Skip to main content

Area of Cooperation: Employment and inclusion

Obrazovanje za sve na Kosovu

Written on . Posted in Priče.

Projekat EU za inkluzivno obrazovanje na Kosovu pruža podršku djeci sa posebnim potrebama i djeci iz ugroženih zajednica. Arti je 12-godišnji dječak koji se tvrdoglavo bori za svoju nezavisnost. On ima Daunov sindrom, genetski poremećaj koji se obično povezuje sa poteškoćama u učenju. Tek tokom njegovog detinjstva kosovski zakon se promijenio i dozvolio da djeca sa Daunovim sindromom i druga djeca sa posebnim potrebama mogu da pohađaju škole sa redovnom nastavom. Učenici poput Artija sada uče u novoj eri. Uključivanje dece s posebnim potrebama u redovne škole bez asistenta na času može predstavljati izazov. Kako škola nije mogla da obezbijedi asistenta, u Artijevom slučaju je tu ulogu preuzela njegova majka. To je trajalo nekoliko godina, dok se projekat Obrazovanje za sve, koji finansira EU, nije umiješao kako bi se Artiju i drugoj deci pružio asistent za posebne potrebe u njihovim školama. „Uz pomoć posvećenog asistenta, Arti je uspeo da bude potpuno nezavisan od mene i da razvije svoje vještine ispunjavanjem većine ciljeva u svom individualnom planu učenja“, kaže Artijeva majka Florentina.

„Djeca sa posebnim potrebama suočavaju se sa različitim izazovima: neka od njih mogu imati poteškoća sa čitanjem, neka sa matematikom ili ostalim predmetima. Stoga osmišljavamo i sprovodimo individualni plan učenja za svako dijete sa posebnim potrebama.“

Artiju u svakodnevnim školskim aktivnostima pomaže Dženeta Šabani, diplomirana studentkinja pedagoškog fakulteta koja se pridružila projektnom timu kao pripravnica. Čim je počela da radi, sastala se sa razrednim starješinom kako bi osmislila individualni plan učenja za Artija i počela sa njegovom primjenom. „Djeca sa posebnim potrebama suočavaju se s različitim izazovima: neka od njih mogu imati poteškoća sa čitanjem, neka sa matematikom ili nekim drugim predmetima. Stoga osmišljavamo i sprovodimo individualni plan učenja za svako dijete sa posebnim potrebama“, kaže Dženeta. Dženeta pomaže Artiju tokom časa i stalno je prisutna u učionici zajedno sa redovnim nastavnikom. Osim što radi sa Artijem, ona pruža podršku i drugoj djeci. Njen dugoročni profesionalni plan je da radi kao školska savjetnica, tako da je iskustvo koje je stekla u ovom projektu izuzetno dragocjeno. „Možda je najbolji dio mog angažovanja u ovom projektu to što ću, kada počnem da radim kao školska savjetnica, moći da prenesem sva znanja iz ovog projekta u školu u kojoj ću raditi, kako bi i drugi nastavnici i djeca imali koristi“, kaže ona. Projekat Obrazovanje za sve sprovodi češka nevladina organizacija (NVO) Ljudi u nevolji (People in Need) i njihovi partneri sa Kosova. Njomza Emini iz organizacije Ljudi u nevolji objašnjava koliko je projekat od suštinske važnosti za djecu sa posebnim potrebama na Kosovu. „Imali smo slučajeve u kojima škole nisu bile voljne da prime djecu sa posebnim potrebama, jer im je potrebna posebna pažnja, a škole nemaju obučeno osoblje. Čak i da imaju vremena za njih, postojeći nastavnici nemaju specifičnu obuku za rješavanje potreba te djece“, kaže Njomza. Njen projekat stoga vodi program angažovanja 42 pripravnika koji pružaju podršku 250-oro djece kao što je Arti, koja imaju posebne potrebe ili su iz ugroženih zajednica. Projekat  nudi i obuku redovnim nastavnicima o inkluzivnom obrazovanju djece sa posebnim potrebama. Projekat je do sada obučio preko 150 nastavnika, a plan je da obuče najviše 225 do kraja projekta. Obuka sadrži teme kao što su principi inkluzije, komunikacija sa djecom sa posebnim potrebama i otkrivanje i upravljanje slučajevima maltretiranja. „Rukovodioci škola i nastavnici koji su učestvovali na obuci veoma su je ljepo primili“, kaže Njomza.

„Postoje znatne praznine u inkluzivnom obrazovanju na Kosovu i dok naše institucije ne uspiju da popune te praznine, podrška EU i drugih donatora je veoma važna.“

O projektu Projekat Obrazovanje za sve koji finansira EU, pokrenut je 2018. godine i fokusiran je na pravo na ravnopravno obrazovanje djece i adolescenata sa posebnim potrebama i onih iz ugroženih zajednica, kao što je romska. Projekat, koji se finansira u okviru Evropskog instrumenta za demokratiju i ljudska prava (EIDHR), sprovodi češka nevladina organizacija People in Need (Ljudi u nevolji), u partnerstvu sa kosovskim nevladinim organizacijama Autizmi Flet i Partnerstvo za ideje. U osmišljavanju obuke nastavnika, projekat je imao koristi od iskustva odeljenja za obrazovanje Varianty, organizacije Ljudi u nevolji u Češkoj Republici, i njihovog korišćenja smjernica Evropske agencije za inkluzivno obrazovanje. „Postoje znatne praznine u inkluzivnom obrazovanju na Kosovu i dok naše institucije ne uspiju da popune te praznine, podrška EU i drugih donatora je veoma važna“, kaže Njomza. Projekat ima još jednu komponentu usmjrenu ka unaprjeđivanju inkluzivnog obrazovanja na institucionalnom nivou. Platforme za inkluzivno obrazovanje postavljene su na svakoj lokaciji projekta, uključujući lokalne aktere kao što su opština, organizacije koje se zalažu za ljudska prava i roditelji. Platforma za inkluzivno obrazovanje u Janjevu uspjela je da obezbijedi održivost programa stažiranja tako što ga je uključila u opštinski budžet čak i po završetku projekta. U Obiliću su uspjeli da uz podršku opštine renoviraju namjensku učionicu za djecu sa posebnim potrebama.

Sada i svijet može da upozna tajne pastirskih staza

Written on . Posted in Priče.

