Skip to main content

Moj povratak kući nakon 20 godina

Written by WeBalkans on . Posted in Stories.

Kako program koji sufinansira EU podržava izbjeglicu iz Bosne i Hercegovine da započne novi život u svom rodnom selu.

Rat u Bosni i Hercegovini je bio tragičan na svoj način za stotine hiljada porodica. Mnogi su izgubili svoje voljene, neki su izgubili samo posao ili morali da napuste svoje rodne gradove i sela, i da se više nikada tu ne vrate. Davorin Savić iz sela Bačevići kod Mostara jedan je od onih koji su preko noći morali napustiti svoju kuću i izbjeći odatle. Međutim, Davorin je i jedan od sretnika koji se uspio vratiti u svoje selo i tamo započeti novi život.

Grad Mostar je bio jedan od mnogih multietničkih gradova u Bosni i Hercegovini u kojima su Hrvati, Bošnjaci i Srbi živjeli u slozi. Međutim, ovaj sklad je narušen početkom rata 1992. godine koji je trajao do 1995. godine. Tokom rata, pobijene su hiljade ljudi, a procjenjuje se da je raseljeno preko milion ljudi, što ga čini najrazornijim sukobom u Evropi od kraja II Svjetskog rata.

“Bilo je teško živjeti kao izbjeglice, ali uspjeli smo nekako preživjeti. Iznajmili smo neko mjesto da tu živimo, a ja sam uglavnom radio na lokalnoj pijaci, za male pare.”

Konačno sam kući

Samo što je počeo sukob u Mostaru, već se jako pojačao i proširio, i to nevjerovatnom brzinom. Stoga je Davorin, zajedno sa svojom porodicom, morao brzo da reaguje i napusti njihovu imovinu i kuću u selu. Njegova porodica i Davorin su bili Srbi pa su se odlučili poći za Srbiju. Za Davorina su još svježa sjećanja iz 1992. godine kada je napustio porodičnu kuću, zajedno sa bratom i majkom, da bi pobjegao u Beograd. “Bilo je teško živjeti kao izbjeglice”, prisjeća se on. “Ali uspjeli smo nekako preživjeti. Iznajmili smo neko mjesto da tu živimo, a ja sam uglavnom radio na lokalnoj pijaci, za male pare.”

U Beogradu je živio 18 godina, ali se 2010. njegova porodica konačno vratila u Bačeviće i tada saznala da im je kuća potpuno srušena. Bili su očajni tada ali srećom njihova situacija se trebala uskoro promijeniti. “Upoznali smo komšije koji su nam rekli za program rekonstrukcije kuća za povratnike”, kaže Davorin. “Brzo smo predali zahtjev Regionalnom stambenom programu.”

Davorin priznaje da život u Bosni i Hercegovini nije lak, posebno za povratnike i interno raseljena lica. Iako je prije rata radio u elektrani, po povratku u BiH nije mogao tu naći posao. Još uvijek nema posao sa sigurnom platom ili zdravstvenim osiguranjem.

“Nikad nisam ni slutio da ću se vratiti u svoje selo i proizvoditi povrće u stakleniku i obrađivati ​​zemlju.”

O projektu

U okviru Regionalnog stambenog programa u Bosni i Hercegovini do sada je isporučeno oko 1.800 stambenih jedinica. Konačni cilj je da se do juna 2023. godine izgradi više od 3.000 stambenih jedinica. Za Regionalni stambeni program do sada je dodijeljeno skoro 291 milion eura, od čega je više od 76 miliona eura za projekte u BiH. Evropska unija je glavni donator Programa, obezbijeđujući sredstva u iznosu 235 miliona eura.

Ipak, uprkos svemu, Davorin uspijeva obezbijediti dostojanstven život sebi, svojoj majci i porodici svog brata, koji je preminuo prošle godine. Tome su značajno doprinijeli Regionalni stambeni program koji je obezbijedio sredstva za izgradnju njihove kuće, kao i internacionalna humanitarna agencija Catholic Relief Services koja je porodici obezbijedila staklenik i mali traktor. „Nikad nisam ni slutio da ću se vratiti u svoje selo i proizvoditi povrće u stakleniku i obrađivati ​​zemlju“, smije se. “To je naprosto sjajno. Svoje proizvode prodajem na pijaci u Mostaru.”

Kada promišlja i razgovara o svom današnjem životu, Davorin ne propušta  priliku da se osvrne na ljubaznost svojih komšija iz različitih etničkih grupa. Za razliku od situacije kada je morao da bježi iz Bačevića, sada kaže: “Živimo zajedno, pomažemo jedni drugima i slavimo sve praznike”.

Razvoj poljoprivrednih gazdinstava na vojvođanskim poljima

Written by WeBalkans on . Posted in Stories.

Mladi srbijanski poljoprivrednik ostvaruje svoj dječački san uz podršku EU.

Milan Plavšić (35) živi u Sremskoj Mitrovici u pokrajini Vojvodini, na sjeveru Srbije. Potiče iz porodice koja se generacijama bavi poljoprivredom, ali za razliku od oca i djeda, Milan je imao priliku da završi poljoprivredni fakultet u Novom Sadu. Njegov cilj je da unaprijedi porodični biznis. “Od djetinjstva sam navikao na poljoprivredu. Jednostavno volim taj posao i nikada nisam razmišljao da se bavim drugim”, kaže Milan.

Vojvodina je poznata po svom bogatom zemljištu koje je već vijekovima idealno za poljoprivredne kulture poput kukuruza, pšenice, soje i suncokreta. Ta pokrajina je najveći proizvođač i izvoznik ratarskih kultura u regionu Zapadnog Balkana. Poput Milana, većina ljudi u regionu radi u poljoprivredi, ali, uprkos prednosti dobrog zemljišta, poljoprivrednici se suočavaju sa ozbiljnim poteškoćama. „Neka od malih poljoprivrednih domaćinstava, sa dva do tri hektara zemlje, prodaju svoju zemlju ili je iznajmljuju većim proizvođačima jer nisu u mogućnosti da ulažu u novu tehnologiju i nabavku opreme za modernu poljoprivredu“, kaže on.

“Stari traktor je počeo da predstavlja pravi problem, jer nije više dobro radio i nismo mogli ispoštovati rokove niti proizvesti potrebne količine usjeva.”

