Čišćenje potopljenih brodova iz Drugog svjetskog rata čini plovidbu Dunavom bezbijednijom i podstiče srbijansku ekonomiju.
Dunav je druga po dužini evropska rijeka i protiče kroz deset zemalja. Cijeli njen tok u Srbiji (588 km) je plovan, ali je plovni put Dunava u Đerdapskoj klisuri znatno uži, zbog brojnih plovila koja su tu potopljena pred kraj Drugog svjetskog rata.
Na tom dijelu Dunava, uzvodno od luke Prahovo, plovni put je širok samo 180 metara, a 23 potopljena plovila sužavaju plovni put na samo 100 metara. Stoga,projekat uklanjanja ovih potonulih plovila, koji podržava Evropska investiciona banka, je od velikog značaja, jer prepreke ispod vode ometaju plovidbu, posebno kada je vodostaj nizak. Prvi dio projekta usmjeren je na pronalaženje pravog načina za deminiranje i uklanjanje opasnih tvari iz plovila, kao i na pronalaženje njihove tačne lokacije.
„Investicija će unaprijediti riječni saobraćaj u Srbiji, jer zemlja gubi i do 5 miliona evra godišnje zbog nebezbijedne plovidbe na ovom dijelu Dunava.”
Brža i sigurnija plovidba Dunavom
Neki dijelovi brodova, koji više od sedam decenija leže na dnu Dunava, biće izloženi, a ostali će biti vraćeni Nemačkoj. Ovo čišćenje korita učiniće plovidbu ovim dijelom rijeke daleko sigurnijom i bržom, kao i poboljšanje životne sredine. Investicija će unaprijediti riječni saobraćaj u Srbiji jer zemlja gubi i do pet miliona evra godišnje zbog nebezbijedne plovidbe na ovom delu Dunava, izjavila je bivša ministarka građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture Zorana Mihajlović.
Projekat uklanjanja plovila finansiraće se kreditom Evropske investicione banke (EIB) po izuzetno povoljnim uslovima, u saradnji sa Vladom Srbije.
„Želimo učiniti plovidbu Dunavom ponovo bezbijednom: uklanjanjem prepreka i rušenjem vidljivih i nevidljivih barijera, u ovom slučaju ispod površine vode“, kaže Sem Fabrici, ambasador EU u Srbiji.
EU integracije su prije svega proces mira i jedinstva. Od svog osnivanja, EU je bila fokusirana na prevazilaženje poteškoća iz prošlosti i otvaranje puta za dalju integraciju. „Naše opredjeljenje je da Srbija i cijeli region Zapadnog Balkana budu dio ove velike avanture“, kaže Fabrici.
“Svi u ovoj zemlji su emotivno vezani za ovu rijeku koja otkriva važne priče iz prošlosti.”
O EIB-u
Evropska investiciona banka je kreditna jedinica Evropske unije. EIB je najveća multilateralna finansijska institucija na svijetu i jedan od najvećih pružatelja klimatskih finansijskih sredstava, koja ulaže u održivu budućnost za sve. Evropska investiciona banka u Srbiji je aktivna od 1977. godine, uloživši više od 6 milijardi evra u različite projekte. Najveći dio sredstava — skoro 40% (2,1 milijardi eura) — uloženo je u transportne projekte, sa 165 miliona eura uloženih u energetski sektor.
Rijeka predstavlja neprocjenjiv prirodni resurs za energiju, hranu i vodu za piće, koji proizvodi 22% nacionalnog snabdijevanja energijom. U isto vrijeme, proteže se duž ključne navigacijske rute, nudeći isplative mogućnosti tranzita unutar regionalnih tržišta i tržišta EU.
Dubravka Negre, šefica EIB-a za Zapadni Balkan, kaže da je ovaj projekat važan za ekonomski razvoj Srbije, ali i od velikog istorijskog značaja. „Svi u ovoj zemlji su emotivno vezani za ovu rijeku koja otkriva važne priče iz prošlosti“, kaže ona.
Negre dodaje da, doprinoseći širenju međunarodnih ekonomskih veza, rijeka ponovo povezuje narode Balkana, koji dijele istu prošlost. Danas, nakon mnogo decenija, ti narodi se mogu sresti na istom putu ka novom, zajedničkom tržištu sa evropskim vrijednostima i perspektivama za bolje sutra.
Uprkos pandemiji COVID-19, radovi na novoj autocesti u Bosni i Hercegovini nastavljaju se odvijati zahvaljujući grantovima EU, finansiranju od strane EU banke – i odbijanju da se odustane od toga.
Ljudi zapadnog Balkana znaju kako da nastave, čak i u teškim vremenima. Ipak, impresivno je da se, uprkos ekonomskim i socijalnim poteškoćama uzrokovanih pandemijom COVID-19, nastavljaju radovi na izgradnji nove saobraćajne arterije u Bosni i Hercegovini. Radovi će pretvoriti neravni teren u moderan, elegantan autoput koji će doprinijeti skraćenju vremena provedenog u putu i sigurnosti na putu.
Neprekidan rad na ovoj velikoj regionalnoj magistrali, poznatoj kao Koridor Vc, moguć je zahvaljujući mjerama predostrožnosti koje su uspostavile vlasti u Bosni i Hercegovini i izvođači radova koji su uveli rigorozne sigurnosne protokole i zaštitnu opremu. Svakodnevno se prati zdravlje građevinskih radnika, a gradilišta se redovno dezinfikuju. Cilj ovih napora je da se nastavi poslovanje, zadrže radna mjesta i osiguraju redovna primanja za ljude angažovane na ovom projektu.
„Trudimo se da reorganizujemo svoj rad koliko god možemo i da nastavimo kao što bismo to činili u normalnim okolnostima.”
