Dragocjeno stanište mrkog medvjeda prostire se širom Crne Gore i BiH. Radeći na jednom prekograničnom projektu, naučnici su stekli nova znanja o ovim legendarnim stvorenjima.
Borko ima samo pet godina, ali je već poznat u Crnoj Gori. Prošle godine je bio u svim crnogorskim medijima i i dalje ga gledaju 24 sata, kao lika u TV rijalitiju. Borko je medvjed i praćen je u naučne svrhe, u sklopu projekta „Bear in Mind“ koji finansira EU.
Borko je zarobljen prije godinu dana kada mu je projektni tim naučnika stavio ogrlicu sa GPS uređajem za praćenje i satelitskim predajnikom, prije nego što bi ga odmah pustio na slobodu. Odašiljač uključuje karticu, koja šalje do sedam poruka dnevno kontrolnom centru dajući koordinate njegove lokacije. Na taj način, projektni tim je u mogućnosti da nauči više o njegovom kretanju, hranjenju i drugim navikama.
“Prije neki dan je osam puta preplivao Pivsko jezero, koje je ogromno jezero. Nismo znali da će mladi medvjed biti sposoban za ovo.”
Jasmin Murić je koordinator projekta. Opisuje iznenađenja koja su doživijeli prateći Borkovo kretanje: “Prije neki dan je osam puta preplivao Pivsko jezero, koje je ogromno jezero: odličan je plivač. Nismo znali da će mladi medvjed biti sposoban za ovo”, kaže on. On opisuje još jednu Borkovu naviku: većinu vremena provodi u dubokim kanjonima rijeke Sušice gdje je strujanje vazduha slabije, možda tu traži zaklon od hladnih zima.
Rad preko granica
Broj medvjeda na području gdje Borko živi daleko je od minimalne održive populacije, a suočavaju se s brojnim prijetnjama od ljudi. Razloge za to Jasmin objašnjava kroz pretjeranu percepciju rizika od napada medvjeda, gubitak staništa zbog urbanizacije i klimatskih promjena. Fragmentirano prekogranično upravljanje je takođe predstavljalo izazov u prošlosti. Kako medvjedi ne poznaju granice, bilo je važno udružiti se sa organizacijama u Bosni i Hercegovini da bismo razmijenili iskustva i izradili zajedničke planove. Jasmin zna da će Borku i njegovoj široj porodici biti bolje time što će se raditi na praćenju medvjeda i na upravljanju njihovim staništem i preko granica.
Uz pomoć podataka dobijenih preko Borkovog GPS uređaja za praćenje, Jasminov tim radi na izradi robusnog desetogodišnjeg plana upravljanja, koji će omogućiti strateški pristup boljem očuvanju ove vrste i njenog okoliša. Na primjer, ako Borko redovno izlazi iz zaštićenog područja Nacionalnog parka Durmitor, može se preporučiti proširenje teritorije parka. Ako tim vidi da Borko ide u sela, onda se može raditi na mjerama koje bi osvijestile lokalno stanovništvo o ponašanju medvjeda s ciljem da medvjedi ne budu u opasnosti od zamki, pripremljenih od strane mještana.
Znam da će Borku i njegovoj široj porodici biti bolje kad budemo radili na praćenju medvjeda i upravljanju njihovim staništima i preko granica.
“Znam da će Borku i njegovoj široj porodici biti bolje time što će se raditi na praćenju medvjeda i upravljanju njihovim staništima preko granica.”
O projektu
Projekat Bear in Mind implementira Centar za zaštitu i istraživanje ptica iz Crne Gore u saradnji sa partnerskim organizacijama iz Bosne i Hercegovine. Projekat finansira Evropska unija u okviru IPA programa prekogranične saradnje Bosna i Hercegovina – Crna Gora 2014-2020.
Nadovezujući se na dobre rezultate
Projekat nije samo o Borku ili čak mrkom medvjedu. Tim takođe planira uhvatiti i označiti dvije lokalne vrste ptica – jarebicu i tetrijeba. Ovo bi na sličan način trebalo pomoći da se steknu ključni uvidi za razumijevanje njihovih navika i kretanja.
Borko sada hibernira u jazbini. Jasmin i njegov tim očekuju da će ponovo biti budan krajem aprila i raduju se što će ga tada nastaviti pratiti. Jasmin objašnjava da su takođe važne informacije o staništu koje medvjed koristi za hibernaciju i o vremenu kada mu počinje zimski san i kada se budi iz njega. “Ovi podaci su od velikog značaja i služe nam da dođemo do nekih zaključaka o tome kako su klimatske promjene povezane sa sezonskim navikama medvjeda.”
Projekat koji finansira EU podržava oživljavanje stoljetne željeznice, dajući joj novu svrhu – svrhu promovisanja biciklizma i turizma u Bosni i Hercegovini.
Krajem 19. vijeka Austro-Ugarska je započela izgradnju željezničke pruge koja bi povezivala glavne gradove srednje Bosne i Hercegovine. Radovi su započeli 1891. godine i nakon nekoliko godina ljudi iz regije mogli su putovati vozom.
Za većinu stanovništva ovo je bilo potpuno novo iskustvo. Putovanje vozom je takođe bila izuzetna prilika za razgledanje krajolika jer je željeznica prolazila kroz planinske klisure i pored srednjovijekovnih zamkova i prelijepih pejzaža. Pruga je bila u funkciji skoro 80 godina sve dok vlasti socijalističke Jugoslavije nisu 1976. godine odlučile da ugase prugu, zatvore stanice i uklone šine. Razlog njenog zatvaranja bila je izgradnja novih puteva i povećanje broja motornih vozila i njihovog korištenja.
“Ljudi su bili emotivno vezani za ovu željeznicu.”