Novi traktor i bolje poslovne prilike

Milan kaže za sebe da pripada skupini srednjih proizvođača, a ima 20 jutara zemlje. Traktor je ključan za njegov rad, a njegova porodica posjeduje jedan koji je kupljen još davne 1987. godine. Milan se prisjeća svoje radosti kada je po prvi put vozio taj traktor. Imao je tada samo 12 godina. Međutim, vremenom se mašina rashodovala i pokazala se starom za predviđene poslove. „Stari traktor je počeo da predstavlja pravi problem, jer nije više dobro radio i nismo mogli da ispoštujemo rokove niti proizvedemo potrebne količine usjeva“, kaže Milan.

Porodica je znala da treba da investira u novi traktor, koji može koštati i do 70.000 eura – inače veoma skup dio opreme, uzevši u obzir veličinu njihovog posla. Nisu imali dovoljno novca za ulaganje, a uzimanje kredita za ovaj iznos izgledalo je previše rizično i skupo na duže staze. Međutim, bez nove opreme njihov posao bi bio ozbiljno ugrožen.

Ipak, dobili su tračak nade kada je Milan čuo za program Instrumenta pretpristupne pomoći za ruralni razvoj (IPARD) koji finansira EU i koji podržava poljoprivredu u Srbiji i regionu. Kako je ustanovio da njegovo gazdinstvo ispunjava kriterijume, Milan je odlučio da se prijavi za tu podršku. Prijava je uspješno odabrana za podršku i porodica je mogla kupiti novi traktor.

“Sa novim traktorom koji smo dobili uz podršku EU, sada mogu raditi brže i bezbijednije i imati kvalitetnije usjeve.”

O projektu

Dio Instrumenta za pretpristupnu pomoć (IPA) koji je kreiran da podrži zemlje na putu ka članstvu u EU, znan kao Instrument za pretpristupnu pomoć za ruralni razvoj (IPARD) fokusira se na poljoprivredno-prehrambene sektore tih zemalja i ruralnih područja. Putem ovog alata, EU pruža finansijsku i tehničku pomoć korisnicima kako bi poljoprivredni sektor i ruralna područja učinili održivijima, usklađujući ih sa Zajedničkom poljoprivrednom politikom EU.

IPARD program je podržao Milanovu porodicu tako što je finansirao 50% ukupnog iznosa za kupovinu novog traktora. Ostatak iznosa porodica je obezbijedila svojom ušteđevinom i tako što je podigla kredit u banci, koji je lakše odobren zahvaljujući IPARD podršci. „Sa novim traktorom koji smo dobili uz podršku EU, sada mogu raditi brže i bezbijednije i imati kvalitetnije usjeve“, kaže Milan.

Milan ima viziju da proširi svoj posao jer ima kvalitetno zemljište i tržište. Ono što je najvažnije, sada ima i novi Steyr traktor. To je baš onaj austrijski traktor o kojem je sanjao kada je bio dječak. „San svakog dječaka koji živi u poljoprivrednom domaćinstvu je kupovina novog traktora. To je bio i moj san. Uz podršku EU, ovaj san se ostvario”, kaže Milan.

Most na rijeci Savi

Written by WeBalkans on . Posted in Stories.

Evropska unija podržava izgradnju novog mosta između Hrvatske i BiH. Most će “pokrenuti promjene” u lokalnim ekonomijama i u široj regiji, te će poboljšati veze između Zapadnog Balkana i Evropske unije.

Teran Mušinovič je vozač kamiona iz Bosne i Hercegovine (BiH). On putuje i prevozi robu u Hrvatsku i druge zemlje Evropske unije već duži niz godina. Teran kaže da mu je čekanje na granici jedan od najtežih dijelova njegovog posla. On smatra da je prelaz Gradiška najzagušeniji od svih bosanskohercegovačkih graničnih prelaza. „U Gradišci čekamo pet, šest, sedam, nekad i osam sati“, kaže Teran.

Gradiška nije samo ime prelaza već i grada koji se nalazi na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. Smještena je na desnoj obali rijeke Save nasuprot Staroj Gradiškoj, koja je takođe mali grad koji se nalazi  s druge strane Save, u Hrvatskoj. Gradiška je ranije bila tiho mjestašce kojeg bi povremeno neko posjetio. To se promijenilo kada su Bosna i Hercegovina i Hrvatska stekle nezavisnost, i kada je taj gradić postao glavni granični prelaz između dvije države. Danas su duge kolone vozila i frustrirani vozači redovan prizor u tom gradu, jer cesta ka granici prolazi upravo kroz njega, dužinom od oko dva kilometra, i to uzrokuje gužve u saobraćaju, uska grla i zagađenje vazduha.

„Most je tada građen sa svrhom da poveže dva mala grada. Međutim, sada je na njemu granični prelaz i to uzrokuje probleme sa dugim kolonama na granici i unutar same Gradiške.”

Most između ljudi i privrede

Davor Vučković radi kao koordinator u JP Autoputevi, preduzeću za autoputeve u Republici Srpskoj. On kaže da je stari most izgrađen sedamdesetih godina prošlog vijeka i da i dan danas povezuje dvije države na graničnom prelazu Gradiška. “Most je tada građen sa svrhom da poveže dva mala grada. Međutim, sada je na njemu granični prelaz i to uzrokuje probleme sa dugim kolonama na granici i unutar same Gradiške – kaže Davor.

Uz podršku Evropske unije, situacija se sada promijenila. U sklopu investicionog projekta Koridora Vc – najvećeg infrastrukturnog projekta u istoriji zemlje – novi most, zajedno sa prekograničnim objektima, izgrađen je izvan urbanog centra. Zvanično je otvoren u oktobru 2021. godine, dug je 430 metara, i sada povezuje preko rijeke Save cijelu regiju Zapadnog Balkana sa EU a ne samo BiH i Hrvatsku.

Očekuje se da će moderni objekti i poboljšana infrastruktura smanjiti vrijeme čekanja na granici na putu 2a, koji je dug skoro 240 km i ide kroz Bosnu i Hercegovinu od Lašve (Zenica) preko Banja Luke do Okučana u Hrvatskoj. Sveukupna angažovana sredstva za izgradnju mosta, graničnih objekata i dionice autoputa 2a između Banja Luke i Gradiške, koja je već završena 2011. godine, dolaze iz granta Evropske unije u iznosu od 3,2 miliona eura i kredita od 65 miliona eura od Evropske investicione banke, neprofitne finansijske institucije EU.