EU podržava avanture na otvorenom putem fizičkog i digitalnog obilježavanja planinskih staza. Planinski krajevi u okolini Peći na Kosovu imaju u planu da prevaziđu masovni turizam tako što će nuditi personalizovana iskustva koja spajaju domaće tradicije sa strmim okruženjem. Turistički potencijal regiona identifikovan je prije više godina kada su započete investicije kako u infrastrukturu, tako i u ljude. Sada posjetioci provode vrijeme brdareći, pješačeći i vozeći bicikl. Ljubitelji prirode provode vrijeme na albanskim Alpima – Prokletijama – planinskom vijencu koji dijele Kosovo, Crna Gora i Albanija. Grupa entuzijasta, od kojih je nekolicini to i stil života, ponosno dijele svoja lokalna bogatstva sa ostatkom svijeta i sada ubiraju plodove koje donosi turizam.

„Ovaj projekat je najuspješnija intervencija sprovedena na ovim planinskim vijencima u posljednjih 20 godina.“

Tamo gdje su samo pastiri kročili Lokalno planinarsko udruženje Đeravica pronašlo je partnera u prekograničnom projektu Kosovo – Crna Gora koji finansira Evropska unija, a koji ulaže u obilježavanje postojećih i novih staza za pešačenje i vožnju bicikla. „Ovaj projekat je najuspješnija intervencija sprovedena na ovim planinskim vijencima u posljednjih 20 godina“, kaže Raif Đikoli iz Đeravice. Udruženje je bilo uključeno u sve faze projekta, davalo mišljenje o predloženim maršrutama i obilježilo ih. „Ponosimo se izborom najboljih staza kojima su ranije samo mještani pješačili – poput one iz centra mjesta, gdje je nadmorska visina 550 metara, kroz pašnjake, pored pastirskih katuna na visini od 1.800 metara“, kaže Đikoli, potvrđujući da je obilježavanje obavljeno prema međunarodnim standardima. Staze prolaze kroz živopisne djelove zaštićenih oblasti i na Kosovu i u Crnoj Gori. Avanturisti mogu da provode dane prelazeći s jedne strane granice na drugu i ukrštajući se sa poznatijim regionalnim planinskim putevima kao što su Vrhovi Balkana ili Via Dinarica.

„Oznake staza i prateće aktivnosti u skladu su sa lokalnim razvojnim planovima i strategijama za razvoj turizma u regionu.“

O projektu Projekat Prokletije – Čudnovata destinacija nastao je sa ciljem jačanja prekogranične zone između Kosova i Crne Gore kao destinacije u prirodi. Obilježena je mreža od oko 334 km pješačkih i biciklističkih staza između Kosova i Crne Gore. Cjelokupan pogranični region opremljen je odmorištima, vidikovcima i parkingom za bicikle. Ovaj projekat koji finansira EU podsticaće ekonomski razvoj i stvoriti nove mogućnosti za zapošljavanje. Sve informacije na jednom mjestu Obilježene staze prelaze granice, ali se drže prirodnog toka masiva i vode posjetioce od jednog do drugog zadivljujućeg pogleda na Prokletije. Organizacije koje sprovode projekat dobile su pozitivne reakcije od turističkih vodiča koji rade u oblasti u kojoj je postavljeno više stotina oznaka duž 334 km pješačkih i biciklističkih staza. Sokol Luta iz Regionalne razvojne agencije – Zapad, partnera na projektu sa kosovske strane, objašnjava da je sa sredstvima EU postavljeno 25 informativnih tabli, da su obilježeni izvori vode, a putokazi sada upućuju i ka vidikovcima. „Oznake staza i prateće aktivnosti u skladu su sa lokalnim razvojnim planovima i strategijama za razvoj turizma u regionu“, kaže Luta. On dodaje da je postojala odlična saradnja između zainteresovanih strana sa obe strane granice u cilju poboljšanja kvaliteta turističke ponude Prokletija, povećanja vidljivosti i, na kraju, predstavljanja prekogranične oblasti kao jedinstvene atraktivne destinacije. Na primer, organizacije koje sprovode program prikupile su na jednom mjestu – na sajtu i u aplikaciji za pametne telefone – sve pružaoce smeštaja, ugostiteljskih i turističkih usluga. Pored digitalizovanih mapa staza, posjetiocima se daje mogućnost da odaberu organizovane ture ili da nezavisno otkrivaju oblast.

Malikowski couture: novi modni brend inspirisan tradicionalnim romskim kostimima

Written on . Posted in Priče.

Mladi romski umjetnik ulazi u svijet mode zahvaljujući projektu koji finansira EU u Sjevernoj Makedoniji

U porodici Muamedaumjetnici uvek imaju finansijskih problema i nemaju budućnost u svojoj struci. Muameda su od malih nogu veoma privlačili umjetnost i dizajn, ali pošto je imao dobre ocjene u skoro svim drugim predmetima u školi, izabrao je da studira prava.

Uz vrijedan rad, Muamed je imao visoke ocjene na fakultetu, ali neposredno prije nego što je trebalo da diplomira, nešto se prelomilo u njemu. „Svi oko mene, uključujući i moju porodicu, očekivali su da budem neko ko nisam ja, neko koga nikada nisam upoznao u duši. Znao sam da ne pripadam tom svijetu i odlučio sam da poslušam svoje srce i slijedim svoje snove“, kaže Muamed.

„Bilo mi je teško jer nisam imao podršku porodice ili prijatelja. Stalno su mi govorili: ‚Ne možeš to da uradiš‘; ‚Odustani, nećeš uspjeti‘; ‚Treba da budeš advokat‘.”

Živjeti san

Odlučio je da upiše Fakultet za modni dizajn na Univerzitetu Goce Delčev u Štipu, u Sjevernoj Makedoniji. Odluka da studira modni dizajn nije bila lak izbor, ali čim je Muamed počeo da studira modu, počeo je da crta ilustracije kako bi oživio svoje inovativne modne ideje. „Bilo mi je teško jer nisam imao nikakvu podršku porodice ili prijatelja. Stalno su mi govorili: ‚Ne možeš to da uradiš‘; ‚Odustani, nećeš uspjeti‘; ‚Treba da budeš advokat‘“, kaže Muamed.

Stvaranje novog brenda i ulazak na modno tržište nije lako, te je budućnost za Muameda izgledala prilično teško. Muamed je 2020. godine, baš kada je razmišljao o odustajanju, čuo za projekat koji finansira Savet Evrope, a koji vodi Evropski institut za umjetnost i kulturu Roma (ERIAC), a koji podržava mlade Rome u kreativnim i poslovnim poduhvatima. Zahvaljujući ERIAC-u i njegovom finansiranju, Muamed je konačno dobio priliku da svoju strast pretvori u biznis.