Preporod
Miroslav Matošević živi u prigradskom naselju Travnika. Njegova kuća je blizu stare pruge i sjeća se kako se kao dijete igrao na pruzi i oko napuštene željezničke stanice. “Ljudi su bili emotivno vezani za ovu željeznicu. Sjećam se priča da su, kada je pruga zatvorena, neke katolkinje iz regije mjesecima nosile crne marame u znak žalosti. Kao za člana porodice”, kaže.
Miroslav je sada na čelu Turističke organizacije Srednjobosanskog kantona. Zajedno sa kolegama i vodećom partnerskom organizacijom, Razvojnom agencijom REZ, pokrenuo je inicijativu za oživljavanje stare željezničke pruge, ali u drugu svrhu. Oni rade na pokretanju 100 kilometara duge biciklističke staze duž stare pruge i uspješno su aplicirali za podršku projekta koji finansira Evropska unija i njemačka vlada.
Svrha projekta Old Rail Trail je proširiti ponudu turizma na otvorenom u regiji i omogućiti duži boravak turistima koji posjećuju Srednju Bosnu tokom ljeta.
Predstavljanje regije
Radovi obuhvataju uspostavljanje biciklističke staze na trasi stare pruge, međunarodnu promociju staze i regiona i umrežavanje preduzeća koja pružaju usluge u sistemu prilagođenom biciklizmu. Miri je posebno drag inovativni pristup ove treće komponente koja uključuje pokretanje mobilne aplikacije prilagođene biciklima koja bi povezivala bicikliste i lokalna poduzeća – restorane, hotele i druge. U zamjenu da budu dio aplikacije, kompanije bi morale implementirati standarde prilagođene biciklizmu kao što su parking prostor za bicikle, prostor za presvlačenje biciklista i popusti za bicikliste.
“Nevjerovatno je koliko se ljudi obradovalo i pohvalilo nas kada smo najavili pokretanje projekta. ”
O projektu
Staru željezničku stazu podržavaju Evropska unija i Vlada Njemačke kroz EU4Business projekat u BiH, a implementiraju Regionalna razvojna agencija (REZ) i Turističko udruženje Srednjobosanskog kantona, te Nesa Sistem d.o.o. Travnik.
EU4Business ima za cilj stimulisati razvoj preduzetništva, sektora orijentisanih izvozu, turizma i poljoprivrede u Bosni i Hercegovini. Ukupni budžet za finansiranje EU4Business-a iznosi 16 miliona eura i zajednički ga finansiraju Evropska unija (15 miliona eura) i Savezna Republika Njemačka (1,1 milion eura). Projekat zajednički provode GIZ, ILO i UNDP i biće završen do marta 2022. godine.
Staza će ići istim putem kao i stara pruga i proći će kroz pet gradova Srednjobosanskog kantona: Busovaču, Donji Vakuf, Jajce, Travnik i Vitez. Biciklisti će moći zastati i posjetiti ove gradove, ali i spomenike kulturne baštine poput srednjovjekovnog travničkog dvorca.
“Nevjerovatno je koliko se ljudi obradovalo i pohvalilo nas kada smo najavili pokretanje projekta. Očigledno, osim ekonomske koristi tu su i emocionalna povezanost i sjećanje”, kaže Miroslav.
Stara željeznička staza je podržana od strane EU4Business projekta Evropske unije, a implementiraju je Regionalna razvojna agencija (REZ) i Turističko udruženje Srednjobosanskog kantona i Nesa Sistem d.o.o. Travnik.
Upoznajte Doniku, vizuelnu umjetnicu iz Tirane koja čuva uspomenu na staru kuću i njenog prkosnog vlasnika koji je odbio da se prepusti nemilosrdnoj plimi urbanog razvoja.
Myslym Shyri je jedna od najprometnijih ulica u Tirani, glavnom gradu Albanije. Decenijama je to bilo mirno, stambeno naselje bez prodavnica ili kafića. To se promijenilo nakon pada komunizma 1990-ih, kada su gotovo sve kuće i stanovi pretvorili svoja prizemlja u prostorije za komercijalne poslovne poduhvate. Sve osim jedne.
Ovo je stambena građevina kao i mnoge druge, ali njeno prizemlje nije zauzela nijedna trgovina niti kafić. Mnogi ljudi prolaze pored nje svaki dan, a jedan od putnika koji bi tokom svoje vožnje redovno prolazio pored ove zgrade bila je Donika Çina, vizuelna umjetnica koja živi u Tirani. Bila je inspirisana da uključi taj stan u svoj umjetnički izražaj.
„Bilo je i još uvijek postoji toliko mnogo glasina o Biji: njenom životu, njenim namjerama i njenom mentalnom stanju. Njena odluka da nikada ne proda i ne iznajmi svoj dom u komercijalne svrhe, činila se jako značajnom.”
Sjećanje živi
Donika je postala zaintrigirana jednom starijom gospođom koja je redovno čistila i farbala eksterijer vlastitog stana u prizemlju. Gospođa se zvala Bia. „Bilo je i još uvijek postoji toliko mnogo glasina o Biji: njenom životu, njenim namjerama i njenom mentalnom stanju. Njena odluka da nikada ne proda ne iznajmi svoj dom u komercijalne svrhe, kao što su to učinili mnogi drugi u ulici Myslym Shyri, činila se značajnom”, kaže Donika.
2017 godine, kada je Donika počela da radi na svom performansu, saznala je da je Bia preminula. Kuća je još uvijek bila tamo, ali nije bila sigurna koliko će dugo ostati tu. „Morala sam da poduzmem nešto“, kaže ona, „da očuvam sjećanje, prije nego što je kuća pretvorena u još jedan kafić.“
U sklopu svog performansa, Donika je ponovila Bijine svakodnevne rituale čišćenja ispred kuće. Performans je snimljen sa tri sigurnosne kamere i prenosio se uživo na monitoru izložbenog prostora galerije Zeta u Tirani.