“Zahvaljujući podršci EU, BiH ima više od 200 km najnaprednije mreže autocesta sa najvišim sigurnosnim standardima za sve korisnike na putevima. Dio te mreže je 105 km koji su izgrađeni u Republici Srpskoj i oko 115 km u Federaciji Bosne i Hercegovine.”

O projektu

Panevropski koridor Vc u Bosni i Hercegovini je prvi veliki autoput i najveći infrastrukturni projekat u istoriji zemlje. Evropska unija je do danas uložila preko 225 miliona eura grantova u kombinaciji sa blizu milijardu eura kredita preko Evropske investicione banke, za izgradnju 12 dionica autoputa na Koridoru Vc u BiH i jednog prekograničnog mosta.

Ovo finansiranje je obezbijeđeno posredstvom Investicioniog okvira za Zapadni Balkan, Western Balkans Investment Framework, donatorske investicione platforme koju vodi EU, a koja objedinjuje grantove sa partnerskim finansiranjem da bi se pružila podrška proširenju EU i društveno-ekonomskom razvoju regiona.

Davor kaže da će se kretanje robe i ljudi značajno povećati zbog ove investicije, a poboljšanju sigurnosti će doprinijeti i blaži promet i kvalitetne veze. “Zahvaljujući podršci EU, BiH ima više od 200 km najnaprednije mreže autocesta sa najvišim sigurnosnim standardima za sve korisnike na putevima. Dio te mreže je 105 km koji su izgrađeni u Republici Srpskoj i oko 115 km u Federaciji Bosne i Hercegovine.”

Međutim, ove uspostavljene veze neće se odnositi samo na povezivanje BiH i Hrvatske. Novi granični prelaz će takođe obezbijediti vezu sa širom transevropskom transportnom mrežom, što će promijeniti tokove ​​lokalne privrede. Time će se ubrzati tranzit kamiona ka EU, što će biti posebno značajno za Terana i njegove brojne kolege. Prekogranični prelaz će takođe imati i širi uticaj – stvarat će se nova radna mjesta, i prilike, doslovno i metaforički, za „izgradnju mostova” između prekograničnih zajednica i kultura.

Putevima Majke Tereze

Written by WeBalkans on . Posted in Stories.

Kako obnovljena hodočasnička planinska staza jača lokalne ekonomije Kosova i Sjeverne Makedonije i doprinosi zajedničkom kulturnom nasljeđu.

Letnica je selo na jugoistoku Kosova koje broji manje od 5.000 stanovnika. Međutim, u nekoliko sedmica tokom ljeta, broj ljudi u tom selu poraste na 30.000 radi poznatog hodočašća ka kipu Crne Madone, Gospe Letničke.

Ovaj kip je star više od 300 godina, a njegova istorija seže do Skoplja, glavnog grada Sjeverne Makedonije. Nakon povlačenja austrijske vojske iz Skoplja, što se desilo u šesnaestom vijeku, i povratka tog grada pod osmansku vlast, neki od gradskih katolika pobijegli su u Letnicu i ponjijeli sa sobom kip Crne Madone. U devetnaestom vijeku Fulgencije Carev, skopski nadbiskup, organizovao je godišnje hodočašće u Letnicu.

„S obzirom da je Majka Tereza porijeklom iz Prizrena na Kosovu, a odrastala u Skoplju, njeno djetinjstvo je savršen primjer zajedničkog kulturnog nasljeđa koje treba da povezuje ljude iz ta dva mjesta i šire.”

Na tom hodočašću, u avgustu 1928., jedan od hodočasnika bila je i mlada Agnesa Gondže Bojadžiju, koja je inače bila poklonik na tom putovanju od svoje sedme godine. Agnesa je rođena i živjela u Skoplju, ali je upravo u Letnici na dan Uspenja Bogorodičnog čula njen poziv, poziv Gospe Letničke, Crne Madone, zbog kog je odlučila da postane misionarka i služi siromašnima širom svijeta. Te godine je napustila Skoplje i pridružila se časnim sestrama Loreto i otplovila u Indiju pod imenom Sestra Marija Tereza.

Oslobođen kulturni i ekonomski potencijal

Prekogranična hodočasnička staza kojom je išla Majka Tereza bila je zatvorena i nije korištena decenijama, nije bila održavana i ljudi su počeli koristiti vozila za dolazak u Letnicu. Kosovska fondacija za kulturno nasljeđe bez granica (CHwB Kosovo) i njihova partnerska organizacija, Fondacija za razvoj malih i srednjih preduzeća u Skoplju (RECS – Skoplje), uvidijeli su da će obnova i ponovno otvaranje planinskog puta biti dobra prilika za promociju kulturnog nasljeđa i ekonomskog razvoja regiona, posebno kada se taj put dovede u vezu sa životom Majke Tereze.

Adea Mekuli je menadžer projekta. „Majka Tereza je poznata širom svijeta, ali ne postoji mnogo informacija o mladoj Agnesi Gondže Bojadžiju, o njenom životu prije nego što je postala poznata“, kaže Adea. „S obzirom da je Majka Tereza porijeklom iz Prizrena na Kosovu, a odrastala u Skoplju, njeno djetinjstvo je savršen primjer zajedničkog kulturnog nasljeđa koje treba da povezuje ljude iz ta dva mjesta i šire.”

Podrška Evropske unije je bila od krucijalnog značaja

Ideju je podržala EU, a istraživanje i prikupljanje informacija o ranom životu Majke Tereze bila je jedna od glavnih komponenti projekta “Kulturna ruta – Putevima Majke Tereze”koji je razvijen u okviru Programa prekogranične saradnje između Kosova i Sjeverne Makedonije i finansiran od Evropske unije.

Osim obnove i označavanja hodočasničke rute kao pješačke staze, te prikupljanja i objavljivanja informacija o ranom životu Majke Tereze, projekat je takođe doprinio restauraciji objekata kulturnog naslijeđa kao što je Muzej Majke Tereze u Prizrenu, hodočasničko mjesto u selu Letnica i manastiru Svetog Pantelejmona u Gornjim Nerezima u Skoplju.

“Projekat će uticati na dalje kulturno obrazovanje ljudi u prekograničnom području i na dalji ekonomski razvoj prekograničnog regiona.”

O projektu

Glavni cilj projekta „Kulturna ruta – Putevima Majke Tereze“ koji finansira Evropska unija bio je jačanje saradnje između organizacija civilnog društva i drugih na Kosovu i u Sjevernoj Makedoniji kroz prepoznavanje zajedničkih vrijednosti i zajednički ekonomski rast.