Ali to je bio samo početak i Muamed je ciljao na mnogo veći uspjeh. On nije imao prodavnicu, za čije otvaranje su bile potrebne znatne finansijske investicije, koje Muamed nije mogao da pokrije. Onda je počela pandemija. Uz patnju i nevolje koje je prouzrokovala, otvorila je i nove načine poslovanja. Drugi projekat koji finansira EU – Romski digitalni podstrek uz podršku Savjeta za regionalnu saradnju (RCC) – pomogao je Muamedu da prevaziđe taj izazov.

„Projekat za digitalni podstrek Roma koji finansira EU pomogao mi je da podignem svoje poslovanje na viši nivo i započnem putovanje ka tome da postanem poznati brend.“

O projektu

Projekat integracije Roma ima za cilj da se smanji društveno-ekonomski jaz između romske i neromske populacije na Zapadnom Balkanu i u Turskoj, kao i da se ojačaju institucionalne obaveze vlada da uključe i ostvare specifične ciljeve integracije Roma u redovne javne politike. Sprovodi ga Savet za regionalnu saradnju, uz finansijsku podršku Evropske unije i Fondacija za otvoreno društvo.

Roma Digital Boost obučio je Muameda za onlajn prodaju, stvaranje brenda i vizuelnog identiteta za njegovu kompaniju, kao i za upravljanje i promociju na kanalima društvenih mreža. „Projekat za digitalni podstrek Roma koji finansira EU pomogao mi je da podignem svoje poslovanje na viši nivo i započnem putovanje ka tome da postanem poznati brend“, kaže Muamed.

Sada je pokrenuo svoju prvu bitnu modnu kolekciju, nadahnutu tradicionalnim romskim kostimima. Njegova kreacija Aurora osvojila je drugo mjesto na takmičenju za Mis slobode svijeta, a još jedna kreacija izabrana je za najbolji nacionalni kostim na takmičenju za Mis leta 2021. u Albaniji. Njegova vizija za budućnost je da otvori veći modni studio u prijestonici Sjeverne Makedonije, Skoplju, a zatim da se proširi i na međunarodno tržište. „Čak i ako to drugima izgleda nemoguće“, kaže Muamed, „hajde da zajedno stvaramo priče koje vredi pričati glasno i ponosno.“

Iako projekat integracije Roma u RCC uglavnom funkcioniše na nivou javnih politika, on nastavlja da podržava programe koji rade direktno sa romskim zajednicama. Digitalni podstrek za Rome, koji RCC podržava kako finansijski, tako i sa ljudstvom, jedan je od tih programa i posebno je važan jer pomaže da se ubrza proces digitalizacije u romskim zajednicama.

„Bez digitalnih vještina nema napretka u procesu integracije u bilo kojoj oblasti, uključujući kvalitetno obrazovanje, ravnopravno učešće na tržištu rada, pristup javnim i zdravstvenim uslugama i pristup informacijama. Visoko motivisani ljudi poput Malikovskog su najbolji primeri kako romska zajednica može da doprinese tekućem preobražaju naših privreda“, kaže Orhan Usein, šef Kancelarije za integraciju Roma u Savetu za regionalnu saradnju.

U međuvremenu, Muamed kaže: „Ohrabrujem sve, a posebno mlade Rome, da slušaju svoja srca i slijede svoje snove. Nikad ne odustajte od onoga što vas čini srećnim u životu. Uvijek budite svoji!“

„Kvalitet života mi se vidno poboljšao“

Written on . Posted in Priče.

Uz podršku EU, kućna njega postaje stalna usluga za osobe sa invaliditetom u Mačvanskom okrugu

Dragana Marković Matić živi u Šapcu, na zapadu Srbije. Ona boluje od reumatoidnog artritisa, koji je vremenom doveo do smanjene pokretljivosti i nesposobnosti za samostalno obavljanje svakodnevnih aktivnosti. „Ne mogu da funkcionišem samostalno, ne mogu da se krećem. Kako godine prolaze, moji pokreti postaju sve ograničeniji”, kaže ona. Pogoršanje njenog stanja dovelo je do potrebe za redovnim njegovateljem koji bi joj pomagao veći dio dana. Porodica i prijatelji su bili tu da je podrže, ali po njenim rečima „to je posao sa punim radnim vremenom: biti moje ruke i noge“.

Dragana, naravno, nije jedina osoba u Šapcu kojoj je takva vrsta pomoći neophodna: sličan problem imaju i druge osobe sa invaliditetom. Porodice pokušavaju da pomognu, ali ne mogu uvijek da budu prisutne koliko je potrebno. Alternativno rješenje je angažovanje ličnog njegovatelja, ali to je finansijski teret koji većina porodica ne može sebi da priušti. Takvi lični njegovatelji takođe treba da budu obučeni za premještanje osobe u invalidska kolica, prebacivanje u krevet ili u automobil, kao i za pomoć pri presvlačenju i održavanju lične higijene. „Neko ko nikada nije imao kontakt sa osobama sa invaliditetom mora da prođe obuku za tu vrstu pomoći kako ne bi slučajno povrijedio sebe ili osobu o kojoj brine“, kaže Dragana.

„Najvažnije je bilo stvoriti okvir za obuku i obučiti prve polaznike koji su bili zainteresovani za pružanje usluga lične njege osobama sa invaliditetom.“

Desetogodišnji put

Dragana je članica Udruženja paraplegičara Mačvanskog okruga, koje je prije deset godina preuzelo inicijativu da se ovaj problem riješi kroz lokalne ustanove. Udruženje je tada uspelo da u strategiju socijalne politike Šapca uključi potrebu osoba sa invaliditetom za samostalnim životom. Priznavanje potreba osoba sa invaliditetom od strane političara bilo je važno dostignuće, ali kako nije bilo finansijske ili druge podrške, bilo je potrebno još gotovo deset godina borbe da bi se video opipljiv rezultat te politike.

Svijetlo na kraju tunela javilo se 2018. godine, kada je podršku pružio program ReLOaD (Regionalni program lokalne demokratije) koji finansira EU. „Najvažnije je bilo da se stvori okvir za obuku i obuče prvi polaznici koji su bili zainteresovani za pružanje usluga lične njege osobama sa invaliditetom“, kaže Slaviša Savić koji se nalazi na čelu Udruženja paraplegičara Mačvanskog okruga.

