Projekat koji finansira EU koji podržava reintegraciju povratnika na Zapadni Balkan.
Tokom 25 godina, Blerta Lushnjari iz Albanije išla je tamo – amo između Albanije i drugih zemalja, motivisana obezbjeđenjem odgovarajuće zdravstvene zaštite za svog sina. Antonio je rođen sa invaliditetom i ima složenu kombinaciju stanja, a Blertin rodni grad, Elbasan, nije imao ni kapacitete za ispravnu dijagnozu niti pružanje besplatnih medicinskih usluga za osobe sa invaliditetom. U ekonomskoj situaciji u kojoj se Blerta nalazila, bilo je nemoguće da plaća privatne ljekare.
Bez prave dijagnoze, bilo je strašno. Blerta nije mogla da se brine o Antoniu kako treba, bez informacija koja terapija i lijekovi mogu da mu pomognu da ublaži bol. Niti je znala kako da obezbijedi pristojan život u budućnosti. U potrazi za boljom medicinskom njegom, ponovo su otišli u inostranstvo i konačno uspjeli da dobiju dijagnozu – paraplegija i lakši intelektualni nedostatak – i obezbijede odgovarajuću njegu. Međutim, bez riješenog statusa, morali su da se vrate kući u Albaniju. “Kada smo bili u inostranstvu, ljekar je posjećivao Antonia jednom sedmično i imao je fizioterapiju. Ali kad smo došli u Albaniju, takve usluge nije bilo: baš ništa. Tako da se njegovo stanje pogoršalo.”
“Život je bio težak. Nisam mogla prehraniti svoju djecu. Bez kuće, selila sam se od rođaka do rođaka: jednu sedmicu u kući kod jednih jednih, a sljedeću kod drugih.”
Mnogi ljudi sa Zapadnog Balkana odlaze u inostranstvo radi prilika za zapošljavanje, ali se Romi suočavaju sa posebnim izazovima reintegracije kada se vrate. Najčešći izazov o kojem govore povratnici u regionu, uključujući Albaniju, je zapošljavanje, a zatim nedostatak pristojnog smještaja i pristupa obrazovanju. U Albaniji, nije bilo programa socijalne zaštite koji bi posebno ciljao na povratnike. U Elbasanu, Blerta je bila bez doma i posla, a imala je dvoje djece koje je trebala izdržavati. Nedostatak formalnog obrazovanja otežavao joj je pronalaženje profitabilnog posla i predstavljao izazove za papirologiju potrebnu za stabilan život. “Život je bio težak. Nisam mogla prehraniti svoju djecu. Bez kuće, selila sam se od rođaka do rođaka: jednu sedmicu u kući kod jednih jednih, a sljedeću kod drugih,” kaže Blerta.
Uprkos svim izazovima, Blerta je i dalje bila puna pozitivne energije koja se ogleda u toplini brige za svoju porodicu: njen glavni cilj je bio da ispuni sve potrebe svoje djece. Pridružila se mnogim aktivnostima nevladinih organizacija koje su razvijene za žene i njihovu integraciju u društvo, a bila je posebno uključena u program stručnog osposobljavanja za žene povratnice. Projekat je nazvan „Jačanje nacionalnih i lokalnih sistema za podršku efikasnoj socio-ekonomskoj integraciji povratnika na Zapadnom Balkanu“, koji finansira EU, a implementira UNDP. Mirjeta Ramizi iz UNDP Albanije objašnjava da je Blerta bila aktivno uključena u mnoge projektne aktivnosti. Jedna od aktivnosti je bila i poslovna ideja za proizvodnju i marketing prirodnog ručno rađenog sapuna. Uz druge žene, Blerta se obučavala za ovaj zanat i obezbijeđene su joj sirovine i marketinška pomoć. Ova aktivnost koja generiše prihode je u svojoj inicijalnoj fazi i dobro se odvija, ali, prema Mirjetinim riječima, dame imaju veće ambicije, a njihovo novoosnovano preduzeće želi da proširi svoje tržište.
Kao ambiciozna i vrijedna žena, Blerta se uključila u još jedan program, fokusiran na razvoj individualnih poslovnih ideja. Otkako se vratila u Albaniju, zarađivala je za život od popravljanja i preprodaje polovne robe. Sada, uz pomoć projekta planira da pretvori ovu honorarnu djelatnost u potpuno razvijeni posao. Projekat joj pomaže da razvije poslovni plan za otvaranje prostora ili mobilne prodavnice nalik na prikolicu za prodaju polovne robe.
“Kroz ovaj projekat uspostavili smo efikasna lokalna i nacionalna partnerstva i skrenuli pažnju na potrebe i izazove ugroženih zajednica i povratnika.“
O projektu
Projekat „Jačanje nacionalnih i lokalnih sistema za podršku efikasne socio-ekonomske integracije povratnika na Zapadnom Balkanu“ dio je višedržavnog akcionog programa Instrumenta pretpristupne pomoći (IPA) II koji je povjeren UNDP-u, Svjetskoj banci i Savjetu Evrope, da podrže osnovna prava Roma i drugih ugroženih povratnika, u Albaniji, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji. Projekat se bavi reintegracijom značajnog broja povratnika iz EU tokom posljednjih godina, budući da su zemlje Zapadnog Balkana proglašene „sigurnim zemljama porijekla“. Projekat blisko sarađuje sa lokalnim institucijama odgovornim za pružanje usluga za reintegraciju povratnika, sa fokusom na pripadnike romske i egipćanske etničke manjine, kao i sa akterima lokalnog civilnog društva i lokalnom poslovnom zajednicom. Zajednica povratnika se smatra i korisnikom i partnerom tokom implementacije, s ciljem stvaranja vlasništva nad aktivnostima od strane samih povratnika.
U Albaniji projekat pruža podršku u opštinama Berat, Devoll i Fier, gde je broj povratnika veći nego u drugim opštinama. Osim direktne pomoći povratnicima, koja se realizuje u saradnji sa partnerskim nevladinim organizacijama, projekat takođe pruža podršku lokalnoj i centralnoj vladi Albanije u izradi strategija i akcionih planova za rješavanje potreba povratnika. Mirjeta iz UNDP-a objašnjava da su ekonomska kriza izazvana ratom u Ukrajini i ranije krize uzrokovane pandemijom COVID-19 skrenule pažnju vlade na ova neposredna pitanja. „Kroz ovaj projekat uspostavili smo efikasna lokalna i nacionalna partnerstva i skrenuli pažnju na potrebe i izazove ugroženih zajednica i povratnika“, kaže ona.
Blertin sin, koji sada ima 17 godina, je mnogo bolje. Redovnu ima fizioterapiju kod kuće i u lokalnom centru, podržanu preko projekta UNDP uz finansiranje EU i Fonda za ciljeve održivog razvoja. Ima pristup boljoj medicinskoj njezi i još uvijek je okružen porodicom punom ljubavi koja posvećuje pažnju njegovom razvoju i njezi. Blertina ćerka Leje, sada desetogodišnjakinja, je zainteresovana za jezike, osvojila je nekoliko medalja u trčanju i voli da provodi vrijeme sa svojim bratom. Porodica se i dalje suočava sa problemima stanovanja tražeći dom sa osnovnim sadržajima koje mogu priuštiti. Blerta kaže, „Najveći san je da imam kuću za moje dvoje djece, kako bi i kad nisam sa njima, bili organizovani i živjeli pristojno.“