Brže putovanje za 1,5 miliona ljudi
Krajnje je izazovno i zastrašujuće imati za zadatak obezbijeđenje adekvatne medicinske sigurnosne mjere i ograničenja i, istovremeno, osiguranje pravovremene nabavke i snabdijevanja građevinskim materijalom i rezervnim dijelovima za mašine. COVID-19 je poremetio lance nabavke i proizvodnje na globalnom nivou. Podrška EU bila je od suštinskog značaja za zapadni Balkan, omogućavajući lakši promet robe unutar regiona i u EU za sve vrste projekata, uključujući izgradnju Koridora Vc. „Trudimo se da reorganizujemo svoj rad koliko god možemo i da nastavimo kao što bismo to činili u normalnim okolnostima“, kaže Semir Muslić, nadzornik gradilišta za jednog od izvođača radova na tunelu Ivan.
Značaj ovog ambicioznog investicionog programa je dalekosežan. Koridor Vc je jedan od najvažnijih transportnih projekata u regionu, koji povezuje Bosnu i Hercegovinu sa Mađarskom, istočnom Hrvatskom i Jadranskim morem. Evropska investiciona banka (EIB) uložila je 631 milion evra u izgradnju 102 kilometra autoputa na ovom koridoru.
“Evropska investiciona banka ostaje posvećena dugoročnom, održivom razvoju Bosne i Hercegovine.”
O EIB-u
Evropska investiciona banka je kreditna jedinica Evropske unije. EIB je najveća multilateralna finansijska institucija na svijetu i jedan od najvećih finansijera borbe protiv klimatskih promjena koji ulaže u održivu budućnost za sve.
Ova sredstva iz EIB-a usklađena su sa više od 200 miliona eura grantova Evropske unije, obezbijeđenih u okviru Agende povezivanja. Oni su kanalisani kroz Investicioni okvir za Zapadni Balkan, mehanizam koji kombinuje grantove sa finansiranjem od strane partnera da bi se pružila podrška proširenju EU i društveno-ekonomskom razvoju u regionu.
“Evropska Investiciona Banka ostaje posvećena dugoročnom, održivom razvoju Bosne i Hercegovine, a mi smo ponosni na našu ulogu jednog od najvećih investitora u putnu infrastrukturu u zemlji”, rekao je Matteo Rivellini, ispred EU banke kao njen šef kreditiranja za Hrvatsku, Sloveniju i za zapadni Balkan.
Povezivanje gradova, regija i zemalja stvara čitav niz mogućnosti za društveno-ekonomski rast, zapošljavanje i regionalne trgovinske tokove. Moderni putevi donose povećanu sigurnost, sa nižim stopama nesreća i nižim operativnim troškovima vozila. 1,5 miliona ljudi, koji žive duž koridora Vc, sada ima pristup novom autoputu koji skraćuje njihovo vrijeme putovanja skoro na pola.
Sigurnije, brže, efikasnije i inteligentnije transportne mreže su preduslov za stvaranje koherentnijeg i integrisanijeg tržišta u regionu, kao i nužnost za bolje životne uslove za ljude zapadnog Balkana.
Čak ni korona virus neće to zaustaviti.
Osnovan od strane mladih medijskih profesionalaca, frustriranih nedostatkom plaćenih prilika za rad u novinarstvu, Oblakoder se brzo etablira kao glas mladih u Srbiji.
Prije tri godine, grupi mladih novinara je bilo teško da se probije na Srbijansko tržište rada nakon studija. Većina medija u zemlji mogla je ponuditi samo neplaćena stažiranja i volonterski rad. Frustrirana nedostatkom mogućnosti, grupa je odlučila da osnuje omladinski časopis, pisan od strane mladih, koji su nazvali Oblakoder, ‘skyscraper’ što je na srpskom jeziku „neboder“.
Marina Zec, glavna i odgovorna urednica Oblakodera, odabrala je ime dok je sjedila u jednom beogradskom kafiću sa još jednim osnivačem časopisa. “Ostatak tima i ja smo imali na umu cijeli projekat, jedino što je nedostajalo je njegovo ime”, prisjeća se Zec. “Odlučili smo da ne ustajemo od tog stola dok ne smislimo ime”.
Zec objašnjava da riječ ‘oblakoder’ dolazi od riječi ‘oblak’, i evocira ideju da je nečija glava u oblacima, kao i ideju modernog grada punog nebodera. Ova ideja inspirisala je i izgled web stranice koja je u obliku nebodera.
„Mi [mladi ljudi] obično smo prikazivani ili kao sveci ili đavoli, ne postoji neki prikaz između ta dva. Željeli smo pružiti nijansiraniju perspektivu.”
Od svog osnivanja, glavni cilj Oblakodera je bio da isprovocira i preispita načine na koji se mladi ljudi prikazuju u srbijanskim medijima. „Mi smo obično ili sveci ili đavoli, ne postoji neki prikaz između ta dva. Htjeli smo pružiti nijansiraniju perspektivu”, objašnjava Zec, koja se od svoje 19. godine bavi novinarstvom i PR-om.
U sadržaju časopisa predstavljeni su mladi talentovani Srbijanci, umjetnici i aktivisti kao jedan od načina da se izazove taj stereotip. Časopis je ubrzo stekao popularnost i među čitaocima i među budućim novinarima.
Od tima volontera do tima koji obezbijeđuje plaćene poslove za mlade novinare
„Kada smo počeli, nismo baš znali šta radimo“, priznaje Zec. “Ali, bili smo odlučni da budemo profesionalni. Usvojili smo stroge novinarske vrijednosti objektivnosti, profesionalnosti, uvijek provjeravajući izvore, ali smo se fokusirali na izradu zanimljivog sadržaja za mlađu publiku.”
“Usvojili smo stroge novinarske vrijednosti objektivnosti, profesionalnosti, uvijek provjeravajući izvore, ali smo se fokusirali na izradu zanimljivog sadržaja za mlađu publiku.”
O Evropskoj zadužbini za demokratiju
European Endowment for Democracy (EED) je nezavisna organizacija koja dodjeljuje grantove, koju su 2013. godine osnovale Evropska unija (EU) i zemlje članice EU kako bi podstakli demokratiju u evropskom susjedstvu, na zapadnom Balkanu, Turskoj i šire. EED podržava organizacije civilnog društva, prodemokratske pokrete, građanske i političke aktiviste, te nezavisne medijske platforme i novinare koji rade na pluralističkom, demokratskom političkom sistemu.
