno, pomažemo jedni drugima i slavimo sve praznike”.
Razvoj poljoprivrednih gazdinstava na vojvođanskim poljima
Mladi srbijanski poljoprivrednik ostvaruje svoj dječački san uz podršku EU.
Milan Plavšić (35) živi u Sremskoj Mitrovici u pokrajini Vojvodini, na sjeveru Srbije. Potiče iz porodice koja se generacijama bavi poljoprivredom, ali za razliku od oca i djeda, Milan je imao priliku da završi poljoprivredni fakultet u Novom Sadu. Njegov cilj je da unaprijedi porodični biznis. “Od djetinjstva sam navikao na poljoprivredu. Jednostavno volim taj posao i nikada nisam razmišljao da se bavim drugim”, kaže Milan.
Vojvodina je poznata po svom bogatom zemljištu koje je već vijekovima idealno za poljoprivredne kulture poput kukuruza, pšenice, soje i suncokreta. Ta pokrajina je najveći proizvođač i izvoznik ratarskih kultura u regionu Zapadnog Balkana. Poput Milana, većina ljudi u regionu radi u poljoprivredi, ali, uprkos prednosti dobrog zemljišta, poljoprivrednici se suočavaju sa ozbiljnim poteškoćama. „Neka od malih poljoprivrednih domaćinstava, sa dva do tri hektara zemlje, prodaju svoju zemlju ili je iznajmljuju većim proizvođačima jer nisu u mogućnosti da ulažu u novu tehnologiju i nabavku opreme za modernu poljoprivredu“, kaže on.
“Stari traktor je počeo da predstavlja pravi problem, jer nije više dobro radio i nismo mogli ispoštovati rokove niti proizvesti potrebne količine usjeva.”
Novi traktor i bolje poslovne prilike
Milan kaže za sebe da pripada skupini srednjih proizvođača, a ima 20 jutara zemlje. Traktor je ključan za njegov rad, a njegova porodica posjeduje jedan koji je kupljen još davne 1987. godine. Milan se prisjeća svoje radosti kada je po prvi put vozio taj traktor. Imao je tada samo 12 godina. Međutim, vremenom se mašina rashodovala i pokazala se starom za predviđene poslove. „Stari traktor je počeo da predstavlja pravi problem, jer nije više dobro radio i nismo mogli da ispoštujemo rokove niti proizvedemo potrebne količine usjeva“, kaže Milan.
Porodica je znala da treba da investira u novi traktor, koji može koštati i do 70.000 eura – inače veoma skup dio opreme, uzevši u obzir veličinu njihovog posla. Nisu imali dovoljno novca za ulaganje, a uzimanje kredita za ovaj iznos izgledalo je previše rizično i skupo na duže staze. Međutim, bez nove opreme njihov posao bi bio ozbiljno ugrožen.
Ipak, dobili su tračak nade kada je Milan čuo za program Instrumenta pretpristupne pomoći za ruralni razvoj (IPARD) koji finansira EU i koji podržava poljoprivredu u Srbiji i regionu. Kako je ustanovio da njegovo gazdinstvo ispunjava kriterijume, Milan je odlučio da se prijavi za tu podršku. Prijava je uspješno odabrana za podršku i porodica je mogla kupiti novi traktor.
“Sa novim traktorom koji smo dobili uz podršku EU, sada mogu raditi brže i bezbijednije i imati kvalitetnije usjeve.”
O projektu
Dio Instrumenta za pretpristupnu pomoć (IPA) koji je kreiran da podrži zemlje na putu ka članstvu u EU, znan kao Instrument za pretpristupnu pomoć za ruralni razvoj (IPARD) fokusira se na poljoprivredno-prehrambene sektore tih zemalja i ruralnih područja. Putem ovog alata, EU pruža finansijsku i tehničku pomoć korisnicima kako bi poljoprivredni sektor i ruralna područja učinili održivijima, usklađujući ih sa Zajedničkom poljoprivrednom politikom EU.
IPARD program je podržao Milanovu porodicu tako što je finansirao 50% ukupnog iznosa za kupovinu novog traktora. Ostatak iznosa porodica je obezbijedila svojom ušteđevinom i tako što je podigla kredit u banci, koji je lakše odobren zahvaljujući IPARD podršci. „Sa novim traktorom koji smo dobili uz podršku EU, sada mogu raditi brže i bezbijednije i imati kvalitetnije usjeve“, kaže Milan.
Milan ima viziju da proširi svoj posao jer ima kvalitetno zemljište i tržište. Ono što je najvažnije, sada ima i novi Steyr traktor. To je baš onaj austrijski traktor o kojem je sanjao kada je bio dječak. „San svakog dječaka koji živi u poljoprivrednom domaćinstvu je kupovina novog traktora. To je bio i moj san. Uz podršku EU, ovaj san se ostvario”, kaže Milan.
Most na rijeci Savi
Evropska unija podržava izgradnju novog mosta između Hrvatske i BiH. Most će “pokrenuti promjene” u lokalnim ekonomijama i u široj regiji, te će poboljšati veze između Zapadnog Balkana i Evropske unije.