Adea objašnjava da je podrška Evropske unije bila ključna za oživljavanje projekta, sa širim uticajima koji će odjeknuti u cijelom regionu. „Projekat će uticati na dalje kulturno obrazovanje ljudi u prekograničnom području i na dalji ekonomski razvoj prekograničnog regiona“, kaže ona.

Ruta Majke Tereze sada je otvorena za posjetioce koji žele pješačiti ili pridružiti se hodočašću u starom stilu, a usput i saznati više o jednoj od najznačajnijih ličnosti dvadesetog stoljeća.

Zapadni Balkan je prepun prilika za organsku poljoprivredu

Written by WeBalkans on . Posted in Stories.

Projekat koji finansira EU podržava pčelare iz Sjeverne Makedonije da pređu na organsku poljoprivredu.

Opština Kavadarci se nalazi u regionu Tikveš u Severnoj Makedoniji. Ova opština ima manje od 40.000 stanovnika, i kao i mnoga druga ruralna područja na Zapadnom Balkanu, suočava se s problemom migracije mladih i porodica koje odlaze u veće gradove u potrazi za boljim životom. Migracija je bila glavni motiv za pokretanje Vitac incubator projekta finansiranog od strane EU koji promoviše organsko pčelarstvo u ruralnim područjima. Budući da su migracije uslovljene nedostatkom prilika za zaradu u ruralnim područjima, EU staje tome u kraj finansirajući ovaj projekat. Zlatka Milkov je jedna od mještanki koja nije napustila Kavadarce. Ona je diplomirani agronom, ali je nekoliko godina radila kao knjigovođa. Zlatkin suprug radi kao električar, a u slobodno vrijeme čuva pčele. „Nikada me nije pretjerano zanimalo pčelarstvo; Suprugu sam pomagala u pakovanju meda tek kada smo dobili finalni proizvod – kaže Zlatka.

Međutim, 2020. godine njen suprug je čuo za program obuke za organsku proizvodnju meda, koji je obezbijedio Vitac projekat, a koji je osmišljen i implementiran kroz Regionalni program lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu (ReLOaD) koji finansira EU. Zlatka u tom period nije radila i imala je više slobodnog vremena od svog supruga koji joj je predložio da se pridruži projektu. Pristala je na to, ali nevoljko.

„Naučila sam mnoge stvari, od biologije pčela do zanimljivih detalja o proizvodnji meda. Svaki trenutak je bio zabavan i zanimljiv”

Organsko pčelarstvo, buduća poslovna prilika

Obuka je trajala devet mjeseci i uključivala je teorijsko i praktično znanje o ekološkom pčelarstvu. „Naučila sam mnoge stvari, od biologije pčela do zanimljivih detalja o proizvodnji meda. Svaki trenutak je bio zabavan i zanimljiv”, kaže Zlatka.

U tih godinu dana, projekat je podržao 15 učesnika, uključujući žene i mlade iz regiona. Tokom praktične obuke, učesnici su napravili 30 organskih pčelinjih zajednica koje su im potom date kako bi mogli započeti ili proširiti svoju organsku proizvodnju meda. Učesnici su takođe dobili certifikate za organski uzgoj pčela. Pored toga, naučili su kako se uzgaja organska hrana, uključujući organski med, i kako se to radi bez upotrebe pesticida i gnojiva i genetski modifikovanih organizama (GMO). Zbog široko rasprostranjenog uvjerenja da je organska hrana sigurnija, hranljivija i boljeg ukusa, oni su dobili pristup tržištu organske hrane, a ono je u povoju i jako cijenjeno širom svijeta.

„Podrška EU je bila ključna za ovaj projekat, jer opštine u regionu imaju sredstva samo za projekte malih razmjera. Uz podršku EU, uspjeli smo implementirati mnogo veći projekat i dugoročno zadovoljiti potrebe lokalne zajednice.”

O projektu

Osnovni cilj Vitac incubator projekta za organsko pčelarstvo je sprječavanje iseljavanja stanovništva i doprinos oživljavanju seoskih naselja u opštini Kavadarci. Projektne aktivnosti su uključivale teorijsko i praktično obučavanje učesnika o proizvodnji organskih pčelinjih proizvoda i o organizaciji pčelinjih zajednica.

Osim toga, preko osnovanog informativnog centara poljoprivrednici iz opštine Kavadarci sada dobijaju besplatne savjete i smjernice kako svoju poljoprivrednu proizvodnju pretvoriti u organsku. Ovaj projekat, kojeg je realizovalo Udruženje organskih proizvođača Biovita, finansiran je u okviru ReLOaD-programa kojeg finansira EU, a sufinansiran je od opštine Kavadarci.

Biljana Georgievska, menadžerka projekta, kaže da je projekat iziskivao mnogo truda da bi se pravilno realizovao, i da je uspješnost projekta zavisila od posvećenosti učesnika. „Podrška EU je bila ključna, jer opštine u regionu imaju sredstva samo za projekte malih razmjera. Uz podršku EU, uspjeli smo implementirati mnogo veći projekat i dugoročno zadovoljiti potrebe lokalne zajednice”, kaže ona.

Zlatka danas vodi porodični pčelarski biznis koji je sada skoro 100% organski. Zanimljivo je da je u međuvremenu Zlatkina porodica osvojila prvu nagradu za kvalitet meda na godišnjem državnom takmičenju u Tetovu. “Razmišljam da uskoro otvorim prodavnicu organske hrane. Ako uspjemo s tim, onda bih možda mogla da se posvetim organskom uzgoju u potpunosti”, kaže Zlatka.

“Konačno dom koji je moj”

Written by WeBalkans on . Posted in Stories.

Program koji sufinansira EU nudi hrvatskoj izbjeglici novi dom i život u Srbiji.

Četrdesetrogodišnja Mira Mihajlović odrasla je sa ocem, majkom i mlađim bratom u selu kod Karlovca u Hrvatskoj. Imala je sretno djetinjstvo, išla je u srednju turističku školu i maštala da postane menadžer u turizmu. Njen život se promijenio tokom rata 1995. kada je Mira imala 17 godina. „Bilo je užasno; nismo znali šta da radimo u toj situaciji, ali instinkt nam je govorio da treba da idemo – da trčimo“, kaže Mira.