Njen performans imao je za cilj da se osvrne na pitanja vezana za Bijin svakodnevni ritual čišćenja ispred kuće: da li je Bijina borba bila izvjestan znak protesta protiv zanemarivanja grada, čega je ona bila svjesna? Da li je smatrala da je prostor ispred svoje kuće produžetak njenog privatnog prostora? “Ne možemo joj postavljati ova pitanja. Ali možemo nastaviti da preispitujemo našu uključenost u javni prostor; značaj naših svjesnih radnji; uticaj koji imaju na nas naši zidovi, beton i drveće koji su izbijeljeni“, kaže Donika.
“Performans će sačuvati gradsko kulturno sjećanje i Bijin gest kao ne veoma jak, ali značajan individualni protest.”
O projektu
Ove rezidencije su zamišljene u okviru dugoročnog projekta Beyond Matter, koji je međunarodni, zajednički istraživački projekat zasnovan na praksi koji kulturno nasljeđe i kulturu dovodi do ivice virtuelne stvarnosti. Jedan od ciljeva projekta je razvoj novih rješenja za dostupnu digitalnu dokumentaciju i umreženu prezentaciju izložbi koje trenutno postoje ili su postojale u fizičkom prostoru – uključujući umjetnička djela, artefakte i edukativne materijale. Projekat je podržan kroz program Evropske unije Kreativna Evropa.
Nije posustala
Eksterijer Bijine kuće i dalje je netaknut, čak i sada, pet godina nakon što je preminula. Međutim, potrebni su još neki dodani radovi kako bi izgledao kao kada je Bia bila živa. Nedavno je Donika preuzela inicijativu da nadogradi svoj umjetnički projekat, radeći na eksterijeru stana, te snimajući eksterijer u 3D formatu, prije nego što stan postane poslovni, kao i ostali prizemni stanovi u susjedstvu.
Za nastavak rada na svom projektu, Donika je tražila podršku umjetničke rezidencije u Tirani koju finansira EU. „Predstava će sačuvati gradsko kulturno sjećanje i Bijin gest kao ne veoma jak, ali značajan individualni protest“, kaže Donika.
Poziv za podršku koju nudi rezidencija objavili su Tirana Art Lab – Centar za savremenu umjetnost, Tallinn Art Hall i ZKM I Centar za umjetnost i medije, pozivajući evropske praktičare ili teoretičare umjetnosti da se prijave za jednu od tri produkcijske rezidencije koje se održavaju u Karlsruheu, Tallinn. i Tirana.
Škole u Srbiji prelaze na digitalno obrazovanje uz podršku Evropske investicione banke.
Zatvaranje škola i univerziteta zbog korona virusa pogodilo je više od 90% globalne studentske populacije u 194 zemlje.
Vlade su morale brzo reagovati i uspostaviti učenje na daljinu, pri čemu su mnogi usvojili programe učenja na mreži. Kriza je tako razotkrila digitalni jaz između i unutar zemalja, kao i globalnu potrebu za digitalnom transformacijom obrazovne infrastrukture. Evropska investiciona banka (EIB) spremno je podržala Srbiju u tome, a pomoć banke znači da će sve škole u Srbiji biti digitalne do kraja 2021.
“Bolja digitalna infrastruktura poboljšava efikasnost škole u slučaju vanrednih situacija.”
Projekat koji zadovoljava potrebe na vrijeme
Kada je Srbija ušla u izolaciju u martu 2020. godine, časovi su prešli iz učionica na televizore. Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja počelo je sa emitovanjem obrazovnih sadržaja za osnovce i srednjoškolce na nacionalnim kanalima javne televizije Srbije.
Kao i mnoge druge zemlje, Srbija je morala da razmišlja u hodu i da se prilagodi „novoj normalnosti“ tako što je kreirala specijalizovane sadržaje za više razrede. Međutim, Srbija je pripremala svoje digitalne obrazovne sadržaje poslednjih nekoliko godina. Naime, Ministarstvo trgovine, turizma i telekomunikacija i Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja započeli su 2019. godine realizaciju svog projekta Povezane škole, sa ukupnim procenjenim troškovima od 111 miliona evra. Prije ovog projekta širom Srbije je bilo 2.000 digitalno opremljenih učionica, ali je u 2019. taj broj porastao na preko 10.000. Prema podacima Eurostata, nivo individualnih digitalnih veština u Srbiji porastao je sa 32 odsto u 2015. na 46 odsto u 2019.
“Do kraja sljedeće godine, više od 1.800 većih škola će biti u potpunosti pokrivene brzim bežičnim internetom.”
O EIB-u
Evropska investiciona banka je kreditna jedinica Evropske unije. EIB je najveća multilateralna finansijska institucija na svijetu i jedan od najvećih pružatelja finansijskih sredstava za borbu protiv klimatskih promjena, koja ulaže u održivu budućnost za sve.
U novembru prošle godine, EIB je pristala da podrži ovaj projekat kreditom od 65 miliona eura. Projekat je modernizovao osnovne i srednje škole u Srbiji novom digitalnom opremom i vezom. Investicija EIB-a će na taj način podržati nacionalnu obrazovnu strategiju Srbije i doprinijeti ekonomskom rastu i rastu produktivnosti, zapošljivosti mladih i razvoju kapaciteta zemlje za inovacije.
“Pandemija COVID-19 i nametnuta socijalna ograničenja izazvali su ozbiljne poremećaje u obrazovnim sistemima i procesima. Ove okolnosti pokazale su, bez presedana, da bolja digitalna infrastruktura poboljšava efikasnost škole u hitnim slučajevima”, kaže Isabelle Stoffel, viši službenik za kredite EIB-a koji je radio na ovom dogovoru.