Uz podršku EU, a u saradnji sa Ministarstvom za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, Udruženje je identifikovalo ljude koji su bili zainteresovani za pružanje usluge lične nege, obučila ih i izdala licence. U okviru istog programa uspjeli su i da pokrenu pilot projekat podrške gde je pet osoba sa invaliditetom dobijalo ličnu njegu osam sati dnevno, a četiri druge osobe četiri sata podrške dnevno.

„Uključivanje troškova njegovatelja za osobe sa invaliditetom u opštinski budžet bio je ogroman skok i veliki uspjeh za nas i ne bismo uspeli bez podrške programa ReLOaD koji finansira EU.“

O programu

Regionalni program lokalne demokratije na zapadnom Balkanu (ReLOaD) finansira Evropska unija, a sprovodi ga Program za razvoj Ujedinjenih nacija (UNDP). Ciljevi programa uključuju jačanje participativne demokratije i integraciju EU na Zapadnom Balkanu unaprjeđivanjem pravnog, finansijskog i šireg okruženja za osnaživanje civilnog društva.

 

Realizacijom pilot programa udruženje je dobilo jače argumente da ubedi opštinske vlasti u to koliko je usluga lične njege presudna za osobe sa invaliditetom. Kao rezultat kontinuiranog lobiranja, Skupština opštine je konačno uvrstila ovu podršku na listu redovnih usluga koje opština pruža. Usluga je već uključena u budžet za 2021. godinu, opština već sada pokriva plate ličnih negovatelja, a pokrivaće ih i ubuduće.

„Uključivanje troškova njegovatelja za osobe sa invaliditetom u opštinski budžet bio je ogroman skok i veliki uspjeh za nas i ne bismo uspjeli bez podrške programa ReLOaD koji finansira EU“, kaže Slaviša.

Dragana i drugi Šapčani sa invaliditetom osjećaju se lakše jer su obezbijedili uslugu lične njege za čitav život.„Kvalitet života mi se vidno poboljšao. Sa ličnim njegovateljem se osjećam nezavisno”, kaže Dragana.

Računar za svaku porodicu

Written on . Posted in Priče.

Entuzijasta iz Sjeverne Makedonije omogućio je donacije više od 1.200 računara porodicama kojima su potrebni.

Tokom prve godine pandemije koronavirusa, ograničenje kretanja i zatvaranje škola imali su veliki uticaj na obrazovanje djece i svakodnevne navike, jer su djeca morala da pohađaju nastavu od kuće. Ova situacija direktno je ukazala na jaz između djece i porodica koje imaju pristup računarima i internetu i onih koje nemaju. Borče Stamenov iz Kavadaraca u Sjevernoj Makedoniji jedan je od heroja koji je doprinio smanjenju tog jaza. On je širom zemlje obezbijedio računare za 1.200 porodica koje nisu mogle sebi da ih priušte. Njegova priča je počela skoro sasvim slučajno.

Borče radi u firmi Bidat Informatika iz Kavadaraca koja pruža usluge popravke softvera i hardvera. On objašnjava da su mušterije godinama ostavljale svoje stare kompjutere u njihovoj radnji, kako bi stažisti mogli na njima da se vježbaju. Jedna žena je 2016. godine došla u Bidat Informatiku i rekla da joj je potreban kompjuter, ali da načina da ga kupi. Borče je došao na ideju da sastavi računar za nju, koristeći rezervne djelove koje je imao u radnji. Kada je računar bio spreman, on i kolega su ga odnijeli toj ženi.

„Kada sam osjetio radost djece i vidio sjaj u njihovim očima, odlučio sam da nastavim da radim sa poklanjanjem kompjutera i usrećim što više djece.“

Mala donacija koja je prerasla u pokret

Prilikom isporuke kompjutera toj ženi, Borče i kolega su upoznali njeno troje djece koja su bila presrećna zbog Borčetovog poklona. „Kada sam osjetio radost djece i video sjaj u njihovim očima, odlučio sam da nastavim da radim sa poklanjanjem kompjutera i usrećim što više djece“, kaže Borče.

Nakon toga, Borče je pokrenuo stranicu „Doniraj kompjuter“ na društvenim mrežama kako bi mogao da dođe do većeg broja ljudi koji su bili spremni da doniraju polovne računare i većeg broja porodica koje nisu mogle sebi da priušte računar. Kao što je predvidio, porodice kojima je pomoć bila potrebna bile su brojne, ali je, na njegovo iznenađenje, i broj zainteresovanih donatora bio veliki. Prvo je stiglo 20 kompjutera iz lokalne firme koja je mijenjala svoje stare kompjutere. „Vijest o ovoj donaciji objavili smo na našim društvenim mrežama i odmah zatim je uslijedilo još donacija”, kaže Borče.

Njegova humanitarna misija dobila je na tempu tokom pandemije kada je Ministarstvo prosvjete Sjeverne Makedonije odlučilo da prebaci nastavu na internet. Kao rezultat toga, stotine djece i mladih iz siromašnih porodica i udaljenih krajeva suočilo se sa velikim izazovom.

Tokom te godine, Borče i njegove kolege povećali su broj isporučenih doniranih računara sa oko 100 godišnje na približno 500. Da bi se bolje organizovali i optimizovali tok isporuke kompjutera od donatora do ljudi kojima su potrebni, morali su da pokrenu veb stranicu. Pomogli su mu pojedinci koji su mu prenosili poruke od onih kojima je pomoć bila potrebna i preduzeća za dostavu kao što je Eko logistički servis, koji je besplatno isporučivao kompjutere.

„EU je bila voljna da nam obezbijedi oko 140 računara i druge IT opreme. Ovo je bila divna i najveća donacija koju smo do sada primili.“

O inicijativi

Doniraj kompjuter je inicijativa koju je pokrenuo Borče Stamenov iz Kavadaraca u Sjevernoj Makedoniji. Inicijativa je do sada uspjela da širom Sjeverne Makedonije isporuči 1.200 računara porodicama kojima je pomoć potrebna. Hardver su donirali pojedinci, kompanije i ustanove, uključujući i delegaciju EU u Skoplju, koja je obezbijedila preko 140 komada IT opreme, od laptopa i desktop računara do štampača.

Borčeta je kontaktirala Delegacija EU u Skoplju, koja je obnavljala kompjutere i drugu informatičku opremu, i čula za njegovu inicijativu. „EU je bila voljna da nam obezbijedi oko 140 jedinica računara i druge IT opreme. Ovo je bila divna i najveća donacija koju smo do sada primili“, kaže Borče.