U prvim mjesecima novca je bilo malo i tim je radio na dobrovoljnoj bazi, radeći svoje dnevne poslove kako bi sastavljali kraj s krajem, dok su se uveče posvećivali Oblakoderu.
„Podrška EED-a [European Endowment for Democracy] prošlog marta zaista je bila spas za nas“, kaže Zec, naglašavajući kako je finansiranje EED-a omogućilo časopisu da kupi novu opremu i iznajmi poslovni prostor, dajući im finansijsku stabilnost da prave planove za dugotrajni razvoj. Tim Oblakodera sada broji oko 15 novinara, od kojih jedna trećina radi puno radno vrijeme.
Časopis koji je u kontaktu sa mladima u Srbiji
Većina Oblakoderove publike ima između 23 i 35 godina; to su milenijalci koji se bore da nađu svoje mjesto u svijetu i Srbiji, gde je stopa nezaposlenosti mladih čak 30 odsto, a raspoloživa radna mjesta ne odgovaraju stepenu obrazovanja mnogih mladih ljudi.
Oblakoder sada ima između 40.000 i 50.000 čitalaca svakog mjeseca i 13.000 pratilaca na Instagramu. “Takođe vidimo iz našeg monitoringa da ljudi čitaju članke u cijelosti. Ponosni smo što ljudi ne skroluju bezumno, već ih zapravo zanima šta imamo da kažemo”, kaže Zec.
Razlog za ovaj uspjeh je, prema Zecovim riječima, što njihov tim piše o relevantnim temama umjesto da piše da dobije klikove. Dok je projekat Oblakoder započeo svoj rad kao časopis o umjetnosti i životnim stilovima,Oblakoderove teme su se sada proširile na pitanja kao što su ljudska prava i inkluzija manjina i osoba sa invaliditetom.
“Zaista smo ponosni na činjenicu da smo sada ostvarili nešto što je prije nekoliko godina bila samo ideja”, kaže ona.
Počevši skromno, festival dokumentarnog i kratkog filma DokuFest, danas važi za jedan od najpoznatijih filmskih festivala u regionu.
Ideja u vrijednosti od 1.000 evra i strast za oživljavanjem svog malog grada je sve što je bilo potrebno nekim entuzijastičnim filmoljupcima iz Prizrena na Kosovu da pokrenu ono što je postalo jedan od najpoznatijih filmskih festivala u regionu – DokuFest .
Sljedeće godine DokuFest će proslaviti 20 godina postojanja. Za to vrijeme, festival je postao jedan od kvalifikacionih festivala za dodjelu nagrada Britanske akademije za film i televiziju (BAFTA), a posljednje dvije godine je ocijenjen kao jedan od „25 najkul filmskih festivala na svijetu“ od strane MovieMaker magazin.
Veton Nurkollari je jedan od osnivača festivala. Prisjeća se: „Bilo je to odmah nakon rata i imali smo želju da unesemo energiju kulture u grad. Razmišljali smo o organizaciji filmskog festivala, ali, iskreno, nismo imali predstave kako to učiniti. Bilo nas je desetak, a niko od nas nije imao iskustva u organizaciji filmskog festivala. Zapravo, niko od nas tada nije nikad ni bio na filmskom festivalu! Ali ipak smo odlučili da pokušamo.”
„Svojim mehanizmima odabira i finansiranja, EU nas je izdvojila kao aktivnost koju vrijedi podržati i mi možemo samo izraziti našu iskrenu zahvalnost prema njoj radi toga.”
Počevši od malog
Za prvo izdanje prikupili su okvirno oko 1.000 € od donatorske organizacije i sami su dali jednak iznos i posudili amaterski filmski projektor od jednog profesora filma. Za projekciju su uspjeli prikupiti 32 kratka i dokumentarna filma, uglavnom iz susjednih zemalja. Festival je bio spreman za početak. Nekoliko desetina gostiju, uglavnom filmskih profesionalaca, prisustvovalo je festivalskoj sedmici. Sljedećih pet godina, sav rad na festivalu bio je volonterski, a osnivači su često morali doprinositi svojim novcem kako bi se festival održao.
Njihov trud se isplatio. DokuFest sada donosi gradu oko 5 miliona evra prometa svake godine, a oko 50.000 ljubitelja filma prisustvuje festivalu koji traje nedelju dana. Ovo je ogroman doprinos privredi grada sa 80.000 stanovnika. U proteklih 20 godina, festival je takođe doprinio široj slici Kosova kroz članke u novinama kao što je The Guardian i prilog na deset stranica o festivalu u Lufthanzinom časopisu za letove.
Međutim, finansiranje ostaje izazov. Veton se poziva na druge filmske festivale kao što je Berlinale, koji košta oko 30 miliona eura, ili sarajevski filmski festival, koji radi s godišnjim budžetom od 2 do 4 miliona eura. Poređenja radi, nedavni budžet DokuFest-a od 400.000 eura izgleda mali. „Naravno, ovo je ogromno povećanje u odnosu na budžet s kojim smo započeli, ali nije dovoljno da se organizuje filmski festival na globalnom nivou“, kaže Veton. „Želimo da nastavimo da uvodimo inovacije na festival, ali za to bi nam trebalo da imamo budžet od najmanje 700.000 evra, a možda i do milion evra svake godine.
Međunarodni donatori, uključujući Evropsku uniju i privatni sektor, bili su najistaknutiji pobornici festivala. Veton objašnjava da je podrška koju je pružila EU bila značajna. „EU je pružila kontinuiranu podršku festivalu. Podržali su nas u finansiranju izgradnje novog bioskopa, kao i mnogih drugih manjih projekata”, kaže on.