Milan Dobrijević rukovodi odjeljenjem za digitalnu agendu u Ministarstvu trgovine, turizma i telekomunikacija Srbije i na projektu radi od samog početka. “Do kraja sljedeće godine više od 1.800 većih škola će biti u potpunosti pokriveno brzim bežičnim internetom, dok će preostale udaljene škole biti povezane pomoću mobilnih širokopojasnih jedinica”, kaže on.
Pored digitalne infrastrukture, projekat ulaže u obuku nastavnika širom zemlje. Ukupno će oko 50.000 nastavnika iz cijele zemlje unaprijediti svoje digitalne vještine kroz ovu obuku. Od ove školske godine informatika će postati obavezna i za prvačiće, dok će se u trećem razredu uvesti programiranje.
Čišćenje potopljenih brodova iz Drugog svjetskog rata čini plovidbu Dunavom bezbijednijom i podstiče srbijansku ekonomiju.
Dunav je druga po dužini evropska rijeka i protiče kroz deset zemalja. Cijeli njen tok u Srbiji (588 km) je plovan, ali je plovni put Dunava u Đerdapskoj klisuri znatno uži, zbog brojnih plovila koja su tu potopljena pred kraj Drugog svjetskog rata.
Na tom dijelu Dunava, uzvodno od luke Prahovo, plovni put je širok samo 180 metara, a 23 potopljena plovila sužavaju plovni put na samo 100 metara. Stoga,projekat uklanjanja ovih potonulih plovila, koji podržava Evropska investiciona banka, je od velikog značaja, jer prepreke ispod vode ometaju plovidbu, posebno kada je vodostaj nizak. Prvi dio projekta usmjeren je na pronalaženje pravog načina za deminiranje i uklanjanje opasnih tvari iz plovila, kao i na pronalaženje njihove tačne lokacije.
„Investicija će unaprijediti riječni saobraćaj u Srbiji, jer zemlja gubi i do 5 miliona evra godišnje zbog nebezbijedne plovidbe na ovom dijelu Dunava.”
Brža i sigurnija plovidba Dunavom
Neki dijelovi brodova, koji više od sedam decenija leže na dnu Dunava, biće izloženi, a ostali će biti vraćeni Nemačkoj. Ovo čišćenje korita učiniće plovidbu ovim dijelom rijeke daleko sigurnijom i bržom, kao i poboljšanje životne sredine. Investicija će unaprijediti riječni saobraćaj u Srbiji jer zemlja gubi i do pet miliona evra godišnje zbog nebezbijedne plovidbe na ovom delu Dunava, izjavila je bivša ministarka građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture Zorana Mihajlović.
Projekat uklanjanja plovila finansiraće se kreditom Evropske investicione banke (EIB) po izuzetno povoljnim uslovima, u saradnji sa Vladom Srbije.
„Želimo učiniti plovidbu Dunavom ponovo bezbijednom: uklanjanjem prepreka i rušenjem vidljivih i nevidljivih barijera, u ovom slučaju ispod površine vode“, kaže Sem Fabrici, ambasador EU u Srbiji.
EU integracije su prije svega proces mira i jedinstva. Od svog osnivanja, EU je bila fokusirana na prevazilaženje poteškoća iz prošlosti i otvaranje puta za dalju integraciju. „Naše opredjeljenje je da Srbija i cijeli region Zapadnog Balkana budu dio ove velike avanture“, kaže Fabrici.
“Svi u ovoj zemlji su emotivno vezani za ovu rijeku koja otkriva važne priče iz prošlosti.”
O EIB-u
Evropska investiciona banka je kreditna jedinica Evropske unije. EIB je najveća multilateralna finansijska institucija na svijetu i jedan od najvećih pružatelja klimatskih finansijskih sredstava, koja ulaže u održivu budućnost za sve. Evropska investiciona banka u Srbiji je aktivna od 1977. godine, uloživši više od 6 milijardi evra u različite projekte. Najveći dio sredstava — skoro 40% (2,1 milijardi eura) — uloženo je u transportne projekte, sa 165 miliona eura uloženih u energetski sektor.
Rijeka predstavlja neprocjenjiv prirodni resurs za energiju, hranu i vodu za piće, koji proizvodi 22% nacionalnog snabdijevanja energijom. U isto vrijeme, proteže se duž ključne navigacijske rute, nudeći isplative mogućnosti tranzita unutar regionalnih tržišta i tržišta EU.
Dubravka Negre, šefica EIB-a za Zapadni Balkan, kaže da je ovaj projekat važan za ekonomski razvoj Srbije, ali i od velikog istorijskog značaja. „Svi u ovoj zemlji su emotivno vezani za ovu rijeku koja otkriva važne priče iz prošlosti“, kaže ona.
Negre dodaje da, doprinoseći širenju međunarodnih ekonomskih veza, rijeka ponovo povezuje narode Balkana, koji dijele istu prošlost. Danas, nakon mnogo decenija, ti narodi se mogu sresti na istom putu ka novom, zajedničkom tržištu sa evropskim vrijednostima i perspektivama za bolje sutra.
Uprkos pandemiji COVID-19, radovi na novoj autocesti u Bosni i Hercegovini nastavljaju se odvijati zahvaljujući grantovima EU, finansiranju od strane EU banke – i odbijanju da se odustane od toga.
Ljudi zapadnog Balkana znaju kako da nastave, čak i u teškim vremenima. Ipak, impresivno je da se, uprkos ekonomskim i socijalnim poteškoćama uzrokovanih pandemijom COVID-19, nastavljaju radovi na izgradnji nove saobraćajne arterije u Bosni i Hercegovini. Radovi će pretvoriti neravni teren u moderan, elegantan autoput koji će doprinijeti skraćenju vremena provedenog u putu i sigurnosti na putu.