Kontakt sa Delegacijom EU u Skoplju nastavljen je i posle njihove donacije. Ove godine Borče je dobio Specijalnu nagradu Evropljanin godine za solidarnost. Njegov doprinos je prepoznat u poboljšanju kvaliteta života porodica kojima je potrebna digitalna povezanost, posebno akutna tokom pojačane izolacije i onlajn učenja u vrijeme pandemije.

Borčetovi kompjuteri stigli su praktično u svaki kutak Makedonije. Dobio je zahvalnice u raznim oblicima – od pisama do video snimaka. I planira da nastavi. „Nadam se da u bliskoj budućnosti više neće biti potrebe za mojim doprinosom, jer će vlada ili druge institucije omogućiti svakoj porodici u Severnoj Makedoniji da posjeduje novi računar. Ali do tada ću nastaviti da radim na tome”, kaže on.

Povratak kući nakon 20 godina

Written on . Posted in Priče.

Program koji sufinansira EU podržao je izbeglicu iz Bosne i Hercegovine da započne novi život u svom rodnom selu.

Rat u Bosni i Hercegovini unesrećio je stotine hiljada porodica. Mnogi su izgubili svoje voljene ili posao i morali su da napuste svoje rodne gradove i sela, da se nikada ne vrate. Davorin Savić iz sela Bačevići, kod Mostara, jedan je od onih koji su preko noći morali da napuste svoje ognjište i nađu utočište negdje drugde. Međutim, Davorin je takođe jedan od srećnika koji je uspio da se vrati u svoje selo i tamo započne novi život.

Grad Mostar bio je jedan od mnogih multietničkih gradova u Bosni i Hercegovini u kojima su Hrvati, Bošnjaci i Srbi živjeli u slozi. Međutim, ova harmonija je nestala s početkom rata koji je trajao od 1992. do 1995. godine. Hiljade ljudi je poginulo, a procjenjuje se da je raseljeno više od milion ljudi, što ga čini najrazornijim sukobom u Evropi od kraja Drugog svetskog rata.

“Bilo je teško živjeti kao izbjeglica, ali nekako smo uspeli da preživimo. Živjeli smo pod kirijom, a uglavnom sam radio na lokalnoj pijaci za male pare.”

Najzad, povratak kući

Sukob u Mostaru počeo je i razvio se brzo, a Davorin i njegova porodica morali su isto tako da reaguju, ostavljajući kuću i svu imovinu u selu. Pošto su Srbi, preselili su se u Srbiju. Davorinova sjećanja na dane kada je 1992. godine zajedno sa bratom i majkom napustio porodičnu kuću da bi pobjegao u Beograd još uvijek su sveža. „Bilo je teško živjeti kao izbeglica“, prisjeća se on. „Ali nekako smo uspjeli da preživimo. Živjeli smo pod kirijom, a uglavnom sam radio na lokalnoj pijaci za male pare.”

U Beogradu je živio 18 godina, ali 2010. godine porodica se konačno vratila u Bačeviće, gdje su, na njihovu veliku žalost, saznali da im je kuća potpuno srušena. Međutim, sreća im se ubrzo promijenila. „Komšije su nam rekle za program koji je rekonstruisao kuće za povratnike”, kaže Davorin. „Brzo smo podnijeli zahtev za Regionalni stambeni program.“

Davorin priznaje da život u Bosni i Hercegovini nije lak, posebno za povratnike i interno raseljene osobe. Iako je prije rata radio u elektrani, po povratku u BiH nije mogao da nađe posao u tom preduzeću. Još uvijek nema posao sa sigurnom platom ili zdravstvenom zaštitom.

„Nikada nisam zamišljao da ću se vratiti u svoje selo i proizvoditi povrće u stakleniku i obrađivati zemlju.“

O projektu

U Bosni i Hercegovini je do danas uručeno oko 1.800 stambenih jedinica u okviru Regionalnog stambenog programa. Konačni cilj je da više od 3.000 stambenih jedinica bude izgrađeno do juna 2023. godine. Za Regionalni stambeni program do sada je izdvojeno skoro 291 milion eura, od čega je više od 76 miliona namijenjeno projektima u BiH. Sa 235 miliona eura, Evropska unija je glavni donator Programa.

Međutim, uprkos svemu, Davorin uspijeva da obezbijedi dostojanstven život sebi, svojoj majci i porodici svog brata, koji je preminuo prošle godine. Ovo je u velikoj mjeri zahvaljujući kući koja je obnovljena uz podršku Regionalnog stambenog programa i plastenika i malog traktora koji su obezbijeđeni uz podršku Katoličke službe za pomoć. „Nisam mogao ni da zamislim da ću se vratiti u svoje selo i proizvoditi povrće u stakleniku i obrađivati zemlju“, smijeje se on. „Ali ovo je sjajno. Svoje proizvode prodajem na pijaci u Mostaru.“

Razmišljajući o svom životu danas, Davorin odmah spominje ljubaznost svojih komšija različitih nacionalnosti. Za razliku od situacije kada je morao da pobjegne iz Bačevića, sada kaže: „Živimo zajedno, pomažemo jedni drugima i slavimo sve praznike.“

„Najzad imam mjesto koje mogu da nazovem svojim“

Written on . Posted in Priče.

Program koji EU sufinansira daje izbjeglici iz Hrvatske novi dom i život u Srbiji.

Mira Mihajlović (43) odrasla je sa ocem, majkom i mlađim bratom u selu u blizini Karlovca u Hrvatskoj. Imala je srećno djetinjstvo, pohađala je turističku srednju školu i maštala da postane menadžerka u turizmu. Njen život se 1995. godine zbog rata promijenio, kada je Mira imala 17 godina. „Bilo je užasno; nismo znali kako da reagujemo, ali nam je instinkt govorio da moramo da krenemo – da bježimo“, kaže Mira.

Tako su Mira i njena porodica krenuli u nepoznato. U početku su se pridružili izbjegličkom konvoju, a kako nisu imali prevoz, pomogao im je komšija koji je imao traktor. Kasnije su ostali bez goriva, i morali su da nastave pješke još nekoliko dana. Dok su prolazili kroz šumu, Mirin trinaestogodišnji brat se izgubio pa su morali da se vrate da ga traže. Srećom, pronašli su ga, ali Mira kaže da su ga zbog tog iskustva neko vrijeme mučile noćne more i još neke poteškoće.

„Nisam baš vjerovala da ću dobiti podršku za kuću. Zapravo, uopšte nisam vjerovala u to.”