Teran Mušinovič je vozač kamiona iz Bosne i Hercegovine (BiH). On putuje i prevozi robu u Hrvatsku i druge zemlje Evropske unije već duži niz godina. Teran kaže da mu je čekanje na granici jedan od najtežih dijelova njegovog posla. On smatra da je prelaz Gradiška najzagušeniji od svih bosanskohercegovačkih graničnih prelaza. „U Gradišci čekamo pet, šest, sedam, nekad i osam sati“, kaže Teran.
Gradiška nije samo ime prelaza već i grada koji se nalazi na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. Smještena je na desnoj obali rijeke Save nasuprot Staroj Gradiškoj, koja je takođe mali grad koji se nalazi s druge strane Save, u Hrvatskoj. Gradiška je ranije bila tiho mjestašce kojeg bi povremeno neko posjetio. To se promijenilo kada su Bosna i Hercegovina i Hrvatska stekle nezavisnost, i kada je taj gradić postao glavni granični prelaz između dvije države. Danas su duge kolone vozila i frustrirani vozači redovan prizor u tom gradu, jer cesta ka granici prolazi upravo kroz njega, dužinom od oko dva kilometra, i to uzrokuje gužve u saobraćaju, uska grla i zagađenje vazduha.
„Most je tada građen sa svrhom da poveže dva mala grada. Međutim, sada je na njemu granični prelaz i to uzrokuje probleme sa dugim kolonama na granici i unutar same Gradiške.”
Most između ljudi i privrede
Davor Vučković radi kao koordinator u JP Autoputevi, preduzeću za autoputeve u Republici Srpskoj. On kaže da je stari most izgrađen sedamdesetih godina prošlog vijeka i da i dan danas povezuje dvije države na graničnom prelazu Gradiška. “Most je tada građen sa svrhom da poveže dva mala grada. Međutim, sada je na njemu granični prelaz i to uzrokuje probleme sa dugim kolonama na granici i unutar same Gradiške – kaže Davor.
Uz podršku Evropske unije, situacija se sada promijenila. U sklopu investicionog projekta Koridora Vc – najvećeg infrastrukturnog projekta u istoriji zemlje – novi most, zajedno sa prekograničnim objektima, izgrađen je izvan urbanog centra. Zvanično je otvoren u oktobru 2021. godine, dug je 430 metara, i sada povezuje preko rijeke Save cijelu regiju Zapadnog Balkana sa EU a ne samo BiH i Hrvatsku.
Očekuje se da će moderni objekti i poboljšana infrastruktura smanjiti vrijeme čekanja na granici na putu 2a, koji je dug skoro 240 km i ide kroz Bosnu i Hercegovinu od Lašve (Zenica) preko Banja Luke do Okučana u Hrvatskoj. Sveukupna angažovana sredstva za izgradnju mosta, graničnih objekata i dionice autoputa 2a između Banja Luke i Gradiške, koja je već završena 2011. godine, dolaze iz granta Evropske unije u iznosu od 3,2 miliona eura i kredita od 65 miliona eura od Evropske investicione banke, neprofitne finansijske institucije EU.
“Zahvaljujući podršci EU, BiH ima više od 200 km najnaprednije mreže autocesta sa najvišim sigurnosnim standardima za sve korisnike na putevima. Dio te mreže je 105 km koji su izgrađeni u Republici Srpskoj i oko 115 km u Federaciji Bosne i Hercegovine.”
O projektu
Panevropski koridor Vc u Bosni i Hercegovini je prvi veliki autoput i najveći infrastrukturni projekat u istoriji zemlje. Evropska unija je do danas uložila preko 225 miliona eura grantova u kombinaciji sa blizu milijardu eura kredita preko Evropske investicione banke, za izgradnju 12 dionica autoputa na Koridoru Vc u BiH i jednog prekograničnog mosta.
Ovo finansiranje je obezbijeđeno posredstvom Investicioniog okvira za Zapadni Balkan, Western Balkans Investment Framework, donatorske investicione platforme koju vodi EU, a koja objedinjuje grantove sa partnerskim finansiranjem da bi se pružila podrška proširenju EU i društveno-ekonomskom razvoju regiona.
Davor kaže da će se kretanje robe i ljudi značajno povećati zbog ove investicije, a poboljšanju sigurnosti će doprinijeti i blaži promet i kvalitetne veze. “Zahvaljujući podršci EU, BiH ima više od 200 km najnaprednije mreže autocesta sa najvišim sigurnosnim standardima za sve korisnike na putevima. Dio te mreže je 105 km koji su izgrađeni u Republici Srpskoj i oko 115 km u Federaciji Bosne i Hercegovine.”
Međutim, ove uspostavljene veze neće se odnositi samo na povezivanje BiH i Hrvatske. Novi granični prelaz će takođe obezbijediti vezu sa širom transevropskom transportnom mrežom, što će promijeniti tokove lokalne privrede. Time će se ubrzati tranzit kamiona ka EU, što će biti posebno značajno za Terana i njegove brojne kolege. Prekogranični prelaz će takođe imati i širi uticaj – stvarat će se nova radna mjesta, i prilike, doslovno i metaforički, za „izgradnju mostova” između prekograničnih zajednica i kultura.