Neprekidan rad na ovoj velikoj regionalnoj magistrali, poznatoj kao Koridor Vc, moguć je zahvaljujući mjerama predostrožnosti koje su uspostavile vlasti u Bosni i Hercegovini i izvođači radova koji su uveli rigorozne sigurnosne protokole i zaštitnu opremu. Svakodnevno se prati zdravlje građevinskih radnika, a gradilišta se redovno dezinfikuju. Cilj ovih napora je da se nastavi poslovanje, zadrže radna mjesta i osiguraju redovna primanja za ljude angažovane na ovom projektu.
„Trudimo se da reorganizujemo svoj rad koliko god možemo i da nastavimo kao što bismo to činili u normalnim okolnostima.”
Brže putovanje za 1,5 miliona ljudi
Krajnje je izazovno i zastrašujuće imati za zadatak obezbijeđenje adekvatne medicinske sigurnosne mjere i ograničenja i, istovremeno, osiguranje pravovremene nabavke i snabdijevanja građevinskim materijalom i rezervnim dijelovima za mašine. COVID-19 je poremetio lance nabavke i proizvodnje na globalnom nivou. Podrška EU bila je od suštinskog značaja za zapadni Balkan, omogućavajući lakši promet robe unutar regiona i u EU za sve vrste projekata, uključujući izgradnju Koridora Vc. „Trudimo se da reorganizujemo svoj rad koliko god možemo i da nastavimo kao što bismo to činili u normalnim okolnostima“, kaže Semir Muslić, nadzornik gradilišta za jednog od izvođača radova na tunelu Ivan.
Značaj ovog ambicioznog investicionog programa je dalekosežan. Koridor Vc je jedan od najvažnijih transportnih projekata u regionu, koji povezuje Bosnu i Hercegovinu sa Mađarskom, istočnom Hrvatskom i Jadranskim morem. Evropska investiciona banka (EIB) uložila je 631 milion evra u izgradnju 102 kilometra autoputa na ovom koridoru.
“Evropska investiciona banka ostaje posvećena dugoročnom, održivom razvoju Bosne i Hercegovine.”
O EIB-u
Evropska investiciona banka je kreditna jedinica Evropske unije. EIB je najveća multilateralna finansijska institucija na svijetu i jedan od najvećih finansijera borbe protiv klimatskih promjena koji ulaže u održivu budućnost za sve.
Ova sredstva iz EIB-a usklađena su sa više od 200 miliona eura grantova Evropske unije, obezbijeđenih u okviru Agende povezivanja. Oni su kanalisani kroz Investicioni okvir za Zapadni Balkan, mehanizam koji kombinuje grantove sa finansiranjem od strane partnera da bi se pružila podrška proširenju EU i društveno-ekonomskom razvoju u regionu.
“Evropska Investiciona Banka ostaje posvećena dugoročnom, održivom razvoju Bosne i Hercegovine, a mi smo ponosni na našu ulogu jednog od najvećih investitora u putnu infrastrukturu u zemlji”, rekao je Matteo Rivellini, ispred EU banke kao njen šef kreditiranja za Hrvatsku, Sloveniju i za zapadni Balkan.
Povezivanje gradova, regija i zemalja stvara čitav niz mogućnosti za društveno-ekonomski rast, zapošljavanje i regionalne trgovinske tokove. Moderni putevi donose povećanu sigurnost, sa nižim stopama nesreća i nižim operativnim troškovima vozila. 1,5 miliona ljudi, koji žive duž koridora Vc, sada ima pristup novom autoputu koji skraćuje njihovo vrijeme putovanja skoro na pola.
Sigurnije, brže, efikasnije i inteligentnije transportne mreže su preduslov za stvaranje koherentnijeg i integrisanijeg tržišta u regionu, kao i nužnost za bolje životne uslove za ljude zapadnog Balkana.
Čak ni korona virus neće to zaustaviti.
Osnovan od strane mladih medijskih profesionalaca, frustriranih nedostatkom plaćenih prilika za rad u novinarstvu, Oblakoder se brzo etablira kao glas mladih u Srbiji.
Prije tri godine, grupi mladih novinara je bilo teško da se probije na Srbijansko tržište rada nakon studija. Većina medija u zemlji mogla je ponuditi samo neplaćena stažiranja i volonterski rad. Frustrirana nedostatkom mogućnosti, grupa je odlučila da osnuje omladinski časopis, pisan od strane mladih, koji su nazvali Oblakoder, ‘skyscraper’ što je na srpskom jeziku „neboder“.
Marina Zec, glavna i odgovorna urednica Oblakodera, odabrala je ime dok je sjedila u jednom beogradskom kafiću sa još jednim osnivačem časopisa. “Ostatak tima i ja smo imali na umu cijeli projekat, jedino što je nedostajalo je njegovo ime”, prisjeća se Zec. “Odlučili smo da ne ustajemo od tog stola dok ne smislimo ime”.
Zec objašnjava da riječ ‘oblakoder’ dolazi od riječi ‘oblak’, i evocira ideju da je nečija glava u oblacima, kao i ideju modernog grada punog nebodera. Ova ideja inspirisala je i izgled web stranice koja je u obliku nebodera.
„Mi [mladi ljudi] obično smo prikazivani ili kao sveci ili đavoli, ne postoji neki prikaz između ta dva. Željeli smo pružiti nijansiraniju perspektivu.”
Od svog osnivanja, glavni cilj Oblakodera je bio da isprovocira i preispita načine na koji se mladi ljudi prikazuju u srbijanskim medijima. „Mi smo obično ili sveci ili đavoli, ne postoji neki prikaz između ta dva. Htjeli smo pružiti nijansiraniju perspektivu”, objašnjava Zec, koja se od svoje 19. godine bavi novinarstvom i PR-om.
U sadržaju časopisa predstavljeni su mladi talentovani Srbijanci, umjetnici i aktivisti kao jedan od načina da se izazove taj stereotip. Časopis je ubrzo stekao popularnost i među čitaocima i među budućim novinarima.