Kada su stigli u Srbiju, Mira i njena porodica živjeli su u kolektivnim centrima za izbjeglice i radili na poljima kukuruza, čistili kuće i cijepali drva da bi zaradili za život. Nakon nekog vremena, Mira se udala, ali brak nije bio uspješan, dvije godine kasnije se razvela. Vratila se da živi sa roditeljima. „Bilo je veoma teško. Bilo je teško naći posao, a trebalo je zaraditi za kiriju i ostale troškove“, kaže ona.

Ponovo se odselila, i sa svojim malim sinom se nastanila u selu Ratar blizu Obrenovca. Bila je srećna što je našla posao čistačice u obližnjoj školi, ali je i sa tom platom jedva uspijevala da skupi za kiriju.

Mira je čula od komšije da Regionalni stambeni program (RHP) pomaže izbjeglicama i ljudima koji su raseljeni iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine i koji nemaju riješeno stambeno pitanje. Odlučila je da se prijavi za pomoć, iako je bila veoma skeptična u pogledu mogućnosti da dobije krov nad glavom. „Nisam baš vjerovala da ću dobiti podršku za kuću. Zapravo, uopšte nisam vjerovala u to”, kaže ona.

Bolji dani na vidiku

Regionalni stambeni program, čiji je glavni donator EU, pozitivno je odgovorio na Mirin zahtjev. Rekli su joj da mogu da joj ponude stan, ili, ako ima plac, da joj pomognu da sagradi kuću. Mira je izabrala treću opciju, gdje joj je program pomogao da kupi kuću u kojoj je već živjela kao podstanarka.

„Po prvi put u životu imam nešto svoje. Stvarno sam srećna i spokojna. Mirno zaspim kad legnem u krevet.“

O projektu

Regionalni stambeni program (RHP) je zajednička inicijativa Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Cilj RHP-a je da doprinese rješavanju dugotrajne raseljeničke situacije najugroženijih izbjeglica i raseljenih lica posle sukoba u bivšoj Jugoslaviji 1991- 1995.

Na osnovu trenutnih obećanja međunarodne donatorske zajednice, do kraja 2022. godine RHP bi trebalo da obezbijedi trajno stambeno rješenje za 11.800 najugroženijih porodica – što znači preko 36.000 ljudi u četiri zemlje učesnice. Ukupni troškovi ovih projekata su 291 milion eura, od čega će 237 miliona eura (80%) finansirati donatori RHP-a, a preostala 54 miliona eura (20%) zemlje učesnice u projektu. Sa 235 miliona eura, Evropska unija je glavni donator Programa.

Kada je najzad kupila kuću, njen život se promijenio nabolje jer se oslobodila bremena kirije. Uz podršku Katoličke službe za pomoć, takođe je uspjela da izgradi staklenik u svojoj bašti gdje uzgaja povrće koje prodaje na lokalnoj pijaci, što joj dobro dođe kao dodatni prihod. „Prvi put u životu imam nešto svoje. Stvarno sam srećna i spokojna. Mirno zaspim kad legnem u krevet“, kaže Mira.

Mira tvrdi da joj budućnost djeluje svijetlo. Dio njenih planova uključuje otvaranje male prodavnice u ambaru u njenoj bašti, jer selo nema prodavnicu, a to bi bio način da započne posao od kojeg će moći da obezbijedi bolju budućnost svom sinu. Sada kada osjeća da joj se sreća promijenila, vjeruje da bi mogla da dobije dodatnu podršku od donatora za svoj poduhvat.

Reciklaža i moda na Kosovu

Written on . Posted in Priče.

Zatvaranje kruga: Projekat koji finansira EU uvodi koncept recikliranja tekstila na Kosovu.

Na Kosovu se veoma rijetko nailazi na kante za odvojeni otpad, a reciklažu uglavnom vrše samostalni sakupljači smeća koji prikupljaju metalni, papirni i plastični otpad iz običnih kanti za smeće i prodaju ga dalje. Međutim, zahvaljujući nevladinoj organizaciji pod nazivom Let ‘s Do It Peja, sakupljanje tekstilnog otpada počelo je u Peći, gradu na zapadu Kosova. Arba Šehu je mlada i zagrižena ekološka aktivistkinja koja je zajedno sa svojim kolegama iz pomenute nevladine organizacije rano identifikovala ovaj problem i odlučila da doprinese rješenju. Sada je ona menadžerka projekta.

Arba objašnjava da se ideja javila kao reakcija na količinu nastalog tekstilnog otpada i zbog toga što javne institucije nisu uspjele da razviju održivi sistem sakupljanja i upravljanja otpadom u Peći ili u drugim mjestima na Kosovu. Prema njenim riječima, većina lokalnog otpada završava na legalnim i ilegalnim deponijama, od kojih velika većina nije u skladu sa osnovnim ekološkim i zdravstvenim standardima. „Iako je pravni okvir djelimično usklađen sa pravnim okvirom EU, otpad je i dalje jedan od najznačajnijih problema na Kosovu“, kaže Arba.

„Iako je pravni okvir djelimično usklađen sa pravnim okvirom EU, otpad je i dalje jedan od najznačajnijih problema na Kosovu.“

Otpad u modi

Projekat „Promovisanje kružne ekonomije kao održivog modela razvoja socijalnih preduzeća – SEREC“, koji EU finansira, počeo je u januaru ove godine, a nevladina organizacija je postavila mjesto za prikupljanje tekstila u centru grada. Na zadovoljstvo projektnog tima, mještani se odazivaju pozivu za odlaganje svog tekstilnog otpada preko takvih sabirnih mjesta.

Projekat se zasniva na takozvanom konceptu „3R“ (Reduce, Reuse and Recycle). Međutim, osim ekološkog doprinosa, projekat ima i ekonomski aspekt jer su otvorili prodavnicu polovne odjeće za prodaju doniranog tekstila koji je u dobrom stanju.

Arba smatra da ne može biti dugoročnog uticaja ako mlađe generacije nisu aktivno uključene. Upravo zato ona i njene kolege obrazovnu komponentu projekta vide kao najvažniju. U saradnji sa umjetničkom gimnazijom u Peći, Let ‘s Do It Peja je pokrenula vannastavni kurs modnog dizajna gdje učenici pod mentorstvom iskusnih modnih kreatora angažovanih na projektu rade na dizajniranju i izradi nove odjeće koristeći prikupljeni tekstilni otpad. Arba objašnjava da je ovo za nju najuzbudljiviji dio projekta: „Učenici su veoma strastveni, i smislili su neke veoma zanimljive i atraktivne modele“.