Jedan program koji Veton ističe je program obuke za mlade filmske stvaraoce. Ovaj program je pokrenut uz podršku Evropskog programa EU za demokratiju i ljudska prava (EIDHR). Projekat je započet 2013. godine sa ciljem promovisanja među-zajedničkih i međuetničkih odnosa na Kosovu kroz vizuelno pripovijedanje mladih ljudi iz različitih zajednica i etničkih grupa. I nakon završetka finansiranja projekta 2015. godine, program obuke je nastavljen i obučeno je sedam generacija mladih ljudi koji su radili produkciju preko 70 filmova. Neki od njih se sada takmiče na važnim filmskim festivalima širom svijeta. „Kroz svoj odabir i mehanizme finansiranja, EU nas je izdvojila kao aktivnost koju vrijedi podržati i možemo samo izraziti našu iskrenu zahvalnost prema njoj radi toga“, kaže Veton.
„Prilika da svojim radom pružite radost tolikom broju ljudi je nešto neuporedivo sa bilo kojim osjećajem. Nadam se da će festival nastaviti da odiše ovom vrstom pozitivne energije i strasti i u godinama koje dolaze.”
Možda je prošlo dvadeset godina, ali festivalu predstoji vjerovatno još mnogo godina rada. „Bilo je to izvanredno putovanje izvan mojih najluđih snova“, kaže Veton. “Prilika da svojim radom pružite radost tolikom broju ljudi je nešto neuporedivo sa bilo kojim osjećajem. Nadam se da će festival nastaviti da odiše ovom vrstom pozitivne energije i strasti I u godinama koje dolaze. Svaka unca truda vrijedila je toga.”
Naslijeđe prenijeto na mlađe generacije
Samo dva člana osnivača ostaju dio uprave festivala i Veton je ponosan na to: „Namjera nam je bila da što više mladih ljudi uključimo u vođenje festivala. Naša sadašnja direktorica festivala nam se pridružila volonterski prije mnogo godina, a sada je menadžerica cjelokupnog poslovanja.”
Preduzetnik iz Bosne i Hercegovine pretvorio je kanjon Tare u izvor prihoda za zemlje koje su povezane tom rijekom.
Rafting kamp Encijan nalazi se u kanjonu rijeke Tare, koja povezuje Bosnu i Hercegovinu sa Crnom Gorom. Kanjon se smatra jednim od najljepših na zapadnom Balkanu, a kamp najposebnijim u kanjonu.
Kamp je već više od 15 godina omiljeno mjesto ljubitelja raftinga i odmora u prirodi a odlikuje ga smještaj u planinskim kućama, tradicionalna kuhinja, terasa iznad rijeke i zadivljujuće okruženje oko nje.
Od hobija do ozbiljnog poslovnog poduhvata
Vlasnik kampa je Milan Šupić iz obližnje Foče. Rafting mu je do prije 20 godina bio samo omiljeni hobi, ali je onda odlučio da to pretvori u posao. Odluka mu je promijenila život, ali i stvorila novi izvor prihoda za mnoge građane njegovog rodnog grada. “Na početku posao nije dobro išao. Ali onda, u narednih četiri do pet godina, kamp je postao ozbiljan poduhvat. Kada radiš nešto što voliš, uspjeh je neminovan – kaže Milan.
“Na početku posao nije dobro išao. Ali onda, u narednih četiri do pet godina, kamp je postao ozbiljan poduhvat. Kada radite nešto što volite, uspjeh je neminovan.”
Milan objašnjava da kada je odlučio da se bavi biznisom, tu nije bilo ničega. Danas je kanjon rijeke Tare popularna destinacija za ljubitelje raftinga na zapadnom Balkanu. Od tada je oko kanjona otvoreno dvadeset pet novih rafting kampova. U svakoj od protekle dvije godine kanjon je posjetilo oko 50.000 turista.
Regija nudi i aktivnosti avanturističkog turizma, uključujući vožnju kanuom i planinarenje kroz prirodne ljepote nacionalnih parkova Sutjeske i Durmitora. Milan objašnjava da posjetioci obično ostaju pet dana kako bi uživali u punom paketu ponude. Noći provode uz tradicionalnu hranu, piće i logorsku vatru, a danju idu na rafting ili uživaju u nekoj od drugih vrsta avanturističkog turizma.
Međutim, kao i mnoga preduzeća koja su počela sa radom na zapadnom Balkanu, i Milanov biznis je imao svoje izazove. Sjeća se da prije 20 godina nije postojao pravi put do kanjona. Jedini način da se dođe do njega bila je duga šetnja kroz gustu šumu ili izlet brodom. “Kada sam odlučio da napravim kamp, morao sam sav materijal prvo odnijeti na drugu stranu granice u Crnu Goru, a odatle čamcem prevesti materijal do lokacije kampa”, kaže on.
Asfaltni put sada omogućava da se do kanjona dođe automobilom i minibusom, ali je sve veći broj posjetilaca takođe zahtijevao poboljšanje sigurnosti posjetilaca i bolje informativne usluge.
„Projekat je postavio nove orijentacijske znakove duž puta; pored toga, postavili su klupe i identifikovali panoramu. To su bili možda mali, ali svakako važni elementi za međunarodnu turističku destinaciju kao što je kanjon rijeke Tare.”
Projekat T.A.R.A finansiran je u okviru Programa prekogranične saradnje BiH-CG 2014-2020. Vodeći partner je opština Plužine iz Crne Gore, a ostali partneri su Park prirode Piva, opština Foča i Turistička organizacija opštine Foča iz Bosne i Hercegovine.
Podrška EU za sigurnije i bogatije turističko iskustvo
Kako bi se odgovorilo na ove izazove, podrška projekta Turizam, adrenalin i rafting avantura (T.A.R.A.) koji finansira EU „došla je u pravo vrijeme“, prema Milanu. On objašnjava da je nakon izgradnje nove saobraćajnice povećan broj posetilaca koji su krenuli da putuju sopstvenim vozilima. Put nije bio obilježen, a neki od posjetilaca su se izgubili ili kasnili. Zahvaljujući projektu, put je sada propisno označen, sa klupama i panoramskim tačkama na trasi.
Druga poboljšanja infrastrukture su u toku. U planu je izgradnja platformi za splavove na dolasku i spustu, plutajuće platforme na Pivskom jezeru, vidikovaca za posmatranje prirode i staza za penjanje. Projekat takođe doprinosi bezbijednosnim protokolima za posjetioce uz povećanu koordinaciju spasilačkih službi sa obje strane granice, razvoj zajedničkih bezbijednosnih procedura sa zajedničkim vježbama u vanrednim situacijama i vježbama spašavanja, i nabavkom opreme za spašavanje.