Od tima volontera do tima koji obezbijeđuje plaćene poslove za mlade novinare
„Kada smo počeli, nismo baš znali šta radimo“, priznaje Zec. “Ali, bili smo odlučni da budemo profesionalni. Usvojili smo stroge novinarske vrijednosti objektivnosti, profesionalnosti, uvijek provjeravajući izvore, ali smo se fokusirali na izradu zanimljivog sadržaja za mlađu publiku.”
“Usvojili smo stroge novinarske vrijednosti objektivnosti, profesionalnosti, uvijek provjeravajući izvore, ali smo se fokusirali na izradu zanimljivog sadržaja za mlađu publiku.”
O Evropskoj zadužbini za demokratiju
European Endowment for Democracy (EED) je nezavisna organizacija koja dodjeljuje grantove, koju su 2013. godine osnovale Evropska unija (EU) i zemlje članice EU kako bi podstakli demokratiju u evropskom susjedstvu, na zapadnom Balkanu, Turskoj i šire. EED podržava organizacije civilnog društva, prodemokratske pokrete, građanske i političke aktiviste, te nezavisne medijske platforme i novinare koji rade na pluralističkom, demokratskom političkom sistemu.
U prvim mjesecima novca je bilo malo i tim je radio na dobrovoljnoj bazi, radeći svoje dnevne poslove kako bi sastavljali kraj s krajem, dok su se uveče posvećivali Oblakoderu.
„Podrška EED-a [European Endowment for Democracy] prošlog marta zaista je bila spas za nas“, kaže Zec, naglašavajući kako je finansiranje EED-a omogućilo časopisu da kupi novu opremu i iznajmi poslovni prostor, dajući im finansijsku stabilnost da prave planove za dugotrajni razvoj. Tim Oblakodera sada broji oko 15 novinara, od kojih jedna trećina radi puno radno vrijeme.
Časopis koji je u kontaktu sa mladima u Srbiji
Većina Oblakoderove publike ima između 23 i 35 godina; to su milenijalci koji se bore da nađu svoje mjesto u svijetu i Srbiji, gde je stopa nezaposlenosti mladih čak 30 odsto, a raspoloživa radna mjesta ne odgovaraju stepenu obrazovanja mnogih mladih ljudi.
Oblakoder sada ima između 40.000 i 50.000 čitalaca svakog mjeseca i 13.000 pratilaca na Instagramu. “Takođe vidimo iz našeg monitoringa da ljudi čitaju članke u cijelosti. Ponosni smo što ljudi ne skroluju bezumno, već ih zapravo zanima šta imamo da kažemo”, kaže Zec.
Razlog za ovaj uspjeh je, prema Zecovim riječima, što njihov tim piše o relevantnim temama umjesto da piše da dobije klikove. Dok je projekat Oblakoder započeo svoj rad kao časopis o umjetnosti i životnim stilovima,Oblakoderove teme su se sada proširile na pitanja kao što su ljudska prava i inkluzija manjina i osoba sa invaliditetom.
“Zaista smo ponosni na činjenicu da smo sada ostvarili nešto što je prije nekoliko godina bila samo ideja”, kaže ona.
Počevši skromno, festival dokumentarnog i kratkog filma DokuFest, danas važi za jedan od najpoznatijih filmskih festivala u regionu.
Ideja u vrijednosti od 1.000 evra i strast za oživljavanjem svog malog grada je sve što je bilo potrebno nekim entuzijastičnim filmoljupcima iz Prizrena na Kosovu da pokrenu ono što je postalo jedan od najpoznatijih filmskih festivala u regionu – DokuFest .
Sljedeće godine DokuFest će proslaviti 20 godina postojanja. Za to vrijeme, festival je postao jedan od kvalifikacionih festivala za dodjelu nagrada Britanske akademije za film i televiziju (BAFTA), a posljednje dvije godine je ocijenjen kao jedan od „25 najkul filmskih festivala na svijetu“ od strane MovieMaker magazin.
Veton Nurkollari je jedan od osnivača festivala. Prisjeća se: „Bilo je to odmah nakon rata i imali smo želju da unesemo energiju kulture u grad. Razmišljali smo o organizaciji filmskog festivala, ali, iskreno, nismo imali predstave kako to učiniti. Bilo nas je desetak, a niko od nas nije imao iskustva u organizaciji filmskog festivala. Zapravo, niko od nas tada nije nikad ni bio na filmskom festivalu! Ali ipak smo odlučili da pokušamo.”
„Svojim mehanizmima odabira i finansiranja, EU nas je izdvojila kao aktivnost koju vrijedi podržati i mi možemo samo izraziti našu iskrenu zahvalnost prema njoj radi toga.”
Počevši od malog
Za prvo izdanje prikupili su okvirno oko 1.000 € od donatorske organizacije i sami su dali jednak iznos i posudili amaterski filmski projektor od jednog profesora filma. Za projekciju su uspjeli prikupiti 32 kratka i dokumentarna filma, uglavnom iz susjednih zemalja. Festival je bio spreman za početak. Nekoliko desetina gostiju, uglavnom filmskih profesionalaca, prisustvovalo je festivalskoj sedmici. Sljedećih pet godina, sav rad na festivalu bio je volonterski, a osnivači su često morali doprinositi svojim novcem kako bi se festival održao.
Njihov trud se isplatio. DokuFest sada donosi gradu oko 5 miliona evra prometa svake godine, a oko 50.000 ljubitelja filma prisustvuje festivalu koji traje nedelju dana. Ovo je ogroman doprinos privredi grada sa 80.000 stanovnika. U proteklih 20 godina, festival je takođe doprinio široj slici Kosova kroz članke u novinama kao što je The Guardian i prilog na deset stranica o festivalu u Lufthanzinom časopisu za letove.