Tako su se Mira i njena porodica zaputili u nepoznato. Prvo su se pridružili koloni izbjeglica, a kako nisu imali vozilo, u pomoć im je pritrčao komšija koji je imao traktor. Nakon nekog vremena nestalo im je goriva pa su morali nastaviti pješice da idu još nekoliko dana. Dok su pješačili kroz šumu, Mirin brat – koji je imao samo 13 godina – odlutao je od svoje porodice pa su se oni vraćali nazad, u potrazi za njim. Srećom, pronašli su ga, ali Mira govori da je njen brat zbog ovog iskustva imao problema i noćne more izvjesno vrjeme.

„Nisam vjerovala da ću dobiti podršku da izgradim sopstveni dom. Zapravo, uopšte nisam vjerovala.”

Kada su tek došli u Srbiju, Mira i njena porodica živijeli su u kolektivnim centrima za izbjeglice i radili na poljima kukuruza, čistili kuće i cijepali drva da bi zaradili za život. Nakon nekog vremena Mira se udala, ali taj brak je bio neuspješan i nakon dvije godine ona je izlašla iz njega. Vratila se da živi sa svojom porodicom. “Bilo je jako teško. Bilo je teško naći posao, a morali smo da plaćamo kiriju i druge troškove”, kaže ona.

Ponovo se odselila, ovaj put od roditelja, i nastanila se sa svojim malim sinčićem u selu Ratar kod Obrenovca. Imala je sreću da je počela da radi kao čistačica u obližnjoj školi, ali joj je i dalje bilo teško plaćati kiriju svojom platom.

Mira je od susjeda čula da Regionalni stambeni program (RHP) pomaže izbjeglicama i raseljenim licima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine rješavajući im stambene probleme. Odlučila je da se prijavi za njihovu pomoć, iako je bila veoma skeptična u razmišljanjima da bi mogla da dobije krov nad glavom. “Nisam vjerovala da ću dobiti podršku da izgradim sopstveni dom. Zapravo, uopšte nisam vjerovala”, kaže ona.

Pozitivna budućnost je pred nama

Regionalni stambeni program, čiji je glavni donator EU, pozitivno je odgovorio na Mirin zahtjev. Miri je ponuđeno više mogućnosti. Rečeno joj je da može dobiti stan, ili, ako ima zemljište, projekat bi joj pomogao da na njemu sagradi kuću. Mira je odabrala treću opciju, gdje joj je program pomogao da kupi kuću u kojoj je već živjela kao podstanar.

“Prvi put u životu imam nešto svoje. Zaista sam sretna i opuštena. Mirno zaspim kad legnem.”

O projektu

Regionalni stambeni program (RHP) je zajednička inicijativa Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije. RHP ima za cilj da doprinese rješavanju situacije raseljenosti i obezbijedi dugoročna stambena rješenja najugroženijm izbjeglicama i raseljenim osobama nakon sukoba 1991-1995 u bivšoj Jugoslaviji.

Na osnovu trenutnih obećanja međunarodne donatorske zajednice, do kraja 2022. godine, RHP bi trebao obezbijediti trajno stambeno rješenje za 11.800 najugroženijih porodica – što znači više od 36.000 ljudi u četiri partnerske zemlje. Ukupni troškovi ovih projekata su 291 milion eura, od čega će 237 miliona eura (80%) biti finansirano od strane donatora RHP, a preostalih 54 miliona eura (20%) iz partnerskih zemalja. Evropska unija koja izdvaja 235 miliona eura je glavni donator ovog programa.

Kada je konačno kupila kuću, njen život se promijenio iz korijena, i to na bolje, jer se oslobodila bremena plaćanja kirije. Uz podršku Catholic Relief Services, uspjela je izgraditi i staklenik u svom vrtu u kojem uzgaja povrće koje prodaje na lokalnom tržištu i tako ostvaruje dodatni prihod. “Prvi put u životu imam nešto svoje. Zaista sam sretna i opuštena. Mirno zaspim kad legnem – kaže Mira.

Mira kaže da je budućnost pozitivna. Kako selo još uvijek nema prodavnicu, jedan od njenih planova je da otvori malu prodavnicu u bivšoj štali koja se nalazi u njenom dvorištu. Tim bi dodatno zarađivala i mogla da obezbijedi bolju budućnost svom sinu. Sada kada osjeća da joj je sreća naklonjena, vjeruje da bi mogla dobiti dodatnu podršku od donatora za svoj biznis.

Pobrinimo se da reciklirano postane moda na Kosovu

Written by WeBalkans on . Posted in Stories.

Closing the loop: projekat koji finansira EU uvodi koncept recikliranja tekstila na Kosovo.

Na Kosovu, rijetko da možete naići na kante za odvojeni otpad, a reciklažu uglavnom obavljaju pojedinačni sakupljači smeća koji sakupljaju metalni, kartonski i plastični otpad iz običnih kanti za smeće i prodaju ga dalje. Međutim, zahvaljujući nevladinoj organizaciji Let’s Do It Peja, u Peći, gradu na zapadu Kosova, počelo je sakupljanje tekstilnog otpada. Arba Shehu je mlada i strastvena ekološka aktivistica koja je zajedno sa svojim kolegama iz nevladine organizacije identifikovala ovaj problem i odlučila da doprinese njegovom rješenju. Sada je menadžerka projekta.

Arba objašnjava da se ideja za projekat rodila iz potrebe da se učini nešto povodom velike količine proizvedenog tekstilnog otpada i zato što javne institucije nisu uspjele da razviju održiv sistem prikupljanja i upravljanja otpadom u Peći niti bilo gdje drugo na Kosovu. Prema njenim riječima, većina lokalnog otpada završava na legalnim i ilegalnim deponijama koje većinom nisu u skladu sa osnovnim ekološkim i zdravstvenim standardima. „Iako je pravni okvir djelimično usklađen sa okvirom EU, otpad je još uvijek jedan od najznačajnijih problema na Kosovu“, kaže Arba.

 

“Iako je pravni okvir djelimično usklađen sa okvirom EU, otpad je još uvijek jedan od najznačajnijih problema na Kosovu.”

Modni proizvodi napravljeni od otpada

Projekat „Promovisanje cirkularne ekonomije kao održivog modela razvoja društvenih preduzeća – SEREC“, finansiran od strane EU, započeo je u januaru ove godine. Nevladina organizacija postavila je punktove za sakupljanje tekstila na par mjesta, u samom centru grada. Projektni tim je bio obradovan velikim odzivom lokalnog stanovništva za ovu akciju. Lokalci su donosili svoj tekstilni otpad na ova mjesta.