Danica Šmic iz Srbije doprinosi društvu kao volonter tako što stupa i ostaje u kontaktu sa starijim osobama kojima je potrebna pomoć tokom pandemije COVID-19.
Danica Šmic rođena je u Beogradu 1937. godine i preživijela je bombardovanje grada skrivajući se u podrumu zgrade u kojoj je živijela sa roditeljima. Penzionisana je profesorka fizike i matematike i majka je dva sina; ona je i volonterka i heroina, sa više od 50 godina dobrotvornog rada pomažući ljudima u nevolji.
„Volontiranje je jedno od mojih velikih zadovoljstava. Volim posjećivati ljude koji žive sami, da se ne osjećaju usamljeno ili zaboravljeno”, kaže Danica, koja je 1970. godine završila kurs za dobrovoljnu medicinsku sestru Crvenog krsta i od tada nije prestala da aktivno učestvuje u javnom životu. – tokom rata i mira. “Ako želimo da ovaj svijet bude bolje, pravednije i humanije mjesto za život, prvi korak je da volontiramo, da pomažemo jedni drugima, i to ne samo tokom pandemija ili poplava. To bi trebao biti svakodnevni dio naših života.” Danica je ostala aktivna tokom pandemije COVID-19: piše i objavljuje i ostaje u kontaktu sa starijim ljudima kojima je potrebna pomoć, ili koji se osjećaju usamljeno, uplašeno ili odbačeno od zajednice.
“Stariji ljudi nisu teret za društvo: društvo može imati koristi od njih.”
Tokom više od pola vijeka aktivizma i volontiranja, Danica je bila zagovornica prava starijih: „Stariji nisu teret za društvo: društvo može imati koristi od njih, ali je međugeneracijska solidarnost posebno važna, i to se pokazalo tokom pandemije koronavirusa. Koronavirus nas nije spriječio da pomažemo jedni drugima, a uspjeli smo i dalje volontirati, ali na drugačiji način, a međugeneracijska solidarnost nam je pomogla da kontaktiramo jedni druge i da učimo jedni od drugih.”
Ova volonterka kaže da svako mora pronaći svog „unutrašnjeg volontera“ i pomoći ljudima u svom susjedstvu koliko može. Porodica i škola su posebno važni kada je u pitanju izgrađivanje ovih navika kod djece i mladih: „Mislim da treba imati lekcije o volontiranju i solidarnosti i da se ljudi trebaju od malih nogu baviti ovim aktivnostima. Mi smo narod koji voli, zna i želi pomoći jedni drugima, ali i vrlo brzo zaboravljamo stvari.”
“Presrećna sam zbog fotografije, ostala sam bez teksta. Uz sve vrste uspjeha i pohvala dolazi još veća radost, ali i još veća odgovornost. Ovo vas inspiriše, i to vam je i podsticaj da nastavite sa radom.”
Ovaj projekat je finansiran kroz projekat većeg obima pod nazivom Prioritetna akcija za rodnu ravnopravnost – implementiran je u partnerstvu sa UN Women i Delegacijom EU u Srbiji – koji ima za cilj jačanje administrativnih kapaciteta za rodnu ravnopravnost i postizanje napretka u implementaciji EU i nacionalno rodno ravnopravnih obaveza kroz gender mainstreaming.
Danica se pojavila na fotografiji pod nazivom „Na autobuskoj stanici – volonterka na putu da posjeti izdržavanu stariju osobu“ koja je osvojila prvu nagradu u kategoriji Najbolja fotografija projekta EU na konkursu Čovjek u fokusu koji je u partnerstvu organizovala Delegacija EU u Srbiji sa National Geographic Serbia
Fotografiju je dostavio projekat pod nazivom „Povećano učešće starijih žena u javnom i političkom životu“, koji sprovodi Udruženje građana Amity u partnerstvu sa organizacijom FemPlatz. Ona kaže: „Tako sam srećna zbog fotografije, ostala sam bez teksta. Uz sve vrste uspjeha i pohvala dolazi još veća radost, ali i još veća odgovornost. Ovo vas inspiriše, i to vam je podsticaj da nastavite sa radom.
Mladi na Kosovu i u Crnoj Gori pokreću društvene inovacije i pristupaju digitalnoj ekonomiji uz podršku projekta koji finansira EU.
Globalne i nacionalne mjere suzbijanja virusa, od socijalnog distanciranja do gašenja biznisa, smanjile su prihode i potrošnju domaćinstava, što je izazvalo ekonomsku krizu u cijelom svijetu. Zapadni Balkan nije izuzetak u tom pogledu: Redovni ekonomski izvještaj Svjetske banke o Zapadnom Balkanu: jesen 2020. predviđa da će se ekonomska aktivnost u regionu sveukupno smanjiti za 4,8 posto u 2020., što će uzrokovati ozbiljniju recesiju od zadnje globalne finansijske krize.
Istovremeno, pandemija je otvorila i nove mogućnosti. Kratak pregled e-trgovine u vrijeme COVID-19 koji je objavila Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj identifikuje kako je kriza COVID-19 ubrzala širenje e-trgovine prema novim firmama, kupcima i vrstama proizvoda.
Obećavajuća inicijativa koja bi se mogla pretvoriti u veliki posao
Miloš Laković, 27, je profesor u srednjoj školi i honorarni preduzetnik iz Crne Gore. On je jedan od vizionara koji su pandemijsku krizu vidjeli kao priliku. Miloš je imao poslovnu ideju za onlajn platformu koja bi povezivala provajdere i korisnike usluga. Ideja je postojala neko vrijeme, ali ga je pandemija natjerala da ozbiljnije razmisli o tome i preuzme inicijativu da je pokrene. „Kao profesor, znam da mnoge moje kolege, nakon svog radnog vremena, održavaju časove koji su dijelom privatnih kurseva. Situacija koju je nametnula pandemija navela me je na razmišljanje „zašto ne promovisati i ne pružati ove usluge onlajn?“ i odlučio sam da tu ideju dalje razvijam“, kaže Miloš.