Međutim, finansiranje ostaje izazov. Veton se poziva na druge filmske festivale kao što je Berlinale, koji košta oko 30 miliona eura, ili sarajevski filmski festival, koji radi s godišnjim budžetom od 2 do 4 miliona eura. Poređenja radi, nedavni budžet DokuFest-a od 400.000 eura izgleda mali. „Naravno, ovo je ogromno povećanje u odnosu na budžet s kojim smo započeli, ali nije dovoljno da se organizuje filmski festival na globalnom nivou“, kaže Veton. „Želimo da nastavimo da uvodimo inovacije na festival, ali za to bi nam trebalo da imamo budžet od najmanje 700.000 evra, a možda i do milion evra svake godine.
Međunarodni donatori, uključujući Evropsku uniju i privatni sektor, bili su najistaknutiji pobornici festivala. Veton objašnjava da je podrška koju je pružila EU bila značajna. „EU je pružila kontinuiranu podršku festivalu. Podržali su nas u finansiranju izgradnje novog bioskopa, kao i mnogih drugih manjih projekata”, kaže on.
Jedan program koji Veton ističe je program obuke za mlade filmske stvaraoce. Ovaj program je pokrenut uz podršku Evropskog programa EU za demokratiju i ljudska prava (EIDHR). Projekat je započet 2013. godine sa ciljem promovisanja među-zajedničkih i međuetničkih odnosa na Kosovu kroz vizuelno pripovijedanje mladih ljudi iz različitih zajednica i etničkih grupa. I nakon završetka finansiranja projekta 2015. godine, program obuke je nastavljen i obučeno je sedam generacija mladih ljudi koji su radili produkciju preko 70 filmova. Neki od njih se sada takmiče na važnim filmskim festivalima širom svijeta. „Kroz svoj odabir i mehanizme finansiranja, EU nas je izdvojila kao aktivnost koju vrijedi podržati i možemo samo izraziti našu iskrenu zahvalnost prema njoj radi toga“, kaže Veton.
„Prilika da svojim radom pružite radost tolikom broju ljudi je nešto neuporedivo sa bilo kojim osjećajem. Nadam se da će festival nastaviti da odiše ovom vrstom pozitivne energije i strasti i u godinama koje dolaze.”
Možda je prošlo dvadeset godina, ali festivalu predstoji vjerovatno još mnogo godina rada. „Bilo je to izvanredno putovanje izvan mojih najluđih snova“, kaže Veton. “Prilika da svojim radom pružite radost tolikom broju ljudi je nešto neuporedivo sa bilo kojim osjećajem. Nadam se da će festival nastaviti da odiše ovom vrstom pozitivne energije i strasti I u godinama koje dolaze. Svaka unca truda vrijedila je toga.”
Naslijeđe prenijeto na mlađe generacije
Samo dva člana osnivača ostaju dio uprave festivala i Veton je ponosan na to: „Namjera nam je bila da što više mladih ljudi uključimo u vođenje festivala. Naša sadašnja direktorica festivala nam se pridružila volonterski prije mnogo godina, a sada je menadžerica cjelokupnog poslovanja.”
Preduzetnik iz Bosne i Hercegovine pretvorio je kanjon Tare u izvor prihoda za zemlje koje su povezane tom rijekom.
Rafting kamp Encijan nalazi se u kanjonu rijeke Tare, koja povezuje Bosnu i Hercegovinu sa Crnom Gorom. Kanjon se smatra jednim od najljepših na zapadnom Balkanu, a kamp najposebnijim u kanjonu.
Kamp je već više od 15 godina omiljeno mjesto ljubitelja raftinga i odmora u prirodi a odlikuje ga smještaj u planinskim kućama, tradicionalna kuhinja, terasa iznad rijeke i zadivljujuće okruženje oko nje.
Od hobija do ozbiljnog poslovnog poduhvata
Vlasnik kampa je Milan Šupić iz obližnje Foče. Rafting mu je do prije 20 godina bio samo omiljeni hobi, ali je onda odlučio da to pretvori u posao. Odluka mu je promijenila život, ali i stvorila novi izvor prihoda za mnoge građane njegovog rodnog grada. “Na početku posao nije dobro išao. Ali onda, u narednih četiri do pet godina, kamp je postao ozbiljan poduhvat. Kada radiš nešto što voliš, uspjeh je neminovan – kaže Milan.
“Na početku posao nije dobro išao. Ali onda, u narednih četiri do pet godina, kamp je postao ozbiljan poduhvat. Kada radite nešto što volite, uspjeh je neminovan.”
Milan objašnjava da kada je odlučio da se bavi biznisom, tu nije bilo ničega. Danas je kanjon rijeke Tare popularna destinacija za ljubitelje raftinga na zapadnom Balkanu. Od tada je oko kanjona otvoreno dvadeset pet novih rafting kampova. U svakoj od protekle dvije godine kanjon je posjetilo oko 50.000 turista.
Regija nudi i aktivnosti avanturističkog turizma, uključujući vožnju kanuom i planinarenje kroz prirodne ljepote nacionalnih parkova Sutjeske i Durmitora. Milan objašnjava da posjetioci obično ostaju pet dana kako bi uživali u punom paketu ponude. Noći provode uz tradicionalnu hranu, piće i logorsku vatru, a danju idu na rafting ili uživaju u nekoj od drugih vrsta avanturističkog turizma.
Međutim, kao i mnoga preduzeća koja su počela sa radom na zapadnom Balkanu, i Milanov biznis je imao svoje izazove. Sjeća se da prije 20 godina nije postojao pravi put do kanjona. Jedini način da se dođe do njega bila je duga šetnja kroz gustu šumu ili izlet brodom. “Kada sam odlučio da napravim kamp, morao sam sav materijal prvo odnijeti na drugu stranu granice u Crnu Goru, a odatle čamcem prevesti materijal do lokacije kampa”, kaže on.
Asfaltni put sada omogućava da se do kanjona dođe automobilom i minibusom, ali je sve veći broj posjetilaca takođe zahtijevao poboljšanje sigurnosti posjetilaca i bolje informativne usluge.