Projekat se zasniva na takozvanom konceptu „3R“ („Reduce, Reuse and Recycle“). Osim ekološkog doprinosa, projekat je pružio i ekonomski doprinos jer su otvoreni i second-hand butici u kojim se prodaje donirana odjeća koja je u dobrom stanju.

Arba smatra da će dugoročni efekat projekta izostati ako mlađe generacije nisu aktivno uključene u njega. Iz tog razloga, obrazovna komponenta ovog projekta je najvažnija za Arbu i njene kolege. U saradnji sa srednjom umjetničkom školom u Peći, Let’s Do It Peja pokrenuo je vannastavni kurs dizajna. Tokom tog kursa mladi učenici, pod mentorstvom iskusnih modnih dizajnera koji su angažovani na projektu, rade na dizajnu i šiju novu odjeću od prikupljenog tekstilnog otpada. Arba objašnjava da joj je ovo najuzbudljiviji dio projekta: „Učenice su jako strastvene, a vidjeli smo kako osmišljavaju vrlo zanimljive dizajne.“

„Veoma sam zahvalna što sam dio SEREC projekta koji finansira EU. Saznajem mnogo novih stvari i širim svoje profesionalne vidike učeći o modnoj industriji.”

O projektu

Projekat „Promovisanje cirkularne ekonomije kao održivog modela za razvoj društveno odgovornih preduzeća – SEREC“ finansiran od strane EU pokrenut je u januaru i završit će se u decembru 2021. Glavni cilj projekta je da podrži razvoj društveno odgovornih preduzeća na Kosovu i utiče na veće zapošljavanje ugroženih grupa, prvenstveno žena i mladih, kroz primjenu koncepata cirkularne ekonomije.

Yllka Latifi je jedna od učenica koje učestvuju u vannastavnom kursu koji je dio ovog projekta. Ona kaže: „Veoma sam zahvalna što sam dio SEREC projekta koji finansira EU. Saznajem mnogo novih stvari i širim svoje profesionalne vidike učeći o modnoj industriji.”

Cilj SEREC projekta je da bude samoodrživ i da nastavi sa svojim aktivnostima i nakon što EU prestane da ga finansira. NVO Let’s Do It Peja trenutno radi na registraciji i pokretanju društveno odgovrnog preduzeća koje promoviše 3R koncept i ima 3R u svom nazivu. Na taj način planiraju da obezbijede održivost ovog projekta pretvarajući ga u preduzeće sa dugoročnim ekonomskim i ekološkim koristima za zajednicu.

Ovo novo, društveno odgovorno preduzeće, imat će za cilj da zaposli osoblje koje će raditi na dizajniranju i šivanju recikliranog tekstila, kao i ljude za rad u second-hand buticima. „Na ovaj način želimo da pomognemo ljudima koji su u nepovoljnom položaju. To ćemo činiti tako što ćemo u ovom preduzeću zapošljavati prvenstveno te ljude: žene, mlade i pripadnike manjine“, kaže Arba.

Sarajevo je na putu da postane zeleniji i čišći grad

Written by WeBalkans on . Posted in Stories.

Uz finansiranje Evropske investicione banke, sarajevska tramvajska mreža prvi put u 40 godina dobija nova vozila.

Dok je Sarajevo bilo pod austrougarskom upravom, ono je služio kao poligon za testiranje novih izuma prije nego što bi ih koristili u Beču. Sarajevski tramvaj pušten je kao probna tramvajska linija na Novu godinu 1885., čime je sarajevska tramvajska mreža postala jedna od najstarijih u Evropi.

Tramvajska mreža je nastavila da funkcioniše više od jednog vijeka, čak i u teška vremena kao što su Prvi i Drugi svjetski rat. Tokom opsade Sarajeva 1992.-1995., kolosijek i brojna vozila su teško oštećeni. Iako je rad tramvaja zaustavljen na neko vrijeme tokom opsade, saobraćaj je nastavljen u aprilu 1994. Od tada se tramvajska mreža suočava s poteškoćama, a većina vozila stara su oko 40 godina.

 “Mnogi tramvaji koje ja vozim su isti oni u kojim sam se vozio kada sam bio dijete, prije 40 godina!”

Smanjenje zagušenja, povećanje sigurnosti

Hidajet Šarić ima 46 godina. Više od 20 godina radi kao vozač tramvaja za sarajevsku tramvajsku mrežu. Sjeća se kako je kao školarac putovao u školu tramvajem. „Mnogi tramvaji koje ja vozim su isti oni u kojim sam se vozio kada sam bio dijete“, kaže on. Hidajet objašnjava da su posljednja nova vozila kupljena neposredno prije Zimskih olimpijskih igara koje su održane u Sarajevu 1984. godine.

Grad je godinama kupovao neke polovne tramvaje i radio na njihovom održavanju i unapređenju, ali kvalitet postojećeg  voznog parka je daleko od kvaliteta tramvaja koji se koriste u drugim evropskim gradovima i širom svijeta. Hidajet govori da on i njegove kolege povremeno imaju tehničke probleme kada se tramvaji pokvare i moraju biti odvučeni sa šina da bi se popravili. To odvlačenje tramvaja je opasan postupak jer se tramvaji tada moraju voziti unazad. Pri tom se nailazi i na zavoje koji onemogućavaju dobru vidljivost što predstavlja ozbiljnu opasnost od nesreće. Dodaje da ni putničko iskustvo pri vožnji nije uvijek zadovoljavajuće jer tramvaji nemaju klimu.

Međutim, ovi problemi će uskoro biti prevaziđeni uz podršku Evropske investicione banke (EIB) – kreditnog ogranka Evropske unije – koja je ponudila 40 miliona eura za modernizaciju sarajevskog javnog prevoza. Ova poboljšanja će značajno povećati sigurnost i smanjiti saobraćajne gužve i zagađenje zraka u glavnom gradu Bosne i Hercegovine i okolnim opštinama.

“Novi sistem i vozila opremljena najnovijom tehnologijom pomoći će nam da povećamo broj putnika koji koriste javni prevoz i smanjimo gužve u saobraćaju u gradu, a istovremeno učinimo Sarajevo čišćim i zelenijim.”