„Kao nastavnik znam da mnoge moje kolege, nakon svog radnog vremena, održavaju časove koji su dijelom privatnih kurseva. Situacija koju je nametnula pandemija navela me je na razmišljanje ‘zašto ne promovisati i ne pružati ove usluge online.”
Kako je vrijeme odmicalo, Miloš i njegov tim su došli do više vrsta usluga – osim privatne nastave – koje su mogle da se plasiraju putem platforme, od prodaje umjetničkih dijela do kozmetike. Oni su sada u završnoj fazi istraživanja tržišta i uskoro će započeti rad na razvoju platforme.
Miloš objašnjava da je na dalji razvoj ove inicijative velikim dijelom uticala podrška koju je dobio učešćem na radionicama koje finansira EU projekat Samozapošljavanje i socijalno preduzetništvo za mlade. “Učešćem u ovim radionicama uspjeli smo dalje razvijati ideju i dovesti je do nivoa prave preduzetničke inicijative”, kaže on.
“Učešćem u ovim radionicama uspjeli smo dalje razvijati ideju i dovesti je do nivoa prave preduzetničke inicijative.”
O projektu
Projekat Samozapošljavanje i socijalno preduzetništvo za mlade se realizuje u okviru IPA 2014-2020 Programa prekogranične saradnje Crna Gora – Kosovo, koji finansira Evropska unija. Projekat sprovode organizacije civilnog društva Udruženje za demokratski prosperitet – Zid, Lens, Liberalno-demokratski centar i Centar kreativnih vještina. Projekat je započet još u januaru 2019. godine, a završetak se očekuje početkom 2021. godine.
I2 Space – mjesto inovacija
Svrha projekta je poboljšanje pristupa tržištu rada za mlade u Crnoj Gori i na Kosovu. Srž ideje ovog projekta je uspostavljanje fizičkog okruženja u formatu poznatom kao Hackerspace – opremanje ovih prostorija potrebnim alatima, te pružanje obuke i mentorstva mladima o društvenim inovacijama i digitalnoj tehnologiji. Projekat je uspostavio dva takva prostora: jedan u Peći na Kosovu i drugi u Podgorici, Crna Gora. Prostori su nazvani I2 Space.
Tokom dvije godine trajanja projekta, više od 200 mladih ljudi imalo je koristi od I2 Space aktivnosti u Peći i Podgorici. Nekoliko njih je već počelo da zarađuje bivši zaposleni ili pružanjem freelance usluga. Projekat je obezbijedio kurseve i mentorske programe o kodiranju i prilagođavanju web-a, 3D štampanju i elektronici, digitalnom marketingu, grafičkom dizajnu i fotografiji.
Božina Stešević je projekt menadžer u organizaciji civilnog društva Udruženje za demokratski prosperitet – Zid, vodećem partneru projekta iz Crne Gore. On kaže da je jedno od glavnih dostignuća projekta koncepcija i efikasno funkcionisanje same zajednice I2 Space. “Postoji taj uži krug korisnika I2 Spacea koji međusobno sarađuju i to rade u zajedničkom fizičkom prostoru. Zatim, tu je krug svih mladih ljudi koji su učestvovali u obuci; i na kraju, ali ne i manje važno, postoji širi krug koji povezuje mlade ljude s obje strane granice koji već sarađuju u razmjeni ideja i poslovnih perspektiva, ali i na razbijanju predrasuda.”
Mentorstvo jedan na jedan bilo je jedna od ključnih komponenti projekta. Kao dio toga, od učesnika se očekivalo da razviju inovativne biznis start-up prototip ideje koje imaju potencijal za dalji razvoj. Do danas su aplikanti programa izradili 23 prototip start-up ideje, među kojima je i Miloševa ideja.
Grupa organizacija sa Kosova uvodi inovativne načine predstavljanja kulturnog naslijeđa kao savremenog iskustva koje se treba doživijeti i u kome se treba uživati.
Prizren se smatra kulturnom prijestolnicom Kosova zbog svoje istorije i obilja kulturnog naslijeđa. Grad takođe ima bogato tradicionalno prehrambeno naslijeđe, uključujući leqenik kukuruzni hljeb, lokalni sir i jela na bazi mesa, poput tavë i sarme.
Ipak, ova ukusna hrana nije dostupna većini posjetitelja. Oni su dio redovnog domaćeg menija za porodice u Prizrenu, ali se rijetko nalaze u restoranima.
Grupa organizacija civilnog društva preuzela je inicijativu da predstavi ovo ukusno skriveno blago čak i posjetiocima koji nemaju prijatelje u Prizrenu. Ideja je jednostavna: internetska aplikacija koja predstavlja niz tradicionalne hrane i domaćinstva u kojima se ta hrana može okusiti uz naknadu zauzvrat. Na ovaj način, osim što će probati tradicionalnu hranu, posjetilac će moći da vidi i tradicionalni porodični život i uživa u unutrašnjem uređenju istorijskih kuća u Prizrenu.
„Ideja čvorišta je okupiti iz različitih sektora organizacije koje su aktivne na području kulturne baštine i stvoriti sinergiju“
Ovo je samo jedan od projekata koji će uskoro biti pokrenut od strane grupe organizacija koje su dio čvorišta za zajedničko stvaranje naslijeđa. Čvorište je nastalo uz pomoć projekta ILUCIDARE koji finansira EU sa ciljem okupljanja lokalnih kulturnih organizacija radi olakšavanja prenosa znanja, eksperimentisanja i međusektorske saradnje. Projekat takođe ima za cilj uticati na ekonomski i društveni razvoj grada isticanjem njegovih kulturnih i umjetničkih potencijala.
Erëmirë Krasniqi je izvršni direktor Oral History of Kosovo, jedan od članova čvorišta. „Ideja čvorišta je okupiti iz različitih sektora organizacije koje su aktivne na području kulturne baštine i stvoriti sinergiju“, objašnjava ona.