„Projekat je postavio nove orijentacijske znakove duž puta; pored toga, postavili su klupe i identifikovali panoramu. To su bili možda mali, ali svakako važni elementi za međunarodnu turističku destinaciju kao što je kanjon rijeke Tare.”
Projekat T.A.R.A finansiran je u okviru Programa prekogranične saradnje BiH-CG 2014-2020. Vodeći partner je opština Plužine iz Crne Gore, a ostali partneri su Park prirode Piva, opština Foča i Turistička organizacija opštine Foča iz Bosne i Hercegovine.
Podrška EU za sigurnije i bogatije turističko iskustvo
Kako bi se odgovorilo na ove izazove, podrška projekta Turizam, adrenalin i rafting avantura (T.A.R.A.) koji finansira EU „došla je u pravo vrijeme“, prema Milanu. On objašnjava da je nakon izgradnje nove saobraćajnice povećan broj posetilaca koji su krenuli da putuju sopstvenim vozilima. Put nije bio obilježen, a neki od posjetilaca su se izgubili ili kasnili. Zahvaljujući projektu, put je sada propisno označen, sa klupama i panoramskim tačkama na trasi.
Druga poboljšanja infrastrukture su u toku. U planu je izgradnja platformi za splavove na dolasku i spustu, plutajuće platforme na Pivskom jezeru, vidikovaca za posmatranje prirode i staza za penjanje. Projekat takođe doprinosi bezbijednosnim protokolima za posjetioce uz povećanu koordinaciju spasilačkih službi sa obje strane granice, razvoj zajedničkih bezbijednosnih procedura sa zajedničkim vježbama u vanrednim situacijama i vježbama spašavanja, i nabavkom opreme za spašavanje.
Danica Šmic iz Srbije doprinosi društvu kao volonter tako što stupa i ostaje u kontaktu sa starijim osobama kojima je potrebna pomoć tokom pandemije COVID-19.
Danica Šmic rođena je u Beogradu 1937. godine i preživijela je bombardovanje grada skrivajući se u podrumu zgrade u kojoj je živijela sa roditeljima. Penzionisana je profesorka fizike i matematike i majka je dva sina; ona je i volonterka i heroina, sa više od 50 godina dobrotvornog rada pomažući ljudima u nevolji.
„Volontiranje je jedno od mojih velikih zadovoljstava. Volim posjećivati ljude koji žive sami, da se ne osjećaju usamljeno ili zaboravljeno”, kaže Danica, koja je 1970. godine završila kurs za dobrovoljnu medicinsku sestru Crvenog krsta i od tada nije prestala da aktivno učestvuje u javnom životu. – tokom rata i mira. “Ako želimo da ovaj svijet bude bolje, pravednije i humanije mjesto za život, prvi korak je da volontiramo, da pomažemo jedni drugima, i to ne samo tokom pandemija ili poplava. To bi trebao biti svakodnevni dio naših života.” Danica je ostala aktivna tokom pandemije COVID-19: piše i objavljuje i ostaje u kontaktu sa starijim ljudima kojima je potrebna pomoć, ili koji se osjećaju usamljeno, uplašeno ili odbačeno od zajednice.
“Stariji ljudi nisu teret za društvo: društvo može imati koristi od njih.”
Tokom više od pola vijeka aktivizma i volontiranja, Danica je bila zagovornica prava starijih: „Stariji nisu teret za društvo: društvo može imati koristi od njih, ali je međugeneracijska solidarnost posebno važna, i to se pokazalo tokom pandemije koronavirusa. Koronavirus nas nije spriječio da pomažemo jedni drugima, a uspjeli smo i dalje volontirati, ali na drugačiji način, a međugeneracijska solidarnost nam je pomogla da kontaktiramo jedni druge i da učimo jedni od drugih.”
Ova volonterka kaže da svako mora pronaći svog „unutrašnjeg volontera“ i pomoći ljudima u svom susjedstvu koliko može. Porodica i škola su posebno važni kada je u pitanju izgrađivanje ovih navika kod djece i mladih: „Mislim da treba imati lekcije o volontiranju i solidarnosti i da se ljudi trebaju od malih nogu baviti ovim aktivnostima. Mi smo narod koji voli, zna i želi pomoći jedni drugima, ali i vrlo brzo zaboravljamo stvari.”
“Presrećna sam zbog fotografije, ostala sam bez teksta. Uz sve vrste uspjeha i pohvala dolazi još veća radost, ali i još veća odgovornost. Ovo vas inspiriše, i to vam je i podsticaj da nastavite sa radom.”
Ovaj projekat je finansiran kroz projekat većeg obima pod nazivom Prioritetna akcija za rodnu ravnopravnost – implementiran je u partnerstvu sa UN Women i Delegacijom EU u Srbiji – koji ima za cilj jačanje administrativnih kapaciteta za rodnu ravnopravnost i postizanje napretka u implementaciji EU i nacionalno rodno ravnopravnih obaveza kroz gender mainstreaming.
Danica se pojavila na fotografiji pod nazivom „Na autobuskoj stanici – volonterka na putu da posjeti izdržavanu stariju osobu“ koja je osvojila prvu nagradu u kategoriji Najbolja fotografija projekta EU na konkursu Čovjek u fokusu koji je u partnerstvu organizovala Delegacija EU u Srbiji sa National Geographic Serbia
Fotografiju je dostavio projekat pod nazivom „Povećano učešće starijih žena u javnom i političkom životu“, koji sprovodi Udruženje građana Amity u partnerstvu sa organizacijom FemPlatz. Ona kaže: „Tako sam srećna zbog fotografije, ostala sam bez teksta. Uz sve vrste uspjeha i pohvala dolazi još veća radost, ali i još veća odgovornost. Ovo vas inspiriše, i to vam je podsticaj da nastavite sa radom.