O projektu

EIB je obezbijedila 40 miliona eura za mrežu gradskog saobraćaja u Kantonu Sarajevo. Finansiranje, obezbjeđeno po najpovoljnijim uslovima, omogućit će modernizaciju i proširenje tramvajske i trolejbuske mreže tako što će se zamijeniti postojeća vozila i izgraditi nove tramvajske linije. Očekuje se da će uspostavljanje efikasnijeg i pouzdanijeg sistema javnog prevoza podstaći putnike da koriste javni prevoz umjesto sopstvenog.

Time će se skratiti vrijeme putovanja na posao, zatim smanjiti emisija gasova sa efektom staklene bašte, nivo buke i broj saobraćajnih nesreća u Kantonu Sarajevo. Projekat će pomoći da se ispune uslovi postavljeni u Strategiji EU za Zapadni Balkan te da se postignu ciljevi akcija po pitanju klime koje je EIB postavila pred region a koji se tiču održivog transporta.

Sarajevo, kao i drugi gradovi na Zapadnom Balkanu, ima ozbiljnih problema sa zagađenjem zraka. Dijelom je za to zaslužna povećana upotreba vozila kao prevoza do posla, posebno tokom zimske sezone. Adnan Šteta, ministar prometa Kantona Sarajevo, pojašnjava da je ideja za projekat modernizacije gradskog javnog prevoza proizašla iz potrebe da se smanji zagađenje zraka u gradu. On je zahvalan za ovu investiciju i podršku Evropske investicione banke. “Novi sistem i vozila opremljena najnovijom tehnologijom pomoći će nam da povećamo broj putnika koji koriste javni prevoz i smanjimo gužve u saobraćaju u gradu, a istovremeno učinimo Sarajevo čišćim i zelenijim”, kaže on.

Popločati put od Kosova do EU tržišta

Written by WeBalkans on . Posted in Stories.

Oznaka kvaliteta proizvoda EU pomaže građevinskoj kompaniji da pristupi međunarodnim tržištima i istovremeno poboljša standarde.

Građevinska industrija na Kosovu je u procvatu i daje najveći doprinos ekonomskom rastu. Jedan od razloga za to je potražnja za stanovanjem u glavnom gradu Prištini, u njenoj okolini, i u drugim većim gradovima. Sa rastom potražnje, raste i potreba za kvalifikovanom radnom snagom i građevinskim materijalom. Međutim, kao što je slučaj sa mnogim proizvodima, većina materijala koji se koriste u građevinarstvu se uvozi, stvarajući negativan trgovinski bilans za Kosovo. Ali promjena je na pomolu!

Neki domaći proizvođači su uvidjeli da mogu povećati svoj tržišni udio poboljšanjem kvaliteta svojih proizvoda kako bi zadovoljili standarde EU – što zauzvrat otvara pristup unosnim tržištima EU.

„Kvalitet betonskih ploča koje proizvodimo odgovara kvalitetu koji očekujete da ćete naći u EU.”

Upoznajte Shalaj, porodično preduzeće koje se nalazi u Istogu, na zapadu Kosova. Godinama su ulagali u svoj biznis kako bi bili spremni da budu dijelom ove industrije, čija se vrijednost procjenjuje na stotine miliona eura. Shalaj je oduvijek tvrdio da su njihovi materijali za popločavanje njemačkog kvaliteta.

„ Kvalitet betonskih ploča koje proizvodimo odgovara kvalitetu koji očekujete da ćete naći u EU. Naša kompanija već dugi niz godina ulaže u tehnologiju i interne procese kako bi naše proizvode uskladili sa standardima EU“, kaže Endrit Shalaj, menadžer kontrole kvaliteta u kompaniji.

Oznaka kvaliteta

Međutim, tek početkom 2021. godine kompanija Shalaj dobija certifikat o kvalitetu kojim može potvrditi svoje tvrdnje o kvalitetu proizvoda. Uz podršku projekta koji finansira EU, Slobodno kretanje robe (FMG), saznali su šta treba da urade da bi dobili oznaku „CE“. Ta skraćenica dolazi iz francuskog jezika “conformité européenne”, i služi kao oznaka usklađenosti sa EU standardima te se koristi za potvrdu da niz proizvoda ispunjava sigurnosne standarde EU. FMG je vodio kompaniju kroz proceduru ocjenjivanja usklađenosti u trajanju od godinu dana kako bi dokazao da njihov proizvod ispunjava uslove da izađe na EU tržište.

“Nema riječi kojim možemo opisati koliko smo sretni što smo dobili oznaku CE – na tome smo radili jako dugo vremena”, kaže Shalaj o postignuću koje će im omogućiti da budu prisutniji na domaćem tržištu i da počnu poslovati na međunarodnom tržištu.

Ali učenje tu ne prestaje. Sva stečena iskustva i znanja o proceduri certifikacije, kao i o domaćim i EU zakonskim zahtjevima za kvalitet građevinskih materijala, podijeljena su sa drugim proizvođačima u sklopu FMG projekta. Jedan od stručnjaka uključenih u taj proces istakao je kako to može biti podsticaj ovom važnom sektoru privrede. „FMG projekat je pokazao da kosovske kompanije mogu dobiti oznaku CE. Sada vlada i pojedinačne kompanije moraju da nastave da rade na tome“, kaže Adam Pinney, stručnjak za ovu oblast.

Znanje i iskustvo koje je tokom ovog trogodišnjeg FMG projekta podijelio Pinney, stručnjak za FMG projekte, takođe je pomoglo da se poboljša zakonodavstvo o proizvodima i da se obuče agencije za provođenje tih zakona kako bi tržište postalo sigurnije za radnike i potrošače. To je porazumijevalo izradu pravnih tekstova, usvajanje evropskih standarda, akreditaciju tijela za procjenu usaglašenosti, dobijanje sertifikata o kalibraciji i obuku.

„FMG projekat je pokazao da kosovske kompanije mogu dobiti oznaku CE.”

O projektu

Cilj projekta „Podrška slobodnom kretanju robe (FMG)“ bio je razvoj infrastrukture kvaliteta, nadzora nad tržištem i prava potrošača u cilju poboljšanja proizvodnih procesa i povećanja kvaliteta i sigurnosti proizvoda.

To je dio većeg cilja – da se podrži Vlada Kosova u stvaranju održivijeg poslovnog okruženja usklađenog sa standardima EU i zakonskim tijelom – poznatim kao „acquis“ – kako se zahtijeva u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju.