„Veoma sam zahvalna što sam dio projekta SEREC koji EU finansira. Učim mnogo novih stvari i proširujem svoje stručne horizonte novim znanjem o modnoj industriji.“

O projektu

Projekat „Promovisanje kružne ekonomije kao održivog modela razvoja socijalnih preduzeća – SEREC“ koji finansira EU pokrenut je u januaru i završiće se u decembru 2021. godine. Opšti cilj projekta je podrška razvoju socijalnih preduzeća na Kosovu i povećanje zapošljavanja ugroženih grupa, prije svega žena i mladih, kroz primjenu koncepata kružne ekonomije.

Ilka Ljatifi je jedna od učenica koje učestvuju u vannastavnoj aktivnosti koja je pokrenuta u okviru projekta. Ona kaže: „Veoma sam zahvalna što sam dio projekta SEREC koji EU finansira. Učim mnogo novih stvari i proširujem svoje stručne horizonte novim znanjem o modnoj industriji“.

Plan je da projekat SEREC postane samoodrživ i da nastavi sa aktivnostima čak i nakon završetka finansijske pomoći EU. NVO Let ‘s Do It Peja trenutno radi na registraciji i pokretanju socijalnog preduzeća sa konceptom i imenom zasnovanim na 3R. Na taj način žele da obezbijede održivost pretvarajući ovaj projekat u preduzeće sa dugoročnom ekonomskom i ekološkom korišću za zajednicu.

Novo socijalno preduzeće imaće za cilj da zaposli radnike koji će raditi na dizajniranju i šivenju recikliranog tekstila, kao i ljude koji će raditi u prodavnici polovne robe. „Na ovaj način želimo da pomognemo ljudima u nevolji, jer će novi zaposleni u socijalnom preduzeću prvenstveno dolaziti iz ugroženih grupa kao što su žene, mladi i manjine“, kaže Arba.

Putovanje kroz vrijeme: kako je Skopska škola prešla u digitalno doba

Written on . Posted in Priče.

Kako su velike infrastrukturne investicije oslobodile sredstva za finansiranje savremenih digitalnih nastavnih sredstava u školi u Sjevernoj Makedoniji. Jedna od najstarijih škola u Skoplju, prijestonici Sjeverne Makedonije, zove se 25. maj. Sagrađena je 1967. godine i trenutno u njoj uči oko 1.500 đaka. Već 50 godina nikakvi značajniji radovi na održavanju ili obnovi nisu sprovedeni. Prozori, toaleti, krovovi, pa čak i stolice i klupe do nedavno su bili isti kao sedamdesetih godina prošlog vijeka, zbog čega je škola već počinjala da liči na muzej. Fadilj Murtezani bio je učenik ove škole sedamdesetih godina. Sjeća se da je tada škola važila za jednu od elitnih u gradu. Četrdeset godina kasnije, 2011. godine, postao je direktor škole. „Krov je prokišnjavao, zimi smo imali problema sa hladnoćom, a čak su i stolica i klupa u kojoj sam nekada sjedio i dalje bile tamo. Pronašao sam svoje ime na njoj“, kaže on sa dozom sjete. Zajedno sa novim rukovodstvom škole, Fadilj je preuzeo inicijativu za hitno poboljšanje stanja u kojem se škola nalazi.

„Infrastrukturne investicije u školu oslobodile su sredstva za finansiranje savremenih, digitalnih nastavnih sredstava.“

Ušteda energije i ulaganje u digitalna nastavna sredstva Radovi na renoviranju prvobitno su započeti kao inicijativa roditelja. Počeli su sa manjim popravkama, farbanjem školske ograde i čišćenjem dvorišta. Međutim, to nije bilo ni blizu dovoljno. Potrebni su bili mnogo ozbiljniji radovi za koje nije bilo sredstava. Međutim, energija i entuzijazam lokalne zajednice privukli su pažnju Ministarstva prosvjete i nauke, koje je ubrzo odobrilo zahtjev za obnovu i rekonstrukciju škole koja se finansirala uz podršku Investicionog okvira za zapadni Balkan (WBIF). WBIF je platforma koju pomaže EU i koja objedinjuje sredstva iz različitih izvora, uključujući Evropsku komisiju, bilateralne donatore i međunarodne finansijske institucije. Zahvaljujući toj inicijativi, na školi su obnovljeni krov i fasada, zamijenjeni su prozori i renovirane su podne površine, kao i sistem za grijanje i električne instalacije. Ovo ulaganje u modernizaciju posebno je poboljšao energetsku efikasnost škole, omogućavajući joj da štedi energiju i istovremeno poboljšava kvalitet nastave. Ušteda energije od više od 100% na godišnjem nivou, ostvarena ovim ulaganjima, oslobodila je finansijska sredstva koja su izdvojena za drugu svrhu.

„Naša predavanja su sada zanimljivija, mnogo su zabavnija; smatramo da imamo sreće i ponosimo se našom školom.“

O projektu Obnova škole 25. maj deo je većeg projekta koji uključuje izgradnju 70 novih objekata za fizičko obrazovanje u osnovnim i srednjim školama i obnovu 60 osnovnih i srednjih škola širom Sjeverne Makedonije. Projekat je imao koristi od kombinovanog ulaganja bespovratnih sredstava i kredita koji se usmeravaju kroz Investicioni okvir za zapadni Balkan, koji pomaže EU. To je obuhvatalo dva granta WBIF-ovih bilateralnih donatorskih doprinosa, kao i dva kredita u ukupnom iznosu od 42,5 miliona eura od Razvojne banke Saveta Evrope (CEB). O WBIF-u Investicioni okvir za Zapadni Balkan (WBIF) je platforma za koordinaciju donatora koja prikuplja sredstva iz različitih izvora, uključujući Evropsku komisiju. WBIF pruža finansiranje i tehničku pomoć strateškim investicijama u energetskom, ekološkom, socijalnom, transportnom i digitalnom infrastrukturnom sektoru. Takođe podržava inicijative za razvoj privatnog sektora. To je zajednička inicijativa EU, finansijskih institucija, bilateralnih donatora i vlada Zapadnog Balkana. Bolji pristup za sve Nastavnici i učenici škole sada imaju novi namještaj i nastavnu opremu, kao što su interaktivne table i video-projektori u svakoj učionici, što unaprjeđuje digitalne vještine učenika. „Naša predavanja su sada zanimljivija, mnogo su zabavnija; smatramo da imamo sreće i ponosimo se našom školom“, kaže Anilja Ibiši, učenica devetog razreda. Pored boljeg digitalnog pristupa, renoviranje je poboljšalo i pristup učenicima sa posebnim potrebama. Škola služi kao uzor i druge obrazovne institucije u Sjevernoj Makedoniji je uzimaju kao primjer za pristup adekvatnoj obrazovnoj infrastrukturi. Postizanje evropskih obrazovnih standarda u školi 25. maj privuklo je pažnju i dovelo do upisa novih učenika. Fadilj ponosno kaže: „Stopa upisa je takođe značajno porasla nakon renoviranja, jer se prijavljuju i stanovnici drugih opština“.