Putevima Majke Tereze
Kako obnovljena hodočasnička planinska staza jača lokalne ekonomije Kosova i Sjeverne Makedonije i doprinosi zajedničkom kulturnom nasljeđu.
Letnica je selo na jugoistoku Kosova koje broji manje od 5.000 stanovnika. Međutim, u nekoliko sedmica tokom ljeta, broj ljudi u tom selu poraste na 30.000 radi poznatog hodočašća ka kipu Crne Madone, Gospe Letničke.
Ovaj kip je star više od 300 godina, a njegova istorija seže do Skoplja, glavnog grada Sjeverne Makedonije. Nakon povlačenja austrijske vojske iz Skoplja, što se desilo u šesnaestom vijeku, i povratka tog grada pod osmansku vlast, neki od gradskih katolika pobijegli su u Letnicu i ponjijeli sa sobom kip Crne Madone. U devetnaestom vijeku Fulgencije Carev, skopski nadbiskup, organizovao je godišnje hodočašće u Letnicu.
„S obzirom da je Majka Tereza porijeklom iz Prizrena na Kosovu, a odrastala u Skoplju, njeno djetinjstvo je savršen primjer zajedničkog kulturnog nasljeđa koje treba da povezuje ljude iz ta dva mjesta i šire.”
Na tom hodočašću, u avgustu 1928., jedan od hodočasnika bila je i mlada Agnesa Gondže Bojadžiju, koja je inače bila poklonik na tom putovanju od svoje sedme godine. Agnesa je rođena i živjela u Skoplju, ali je upravo u Letnici na dan Uspenja Bogorodičnog čula njen poziv, poziv Gospe Letničke, Crne Madone, zbog kog je odlučila da postane misionarka i služi siromašnima širom svijeta. Te godine je napustila Skoplje i pridružila se časnim sestrama Loreto i otplovila u Indiju pod imenom Sestra Marija Tereza.
Oslobođen kulturni i ekonomski potencijal
Prekogranična hodočasnička staza kojom je išla Majka Tereza bila je zatvorena i nije korištena decenijama, nije bila održavana i ljudi su počeli koristiti vozila za dolazak u Letnicu. Kosovska fondacija za kulturno nasljeđe bez granica (CHwB Kosovo) i njihova partnerska organizacija, Fondacija za razvoj malih i srednjih preduzeća u Skoplju (RECS – Skoplje), uvidijeli su da će obnova i ponovno otvaranje planinskog puta biti dobra prilika za promociju kulturnog nasljeđa i ekonomskog razvoja regiona, posebno kada se taj put dovede u vezu sa životom Majke Tereze.
Adea Mekuli je menadžer projekta. „Majka Tereza je poznata širom svijeta, ali ne postoji mnogo informacija o mladoj Agnesi Gondže Bojadžiju, o njenom životu prije nego što je postala poznata“, kaže Adea. „S obzirom da je Majka Tereza porijeklom iz Prizrena na Kosovu, a odrastala u Skoplju, njeno djetinjstvo je savršen primjer zajedničkog kulturnog nasljeđa koje treba da povezuje ljude iz ta dva mjesta i šire.”
Podrška Evropske unije je bila od krucijalnog značaja
Ideju je podržala EU, a istraživanje i prikupljanje informacija o ranom životu Majke Tereze bila je jedna od glavnih komponenti projekta “Kulturna ruta – Putevima Majke Tereze”koji je razvijen u okviru Programa prekogranične saradnje između Kosova i Sjeverne Makedonije i finansiran od Evropske unije.
Osim obnove i označavanja hodočasničke rute kao pješačke staze, te prikupljanja i objavljivanja informacija o ranom životu Majke Tereze, projekat je takođe doprinio restauraciji objekata kulturnog naslijeđa kao što je Muzej Majke Tereze u Prizrenu, hodočasničko mjesto u selu Letnica i manastiru Svetog Pantelejmona u Gornjim Nerezima u Skoplju.
“Projekat će uticati na dalje kulturno obrazovanje ljudi u prekograničnom području i na dalji ekonomski razvoj prekograničnog regiona.”
O projektu
Glavni cilj projekta „Kulturna ruta – Putevima Majke Tereze“ koji finansira Evropska unija bio je jačanje saradnje između organizacija civilnog društva i drugih na Kosovu i u Sjevernoj Makedoniji kroz prepoznavanje zajedničkih vrijednosti i zajednički ekonomski rast.
Adea objašnjava da je podrška Evropske unije bila ključna za oživljavanje projekta, sa širim uticajima koji će odjeknuti u cijelom regionu. „Projekat će uticati na dalje kulturno obrazovanje ljudi u prekograničnom području i na dalji ekonomski razvoj prekograničnog regiona“, kaže ona.
Ruta Majke Tereze sada je otvorena za posjetioce koji žele pješačiti ili pridružiti se hodočašću u starom stilu, a usput i saznati više o jednoj od najznačajnijih ličnosti dvadesetog stoljeća.