Ovo je samo dio napora koje Kosovo čini da uskladi svoje zakonodavstvo sa zakonima EU i da postepeno razvije zonu slobodne trgovine između EU i Kosova, gdje je slobodno kretanje roba, usluga i kapitala međusobno garantovano. Kosovo i EU potpisali su 2016. godine Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) kojim se utvrđuju međusobna prava i obaveze.

Postignuća poput oznake CE koju je dobila Shalaj kompanija, jasan su znak da su kompanije konkurentnije, proizvodi bolji i sigurniji, a poslovni partneri mogu da vjeruju jedni drugima – istinito svjedočanstvo o tome kako povezuju tržišta Kosova i EU.

‘Ko si ti? Nova srbijanska digitalna identifikacija’

Written by WeBalkans on . Posted in Stories.

Uz podršku EU, dva univerzitetska profesora izlaze na tržište van Srbije sa svojom kompanijom za digitalni identitet.

Miloš Milovanović je profesor informatike na Univerzitetu u Beogradu i suosnivač IT kompanije Blinking. Okušao se u mnogim vodama tokom svoje karijere: bio je muzičar, radio voditelj, poštar, kratko je radio u građevinarstvu prije nego što je postao univerzitetski profesor, a na kraju se ostvario i kao preduzetnik. Miloševu svestranost u poslovima sve vrijeme prati konstantna ljubav prema tehnologiji i zainteresovanost za pronalaženje načina na koji ona može promijeniti svijet. Kao naučnik, u svojim istraživanjima posvećuje se radu na digitalnom identitetu i biometriji. Konačno u njegovoj krarijeri, on i njegov prijatelj i kolega, profesor Miroslav Minović, odlučuju se da osnuju kompaniju koja će omogućiti društvu da načini neminovan digitalni pomak.

Ideja za osnivanje kompanije proizašla je iz potrebe da se mijenja trenutni model ručnog pribavljanja podataka i dokumenata. Njih dvojica su smatrali da je takav model manjkav i zastario jer pribavlja podatke u fizičkim prostorijama ili putem nesigurnih i neprovjerenih digitalnih kanala. Na primjer, tokom procesa apliciranja za uslugu, ljudi daju u ruke kopije svojih podataka ili dokumenata svakoj osobi do koje dođe njihova prijava. Miloš i Miroslav su znali da se ovaj model ne može oduprijeti krađi informacija, krađi identiteta i zloupotrebi privatnih podataka, te da je skup u pogledu vremena i novca kojeg utroše pojedinci i organizacije. Stoga su njih dvojica radili na stvaranju pouzdanog, sigurnog i jednostavnog načina za potvrdu identiteta.

„Kompanije već godinama traže način da svoje poslovanje okrenu digitalnoj interakciji, ali su im nedostajala adekvatna rješenja.”

Nema više čekanja u redovima ispred banaka

Još 2017. godine, univerzitetski profesori, Miloš i Miroslav su se zapitali kada će nestati redovi ispred ekspozitura banaka i kada će ljudi zaista početi da obavljaju poslove “na klik”. Miloš kaže da su u njih dvojica samo razvili nešto što su sami htjeli da koriste. „Kompanije već godinama traže način da svoje poslovanje okrenu digitalnoj interakciji, ali su im nedostajala adekvatna rješenja“, objašnjava on.

On dalje govori o tome kako je postojala očigledna potreba za takvim proizvodom na tržištu, i to su prepoznali i ključni donosioci odluka, ali nije postojala volja da se proizvod predstavi. “Jednostavno nisu bili spremni”, kaže on, pa su njih dvojica poduzeli alternativne korake kako bi navikli tržište na digitalni ID. Jedan pristup bio je uvođenje tehnologije dio po dio; drugi je bio promovisanje prednosti tehnologije putem predavanja i prezentacija kako bi se uticalo na kompanije i druge zainteresovane strane da koriste proizvod.

Na kraju se sav njihov trud isplatio i Blinking je sada vodeća kompanija u Srbiji za digitalnu verifikaciju identiteta i jedna od vodećih kompanija u regionu. Ali njihove ambicije se nisu tu zaustavile, željeli su povećati regionalnu prodaju i ući na EU tržište kao i na globalno. Za to im je bila potrebna podrška, koja je došla iz programa PowerUP koji je finansirala EU, a koji je pokrenut da pruži podršku malim i srednjim preduzećima (MSP) Zapadnog Balkana da izgrade otpornost na COVID-19 i postanu više prisutni na tržištu.

“PowerUP je bio jako dobar program koji nam je pružio vrlo korisne informacije i vještine. Za nas je bio najvažniji dio programa koji se odnosi na međunarodni rast izvan Zapadnog Balkana.”

O projektu

PowerUP je besplatan program dizajniran za mala i srednja preduzeća i start-up preduzeća koja traže nove načine da privuku kupce i prilagode za njih svoje poslovne modele te za one koji su zainteresovani za strana ulaganja. Program je pokrenula Svjetska banka u novembru 2020. godine, a finansira ga EU u okviru Fonda za razvoj preduzeća i inovacija na Zapadnom Balkanu (WB EDIF), uz podršku vodeće konsultantske kompanije Deloitte. U programu je učestvovalo više od 200 drugih kompanija iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Srbije, kojim je pružena obuka u cilju podrške daljem rastu kompanija, sposobnosti privlačenja investicija i otpornosti na krize tokom pandemije COVID-19.

Program PowerUP koji finansira EU podržao je Blinking za nadogradnju brojnih vještina: od upravljanja ljudima, do boljeg obraćanja kupcima i marketinga. “PowerUP je bio jako dobar program u kojem smo dobili vrlo korisne informacije i vještine. Za nas je bio najvažniji dio programa koji se odnosi na međunarodni rast izvan Zapadnog Balkana“, kaže Miloš.

Blinking trenutno ima 30 stalno zaposlenih i druge spoljne saradnike. „Kada govorimo o budućnosti, želimo da izgradimo nešto dugotrajno. Ali siguran sam da moramo biti strpljivi. Moramo i dalje vjerovati da čak i ako dolazite sa Zapadnog Balkana možete postati važan međunarodni igrač na ovom tržištu. Zato investiramo, unapređujemo i razvijamo nove proizvode od kojih će neki ugledati svjetlo dana do kraja godine. Pratite nas na društvenim mrežama da dobijete najnovije informacije – kaže Miloš.