Učiniti nematerijalno naslijeđe opipljivim
Prizren ima izuzetne arhitektonske dragulje, a njegova naslijeđa su svjedočanstvo o različitim kulturnim uticajima i tradicijama. Međutim, grad takođe ima vrlo bogato nematerijalno naslijeđe – posebno njegove zanate (izdvojimo vez u miraz, [tapiseriju i filigran), muziku i gastronomiju.
„Navikli smo Prizren posmatrati kao mjesto sa starim džamijama i crkvama, ali imamo vrlo malo vodiča za uživanje u drugim stvarima, poput muzike, hrane i filigrana. Naša ideja je da omogućimo ljudima da kulturno naslijeđe shvate ne samo kao nešto iz prošlosti, već i kao savremenu stvar koju možete dodirnuti, okusiti, doživjeti i u kojoj možete uživati “, kaže Eremire.
Eremire takođe objašnjava da je jedan od ciljeva čvorišta naslijeđa da uhvati ovu vrstu lokalnog zamaha. “Ako postoji ideja ili prilika, možemo je podržati i ojačati i koristiti čvorište kao neku vrstu laboratorija u koje se ideje slivaju, testiraju i dalje razvijaju uz našu saradnju i stručnu podršku. Krajnja vizija je pojačati glas organizacija kulturnog naslijeđa i povećati naše prisustvo i obim projekata u oblasti kulturnog naslijeđa ”, kaže ona.
„Mi konstantno vodimo dijalog; mi zajedno stvaramo ideje i mislim da je to važno.”
ILUCIDARE je trogodišnji projekat finansiran u okviru programa Evropske unije Horizon 2020. Projekat vodi Univerzitet u Leuvenu (Belgija) i okuplja osam međunarodnih partnera. Cilj projekta je promovisati inovacije vođene baštinom kao i međunarodnu saradnju vođenu baštinom. Projekat se provodi na četiri kontinenta, sa lokacijama uključujući zapadnu Evropu, zapadni Balkan, sjevernu Afriku, podsaharsku Afriku, bliski istok i južnu Ameriku. Projekat želi da njegov dugoročni učinak bude uspostavljanje prve globalne mreže praktičara koji promovišu inovacije i međunarodne odnose pod vođstvom baštine u cijelom svijetu.
Nevladina organizacija Kulturno naslijeđe bez granica partner je projekta na zapadnom Balkanu. Osim inovacija vođenih naslijeđem koje dolaze iz njihovog čvorišta, njihov projekat ima inicijativu usmjerenu na međunarodnu saradnju vođenu baštinom. Konkretno, oni mapiraju i bilježe kule (tradicionalne kamene kuće) u Albaniji, na Kosovu i u Crnoj Gori i pripremaju sve za njihovo uvrštavanje na UNESCO -ov popis svjetske baštine.
Dr Aziliz Vandesande je postdoktorski istraživač u Međunarodnom centru za očuvanje Raymond Lemaire na Katoličkom univerzitetu u Leuvenu i tehnički je koordinator projekta. Ona objašnjava da su u razvoju projekta htjeli prihvatiti novi koncept međunarodnih odnosa. „Mnogo bolje se uklapa ideja razmjene znanja. Mi konstantno vodimo dijalog; mi zajedno stvaramo ideje i mislim da je to važno ”, kaže ona.
Žena iz Rožaja u Crnoj Gori spaja tradiciju, modu i umjetnost kako bi započela novi posao.
Igbala Murić, 49, živi u malom pograničnom gradu Rožaje u Crnoj Gori. Od malih nogu uživala je u šivanju tradicionalnog tekstila poput posteljine, odjeće i salveta. Kao srednjoškolka već je odlučila da će na tim vještinama graditi profesionalni život. U dogovoru sa roditeljima, upisala se u srednju strukovnu školu za proizvodnju tekstila.
Kasnije u životu radila je kao krojač u kompanijama u Crnoj Gori i Turskoj, ali ovaj posao nije uključivao tradicionalne zanate. “Nedostajalo mi je raditi na našoj tradicionalnoj odjeći i drugom tekstilu. Naša tradicionalna odjeća je jedinstvena i lijepa, a ujedno je i naše kulturno naslijeđe ”, kaže ona.
Igbala je sve vrijeme željela učiniti nešto u pogledu očuvanja ove tradicijske baštine u tekstilu. Njena je ideja bila pokrenuti vlastiti posao koji bi se specijalizovao za proizvodnju tradicionalne odjeće iz njene kulture. Međutim, za to joj je bila potrebna finansijska podrška i da zna kako započeti i voditi posao. Godine su prolazile, ali nije bila u stanju pokrenuti ništa održivo.
“Naša tradicionalna odjeća je jedinstvena i lijepa, a i naše kulturno naslijeđe”
Pronalaženje prave podrške
Godine 2019. Igbala je čuo za projekat „Zanatlija“ koji se finansira u okviru IPA programa prekogranične saradnje Srbija – Crna Gora 2014 – 2020, koji finansira Evropska unija. Projekat koji je pružao podršku ženama i mladima u regionu Rožaja u Crnoj Gori i Sjenici u Srbiji. Registrovala je preduzeće i prijavila se za podršku. Učestvovala je u programu obuke za upravljanje poslovanjem, dobila novu šivaću mašinu iz projekta i ušla u svijet preduzetništva. Projekat je pružio podršku za više od 90 pojedinaca poput Igbale uključivanjem u ovu obuku i program mentorstva.
Kao rezultat podrške, povećala je proizvodnju od početka ove godine i planirala je zaposliti druge žene sve dok planove nije prekinula pandemija. “Radila sam uglavnom na ručnim radovima. Podrška projekta pružila mi je priliku da proširim svoje poslovanje, povećam proizvodnju I da prodajem u drugim dijelovima Crne Gore ”, kaže ona.