Čista voda za Prištinu! obezbijeđeno snabdijevanje vodom za godine što dolaze

Written on . Posted in Priče.

Od sporadičnog do konstantnog: kako je projekat koji je podržala EU spasio glavni grad Kosova od nestašice vode. Musa Hasani radi kao telefonista u prištinskom vodovodu duže od tri decenije. Njegov posao je na prvi pogled jednostavan: odgovara na telefonske pozive građana i prosljeđuje žalbe odgovornim odeljenjima. Međutim, oko 2000. godine, ovaj naizgled jednostavan posao postao je naporan i stresan. Musa se prisjeća kako je primao preko 200 poziva dnevno, od kojih su većina bile pritužbe građana na nestašicu vode. Posle rata 1999. godine, Priština se suočila sa velikim prilivom stanovništa iz ostalih djelova Kosova. Komunalna infrastruktura koja je planirana za manje od 150.000 stanovnika sada je morala da zadovolji potrebe više od 300.000 ljudi. Tokom sljedeće decenije, dešavalo se da prekidi snabdijevanja vodom budu duži i od deset sati dnevno u bilo kojem prištinskom naselju. „Ljudi su bili bijesni, jer je to značajno uticalo na kvalitet njihovog života. Iskaljivali su svoj bijes na nas preko telefona”, seća se Musa.

„U martu 2014. godine, Gračaničko jezero je imalo vode samo za još mjesec dana, a Batlavsko za dva. Da nismo imali period obilnih kiša u aprilu, Priština i okolne opštine bi ostale bez vode za piće.“

Priča o dva jezera Sokol Džafa je direktor Regionalnog vodovoda u Prištini. On se prisjeća da je još 2010. godine ovo preduzeće izvelo određene intervencije koje su u izvjesnoj mjeri poboljšale situaciju. Ali postojala je potreba za dugoročnim rješenjem. Tada su jedina izvorišta gradske vode bila dva vještačka akumulaciona jezera u blizini Prištine – Batlavsko i Gračaničko. Količina vode u ovim jezerima zavisi od padavina. A sa klimatskim promjenama koje su uticale na nivo vode u jezerima, zalihe su značajno varirale od prekomjerne akumulacije do blizu presušivanja. Kosovo je 2014. godine doživjelo najgoru nestašicu vode u posljednje tri decenije. „U martu 2014. godine, Gračaničko jezero je imalo vode samo za još mjesec dana, a Batlavsko za dva. Da nismo imali period obilnih kiša u aprilu, Priština i okolne opštine bi ostale bez vode za piće“, kaže Džafa. Međutim, situacija se promijenila nabolje zahvaljujući projektu regionalnog vodovoda za Prištinu vrijednog 35 miliona eura, uključujući i bespovratna sredstva EU u iznosu od 5 miliona eura. Zahvaljujući ovoj investiciji i finansiranju, usmjerenim kroz Investicioni okvir za Zapadni Balkan, projekat je spasio Prištinu od problema nestašice vode u narednim godinama i obezbijedio pouzdano snabdevanje za okolinu. Dio projekta bio je razvoj novog izvorišta vode u jezeru Gazivode. Infrastruktura omogućava da se voda kanališe od Ibarskog kanala do novoizgrađenog postrojenja za prečišćavanje vode u Škabaju. Novo postrojenje se sastoji od laboratorije, pogona i kancelarija, sa radionicom i zajedničkim prostorijama.

„Da nismo otvorili novu fabriku, morali bismo da objavimo vanrednu situaciju, a Priština i okolne opštine bi se u protekle dvije godine suočavale sa svakodnevnom dvanaestočasovnom nestašicom vode.“

O projektu Projekat regionalnog vodosnabdijevanja u Prištini imao je koristi od kombinovanog ulaganja bespovratnih sredstava i kredita koji se usmjeravaju kroz Investicioni okvir za zapadni Balkan (WBIF). To je uključivalo 5 miliona eura bespovratnih sredstava od Evropske unije, kredit od 20 miliona eura od razvojne banke KfW u ime njemačkog Ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj, kao i doprinos od 10 miliona eura od regionalnog Vodovoda. O WBIF-u Investicioni okvir za Zapadni Balkan (WBIF) je platforma za koordinaciju donatora koja prikuplja sredstva iz različitih izvora, uključujući Evropsku komisiju. WBIF pruža finansiranje i tehničku pomoć strateškim investicijama u energetskom, ekološkom, socijalnom, transportnom i digitalnom infrastrukturnom sektoru. Takođe podržava inicijative za razvoj privatnog sektora. To je zajednička inicijativa EU, finansijskih institucija, bilateralnih donatora i vlada Zapadnog Balkana. „2019. i 2020. godina bile su godine sa najdužom sušom posljednjih godina. Da nismo otvorili novu fabriku, morali bismo da objavimo vanrednu situaciju, a Priština i okolne opštine bi se u protekle dvije godine suočavale sa svakodnevnom dvanaestočasovnom nestašicom vode“, kaže Sokol Džafa. Isplativo i stabilno snabdijevanje Voda se crpi iz prirodnog izvora i kanališe otvorenim gravitacionim cjevovodom do stanice gdje se pumpa do postrojenja za tretiranje, preradu i filtriranje vode. Fabrika vode Škabaj ima kapacitet 700 l/s – dovoljno da obezbijedi isplativo i kontinuirano snabdijevanje vodom Prištinu, Obilić, Kosovo Polje, Gračanicu i Podujevo. Musa Hasani je svakako primijetio razliku otkako je sproveden ovaj projekat, zadovoljstvo Prištevaca i stanovnika okolnih mjesta, kao i kvalitet njihovog života svakako se poboljšao – a samim tim ima i manje bijesnih telefonskih poziva s kojima mora da se nosi. Nova infrastruktura donijela je i tehnološki napredak koji vlastima omogućava da prate vodostaj Badovačkog i Batlavskog jezera, čime se obezbjeđuje održivost vodnih resursa regiona.