„Podrška projekta pružila mi je priliku da proširim svoje poslovanje, povećam proizvodnju i prodajem u drugim dijelovima Crne Gore“
Amela Kovačević Kalender, voditeljica projekta, kaže: „Opština Rožaje s ponosom podržava lokalni ekonomski razvoj, sa snažnim fokusom na otvaranje novih radnih mjesta i preduzetništvo. Cilj nam je potaknuti ljude da slijede svoje ideje i pokazati da čak i male inicijative mogu imati značajan uticaj na lokalnu ekonomiju. ‘
Izvršni partneri projekta su Opština Rožaje i Opština Sjenica, u saradnji sa dvije stručne škole iz ovih gradova. Projekat „Zanatlija“ finansiran je u okviru IPA programa prekogranične saradnje Srbija – Crna Gora 2014 – 2020, koji finansira Evropska unija.
Pomoć tradicionalnim preduzećima
Mikro, mala i srednja preduzeća igraju ključnu ulogu u zapošljavanju raznolike radne snage i stvaranju prihoda za lokalne zajednice u Crnoj Gori i Srbiji. Pod vodstvom lokalnih vlasti, projekat je podržao saradnju srednjih stručnih škola iz ciljnih opština kako bi se obnovio interes za tradicionalna preduzeća poput zanata.
Projekat je stvorio nova radna mjesta za ugrožene skupine stanovništva, uključujući mlade i žene, pružajući im pomoć koja im je potrebna u smislu poslovnog znanja, početne podrške, obuke i mentorstva. Osim toga, projekat je obezbijedio specijalizovane zanatske alate srednjim školama u Rožajama i obližnjoj Sjenici u Srbiji, koje će koristiti učenici i drugi potencijalni preduzetnici.
Modna dizajnerka iz Sjeverne Makedonije u svom dizajnu odražava pank filozofiju.
Teodora je sa 14 godina počela slušati punk muziku. “Prije toga sam bila obično dijete, imala sam Barbie lutke i soba mi je bila obojena u ružičasto. Sve je bilo super djevojačko ”, kaže ona sjećajući se odjeće koju bi sašila svojim Barbikama. Objašnjava da je odrasla s puno ljubavi i brige roditelja u gotovo idealnom djetinjstvu. Ali kao tinejdžerka postala je buntovna.
Kako pronaći punk stil u Skoplju?
Dok je Teodora prelazila iz roze boje u punk, poželjela se odjenuti u skladu s tim. Međutim, njen rodni grad-Skoplje-nije imao nijednu trgovinu koja je prodavala odjeću u stilu punka. Objašnjava: “Poznavala sam neku djecu čiji su roditelji bili zainteresovani za punk dok su bili mladi i ta djeca bi nosila staru odjeću svojih roditelja. Ja nisam bila u tom položaju pa sam počela dizajnirati i šivati svoju pankersku odjeću. ”
Tada Teodora nije znala da će to biti početak njenog modnog brenda i njene karijere u dizajnu. Kasnije je odlučila studirati modni dizajn i potom je odlučila otići u London gdje je započela punk kultura. Dok je bila tamo, razvijala je svoj dizajn. “Pank je za mene uvijek značio slobodu i oslobađanje od uvriježenih mišljenja.”, kaže ona, a Teodorine kreacije to odražavaju korištenjem nekonvencionalnih materijala i miješanjem rodnih normi.
“Poznavala sam neku djecu čiji su roditelji bili zainteresovani za punk dok su bili mladi i ta djeca bi nosila staru odjeću svojih roditelja. Ja nisam bila u tom položaju pa sam počela dizajnirati i šivati svoju pankersku odjeću.”
Kada je diplomirala na Univerzitetu Middlesex u Londonu, Teodora je počela tražiti načine za ulazak na modno tržište promovirsanjem i prodajom vlastitog brenda. Znala je da posjedovanje jedinstvenog brenda može biti blagoslov, ali to donosi i izazove – bila je to borba za pronalaženje mjesta na tržištu uz glavne brendove. Imala je samo 21 godinu i mogućnosti su bile oskudne, ali Fashion Weekend Skopje, nevladina organizacija iz njenog rodnog grada, pozvala ju je da predstavi svoj rad na Riga Fashion Weeku, a kasnije i na Lisabonskoj sedmici mode.
“Nisam mogla vjerovati da se to događa! Sveta iz Fashion Weekend -a iz Skoplja je čula da sam diplomirala i pripremila svoju matursku kolekciju. Nazvala me i rekla da bi bila dobar kandidat za predstavljanje Sjeverne Makedonije u ovim emisijama. Bila sam oduševljena ”, nasmiješi se Teodora.
Zajedno sa partnerima iz Belgije, Francuske, Njemačke, Latvije i Portugalije, Fashion Weekend Skopje pokrenuo je projekat United Fashion, finansiran iz programa Creative Europe Evropske unije. Projekat pomaže mladim dizajnerima da promovišu svoj rad, nauče nove vještine u marketingu mode i uspostave veze s kolegama i modnim kompanijama diljem Evrope.
Učenje osnova
Teodora kaže da je ovo vidjela kao odličnu priliku za učenje praktičnosti modne industrije. “Htjela sam naučiti kako se pripremaš za modnu reviju, kako se friziraš i šminkaš ili kako manekenke vježbaju.”
I u Lisabonu i u Rigi Teodora je također učestvovala na radionicama i seminarima sa gostujućim predavačima koji su raspravljali o mogućnostima proizvodnje i saradnje, održivosti marki i marketinškim strategijama. Ipak, shvata da joj je najviše pomoglo „kontakti koje smo ostvarili na koktel zabavama na kojima sam morala razgovarati s određenim proizvođačima i razumjeti kako industrija zaista funkcioniše“.
“Pank je za mene uvijek značio slobodu i oslobađanje od uvriježenih mišljenja.”
Učiniti punk velikim
Teodora trenutno radi kao diplomirani akademski asistent na Univerzitetu Middlesex. Ona i dalje aktivno promoviše svoj brend, koristeći sve što je naučila, i ima za cilj da postane dizajner koji je poznat u Evropi i šire. “Imam osjećaj da mogu učiniti nešto zaista veliko. Zvuči kao klišej, ali čvrsto vjerujem da ću jednog dana postići nešto veliko ”, kaže ona.
